USPJEŠNI PODUZETNICI

'EUROPA VEĆ KUPUJE NAŠE PROIZVODE. NE BOJIMO SE DA ĆE NAS SRUŠITI BOLJI' Hrvati koji su ušli u EU prije Hrvatske

Do sada smo igrali regionalnu ligu. Sada ćemo se natjecati s Realom, Barcelonom, Bayernom, Manchesterom... I moramo igrati na toj razini. Mi smo spremni

Vrijeme je za gospodarstvo” naslov je ukoričenih gospodarskih razgovora novinara i PR-stručnjaka Darka Bukovića s ukupno 24 poduzetnika, ili kako on kaže, “ljudi koji su se svemu lošem oko nas oduprli i odupiru se radom, znanjem, posebnošću, lucidnošću i, poduzetnicima svojstvenom, ludošću i tvrdoglavošću” - prava su posveta onom najboljem “malom i srednjem” poduzetništvu koje je Hrvatska iznjedrila i koje nas ponajviše može izvući iz financijskih i ekonomskih problema. Iz prve sezone (ovog tjedna je dovršena i druga) koja se emitirala na Sportskoj televiziji, te više regionalnih i lokalnih televizija tijekom 2012. nastala je tako knjiga.

Moglo bi se kazati kako naslov Bukovićeve knjige, ali i čitava intencija ovog projekta, uspješno korespondira s popularnom frazom bivšeg predsjednika SAD-a Billa Clintona: “It’s the economy, stupid”, i tako sublimira najvažniju poruku koju Hrvatska danas mora prigrliti.

Tko je spreman?

“Svaki od 24 sugovornika je priča za sebe. Priča o uspjehu koja samo naizgled govori o uspjehu. Više govori o putu do uspjeha, koji je svatko prošao na ovaj ili onaj način. Zato je u razgovorima svatko od njih, njihovo životno i poslovno iskustvo stavljano u prvi plan. Na taj način smo dobili zanimljive, na trenutke i nevjerojatno snažne i poticajne odgovore.

Oni su upravo ti koji iz mjeseca u mjesec dokazuju kako se i u ovoj zemlji može biti poduzetan bez obzira na krizu, koji bude u čovjeku optimizam koji je itekako potreban, kako bi dobili inspiraciju da možda i sami krenu u poduzetničke vode. Za njih je poruka jasna. Vrijeme je za gospodarstvo. Trajno”, kazao nam je Buković.

U razgovorima, pak, koje sam vodio s četvoro poduzetnika iz Bukovićeve knjige na banalno pitanje što je ključ njihovog uspjeha odgovori su uvijek isti: rad, znanje, disciplina, inovativnost, istraživanje tržišta, trajno usavršavanje, obrazovanje i edukacija. Na drugo, još banalnije pitanje, što nas čeka ulaskom u EU, odgovorili su također unisono: dobivamo lakši pristup tom velikom tržištu, ali i dolazi nam jaka konkurencija u kojoj će samo najuspješniji opstati, a relativno velik broj nepripremljenih tvrtki jako stradati. Pri tom treba znati kako to govore poduzetnici koji su najvećim dijelom svoje proizvodnje izvoznici u EU i ostatak svijeta, koji “metodom vlastitog želuca” znaju kako je teško opstati u međunarodnoj konkurenciji. Ili kako nam je to dočarao Zlatko Ravlić, vlasnik Ravlić Mesne industrije iz Osijeka, koji nam se javio iz Crne Gore, većina hrvatskog gospodarstva je do sada igrala u “domaćoj ligi”, a sada ulazimo u “Europsku, šampionsku ligu”.

Život iznad mogućnosti

“Sada ćemo se, figurativno rečeno, natjecati s Realom, Barcelonom, Bayernom, Manchester Unitedom… Na toj razini kvalitete svi moramo ‘igrati’ ako želimo, ako ne pobijediti, a onda barem ne biti poraženi”, naglasio je Ravlić.

Bernarda Cecelja, vlasnica tvrtke Bernarda, koja je u vrijeme razgovora bila na poslovnom putu u Norveškoj, kazala nam je kako se čitava organizacija gospodarstva mora snažnije orijentirati na izvoz, stalno istraživanje tržišta, a kao 80-postotni izvoznik nije, zaobišla temu tečaja za kojeg smatra da se mora korigirati kako ne bi štetio izvoznicima.

Frane Franičević, suvlasnik i predsjednik uprave RASCO, tvrtke koja se bavi proizvodnjom komunalne opreme, ima identične stavove kao ostali naši sugovornici, s tim da je tijekom razgovora Franičević nekoliko puta istaknuo kako Hrvatska već dugo živi iznad mogućnosti i da će to uskoro rezultirati daljnjim smanjivanjem razine plaća i životnog standarda. “Posebno bih htio upozoriti na jednu stvar koja se sustavno zanemaruje. Naš urbani, ruralni, prometni, infrastrukturni i komunalni standard je daleko iznad mogućnosti koje današnja razina gospodarskih prihoda može održavati.

Kako održati standard

Moglo bi se lako dogoditi, a dio toga se već može i vidjeti, da naši gradovi i jedinice lokalne uprave, kao i država, jednostavno neće imati dovoljno prihoda za održavanje tih infrastrukturnih standarda. Mi jednostavno nemamo gospodarstvo koje sve to može financirati, i morali bi pod hitno kao društvo, od najmanje jedinice lokalne uprave do najviših razina vlasti početi hitno tražiti odgovore na te probleme”, ustvrdio je Franičević.

On i ostali poduzetnici jednostavno, kako je to sažeo Buković, žele poručiti kako moramo biti svjesni da su današnje okolnosti trajno stanje kojem trebamo prilagoditi navike, poslovanje, ponašanje. „U okolnostima u kojima Europi ne ide nimalo sjajno, mi možemo učiniti za sebe dobro. Sve te vanjske silnice daju jasan signal kako su potrebne domaće odluke. I to odmah. Izvlačenje svijeta iz krize nas neće izvući iz krize, nama je nužno da uđemo u EU, ali kako će nam biti u EU-u ovisi isključivo o nama“, rečenice su koje su stalno ponavljane u razgovorima s njima, uz stalno spominjanje odgovornosti vlasnika i kulture rada. Buković napominje kako su to dva temeljna postulata koje su se iskristalizirala u dijalogu sa poduzetnicima. „Biti vlasnik znači imati odgovornost. Država se nerijetko ponašala kao da je vlasništvo samo po sebi dovoljno. Upravo obrnuto. Odgovornost vlasnika je bitna za uspjeh. Bez obzira na probleme, ako vlasnik ima zacrtan cilj i odluku što želi, gubitci koji se ostvaruju su ulaganje, a ne trošak. To se često zaboravlja, u vremenu vatrogasnih poteza, to da postoje odluke. Često se zbog ovih ili onih razloga ne donose odluke, što dovodi do paralize sustava na niz razina“, zaključuje Buković. Na kraju valja opet zaključiti - Vrijeme je za gospodarstvo, a ova 24 poduzetnika svojim poslovnim uspjesima zorno svjedoče da ta „mantra“ nije nikakva apstraktna ritualno-ideološka poštapalica, već jednostavni iskustveni poučak svijeta u kojem živimo.

Zlatko Ravlić, vlasnik Ravlić mesne industrije

Veliki posao na ušima i obrazinama svinja

Sve je počelo 1960. godine. Od nekoć male točionice pića preko restorana s klaonicom do danas respektabilne mesne industrije. Restoran Plavi podrum, mesnice i moderna klaonica tvrtke Agro Ravlić i Republika, sve su to sinonimi za njegov UTD, ugostiteljsko-trgovački obrt, koji je i dalje u nazivu. Vlasnik je i mesne industrije koja nosi njegovo prezime, u sklopu koje je tehnološki najmodernija klaonica u Europi, u koju je investirano više od devet milijuna eura. Zapošljava više od 250 ljudi, a izvozi u Južnu Koreju, Hong Kong i Obalu Bjelokosti.

„Moji roditelji su počeli obrtnički posao u teško, socijalističko vrijeme, kada je bilo teško biti obrtnik, bilo je puno prepreka. Moja mama je krenula od jednog podruma, točionice pića, bila je zaposlenica Drniškog podruma 1960. godine, a od te godine mi se polako razvijamo…Bila je majka, domaćica, vodila je taj podrum, imala je nekoliko uloga. Uvijek smo u obitelji imali taj poduzetnički duh, uvijek se nešto dograđivalo i od novostvorenih vrijednosti nešto investiralo. Otac je Dalmatinac, kuća na moru bila je za turizam, tako su se počeli razvijati. Možemo reći od nule na više…Kasnije smo otvorili krčmu koja je imala u ponudi i neka kuhana jela i gablece. Poslije smo je dogradili u restoran u kojem nam je glavno jelo, zbog oca Dalmatinca, bila Janjetina“, opisuje poduzetničke početke svoje obitelji Zlatko Ravlić, koji danas postiže gospodarske o kojima su njegovi roditelji mogli samo maštati. Jedan od tih uspješnih poslovnih poteza odnosi se na izvoz nečega što se u Hrvatskoj ponekad smatra otpadom, a to su obrazine i uši svinja koje izvozi u Južnu Koreju, Hong Kong i Obali Bjelokosti, gdje su tamo ti proizvodi tradicionalni specijaliteti, s tim da u Obalu Bjelokosti izvozi - teleće tripice (fileke). Što misli o ulasku Hrvatske u Europu: „Moramo shvatiti da je Europa sve bliže i sve će biti teže. Neće biti lako kad uđemo, bit će možda još teže kad uđemo. Europa nije milosrdna, neće nikoga maziti. Ako su nam nešto i dali kroz ove pristupne fondove, oni to žele vratiti, to je sigurno“. Pametnome dosta.

Vitomir Klasić, vlasnik Ivanićplasta

Tajna - antibakterijske WC sjedalice od duroplasta

Specijalizirati se znači opstati. Ne može se raditi sve i svašta, a na kraju ništa, često zna reći. Sa 450 tisuća proizvedenih WC-dasaka među vodećim je proizvođačima u Europi, a čak četiri petine proizvodnje završi u izvozu. Ivanićplast, koji je prošle godine proslavio 50 godina postojanja preuzeo je nakon stečaja 2002. i od tada tvrtka bilježi rast. Sa suprugom Mirjanom ima tvrtku Tival koja se specijalizirala za proizvodnju tepiha za potrebe autoindustrije.

Vitomir Klasnić je poslovnu karijeru počeo u Ivanićplastu 1977., da bi od 1986. do 1993. prevalio put od komercijalnog direktora, a te godine i odlazi iz firme zbog neslaganja s partnerima, te sa suprugom pokreće proizvodnju tepiha za autoindustriju. Međutim, 1999. ga iz Hrvatskog fonda za privatizaciju pozivaju da kao krizni menadžer izvuče Ivanićplast iz poslovnih i financijskih problema, što on uspijeva u šest mjeseci. Tri godine kasnije njegova i suprugina tvrtka Tival se javljaju i pobjeđuju na natječaju za privatizaciju Ivanićplasta, nakon čega se tvrtka specijalizira za proizvodnju antibakterijskih WC sjedala iz duroplasta pod vlastitim brendom Bello. Osim Tivala i Ivanićplasta supružnici Klasić imaju i mini market Mlinček koji uspješno posluje od 1988. i jedan je od simbola Križa. Na žalost, i njegova tvrtka Ivanićplast osjeća posljedice recesije, tako da racionalizira svoje poslovanje smanjivanjem broja zaposlenih, ali i seljenjem dijela proizvodnje u Srbiju u Šid, odakle će imati bolje uvjete za poslovanje sa Rusijom, jer između te dvije zemlje nema carine, radna snaga u Srbiji je jeftinija, PDV je 18 posto, a porez na dobit 10 posto. Hrvatski dio proizvodnje bi, pak, bio zadužen za Europu. Ivanićplast zapošljavala je u Hrvatskoj 80-tak ljudi, a sada ih ima 65. Najveće prihode tvrtka je imala 2008. i 2010., 2009. je zabilježen veliki pad, dok su zadnje dvije godine su na razini prihoda iz 2010 od 3,8 milijuna eura.

Frane Franičević, predsjednik i suvlasnik tvrtke RASCO:

Jedina tvrtka na selu u kojoj radi 46 inženjera

Posao su pokrenuli 1990. doslovno u tovilištu. Danas su jedan od vodećih europskih proizvođača opreme za komunalno održavanje. S istim partnerom već 22 godine vodi tvrtku iz Kalinovca, malog Podravskog mjesta pored Đurđevca, koja je u 2011. imala prihode 50 posto veće nego godinu prije, što je najveći postotak rasta neke srednje tvrtke u nas u toj godini. Voli reći da u Hrvatskoj, osim u njegovoj, nema tvornice na selu koja zapošljava 42 diplomirana inženjera strojarstva.

„Krenuli smo 1. lipnja 1990. upravo tako: iselili smo svinje iz svinjca i preuredili taj prostor u tovilištu Darka Paviše. Ako se sjećate, po onom zakonu Ante Markovića, ako se administracija nije odazvala u roku od 15 dana, mogli ste nastaviti rad. I mi smo krenuli i evo danas smo tu gdje jesmo. Bili smo, na početku, moram kazati, i čistači i tokari i glodači i varioci, kolega Paviša i ja, a obojica smo inženjeri strojarstva. Takav nam je bio početak…Kad smo krenuli tražiti prve kredite nismo ih mogli dobiti kao tvrtka, nego smo ih morali dizati kao privatne osobe. Prvih 300 tisuća maraka, po 150 tisuća svaki od nas, digli smo kao građevinski kredit, založivši svoje kuće. Kamata je bila 18 posto, a danas se svi groze kamate u gospodarstvu od četiri ili pet posto“, citat je iz intervjua objavljenog u knjizi, koji govori o počecima utemeljenja osnovnog biznisa: komunalne opreme, ralica, čistača, posipača soli... Proizvodnja se povećavala sljedećom dinamikom: 1996. izgrađena je hala od 1200 kvadrata, četiri godine kasnije hala od 1500 kvadrata, 2004. godine hala od nešto preko 3000 kvadrata, a 2011. hala od preko 5000 kvadrata. Godišnji prihod tvrtke se kreće na razini od oko 75 milijuna kuna i imaju blizu 200 zaposlenih, od čega 46 diplomiranja inženjera. Izvoze u 25 zemalja, a plan je da proširenjem posla u Rusiju prihodi narastu 2015. godine na 175 milijuna kuna.

Bernarda Cecelja, vlasnica tvrtke Bernarda:

Dobar dio Europljana spava na našim madracima

Njeno ime je sinonim za madrace. Doslovno. Od 1998. do danas tvrtka istog imena prešla je put od nule do Superbrenda. 170 zaposlenika u dvije tvornice godišnje proizvodi više od 50 tisuća kreveta i 75 tisuća madraca od kojih dvije trećine završava u izvozu. Uz Europu i regiju i brojne luksuzne hotele, kreće u osvajanje Rusije, a okreće se i turizmu.

Bernarda Cecelja je prva iskustva o proizvodnji i proizvodima koje i danas upotrebljava za svoje krevete i madrace stekla radeći u tvornici opruga u Varaždinskim toplicama, gdje je počela raditi kada se 1984. vratila iz Švicarske. Od 1990. do 1998. radila je, pak, kao predstavnica dva inozemna proizvođača, a te godine je nastala ideja da otvori vlastitu tvrtku i to zbog toga što su zbog kulminacije bauka neplaćanja počele propadati tvrtke koje su proizvodile za te strane proizvođače. Te 1998. u Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo registrirala je jedan krevet, nakon toga još sedam tipova industrijskog dizajna kreveta, a 1999. kreće sa proizvodnjom madraca. „To su specijalni kreveti, s vrlo sličnim madracima, jedino je kostur malo drugačiji. Ti kreveti imaju ugrađeni latoflex ili opružnu jezgru i po tome su postali poznati, kao što je slučaj s madracima. Dakle, proizvodnja je veoma vezana jedna uz drugu“, opisuje svoje proizvode, dodajući kako je njena tvrtka među prvima potaknula razmišljanje o kulturi spavanja. Na pitanje kako je biti poduzetnik u Hrvatskoj odgovara: „Teško je biti poduzetnik, zato što imate različite pritiske. Jedino zadovoljstvo je sloboda, jer kao poduzetnik kreirate svoje zamisli i možete ih dati na tržište. Ali svaka vaša odluka, vaša sloboda izbora, automatski nosi i velike obveze. Imamo obveze prema radnicima, prema dobavljačima, prema državi, na kraju krajeva i prema svojoj obitelji i prema samima sebi. Ipak, kad vidim svoj proizvod, kad dobijemo mnoge informacije kako su ljudi zadovoljni ili kad na putovanjima po Njemačkoj i Švicarskoj u hotelima svako malo nailazimo na svoje krevete, to je veliko osobno zadovoljstvo. Već imam i profesionalnu deformaciju da prvo pogledam čiji je madrac, čiji je krevet i često otkrijem da je naš. To je ono što nas, usprkos problemima, tjera da idemo dalje“. Kada je u pitanju moguće seljenje proizvodnje u jeftinije zemlje ima zanimljiv stav: „Ne. Zato što sam uložila, tako reći, sav svoj život u tu proizvodnju. Nisam ušla u trku za bogatstvom, nisam megaloman u skupljanju novca, nego idem za stvaranjem nove vrijednosti. A to mogu samo ako je pod mojim okom, pod mojom kontrolom. Zato ću proizvodnju, koliko god mogu, držati tu kod nas. Ugled smo predugo stjecali da bismo ga sad okrnjili nekakvim reklamacijama“.

Goran Šutalo, vlasnik Color Emajla:

Tvrtka koju bolje znaju Skandinavci nego Slavonci

Za njegovu tvrtku više znaju Skandinavci nego Slavonci. Poduzetnički put počeo je 1984. sa obrtom za servisiraje kućanskih aparata, preko proizvodnje dimovodnih cijevi do proizvodnje kamina. Zapošljava 320 radnika u Color Emajlu i 120 ljudi i Color trgovini. Proizvodi 15 tisuća kamina godišnje, od kojih 95 posto završi u izvozu. Strateški cilj vlasnika i direktora požeškog Color Emajla je biti prvi europski proizvođač kamina i dimovodnih elemenata, te najpoželjniji poslodavac.

Medijski napisi o Goranu Šutalu (na žalost sa gospodinom Šutalom nismo uspjeli kontaktirati, bio je nedostupan na telefonske pozive) otkrivaju kako je njegov otac u Požegu došao iz Hercegovine trbuhom za kruhom, samo s jednim koferom i potom se zaposlio u poljoprivrednom kombinatu, da bi nešto kasnije otvorio obrt za prijevoz, a 1963. mu se rodio sin Goran. „S ocem sam radio non-stop, išao sam u školu, ali sam morao podmazivati kamione, mijenjati gume i slično. Kao nagradu sam od njega dobivao neki iznos novaca i to je za mene tada bilo puno. Već u srednjoj školi imao sam afiniteta prema rashladnoj tehnici i kad mi se ukazala prva prilika otvorio sam servis kućanskih aparata, kao obrt Color Emajl. Bilo je to 1984. kad mi je otac dao početni kapital da u sve to krenem. Sjećam se da mi je otac iz Njemačke dovezao aparaturu i alat bez kojih se to nije moglo raditi“, govori o svojim prvim poslovnim koracima, dodajući kako je posao pokrenuo iz očeve garaže za kamion. „I moja supruga je zajedno sa mnom radila u toj proizvodnji, od jutra do navečer…. Praktički se radilo od 0 do 24sata. U servisu sam imao dva zaposlenika, a ja sam bio treći. U emajlirnici je znalo biti zaposleno po 20-30 ljudi, radilo se u tri smjene. Sve se nastavilo s proizvodnjom bojlera, radili smo ih za Tiki Končar i za trgovačke kuće.U jednom trenutku emajliranje je postalo preskupo zbog rasta troškova, tako da sam je postepeno ugasio. Prije toga morao sam naći proizvod s kojim bih nastavio dalje i bio uspješan. Krenuo sam u proizvodnju spremnika od inoxa“, istaknuo je u jednom intervjuu, a potom kreće i u proizvodnju dimnih cijevi i kamina i sa tim proizvodima visoke kvalitete i visokog cjenovnog razreda postaje prvorazredni i cijenjeni izvoznik, jedan od najvećih proizvođača dimnih cijevi u Europi, koji svoje novitete izlaže na sajmovima u Veroni i Frankfurtu. „Nikada nije prekasno za to da počnemo govoriti kako je vrijeme za gospodarstvo, ali mislim da s riječi moramo priječi na djela. Mislim da je došlo krajnje vrijeme da se okrenemo svi prema gospodarstvu i da ne gledamo gospodarstvenike kao neke kriminalce. Nego da svatko pokuša dati svoj doprinos da idemo naprijed“, odgovorio je na pitanje je li prekasno za pokretanje gospodarstva.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 10:51