EKSKLUZIVNO: BILI SMO NA TAJNOJ PREMIJERI POSTHUMNOG ALBUMA TOŠE PROESKOG U ponedjeljak samo na našem portalu slušajte budući hit

Prošlo je osam godina otkako je u tragičnoj prometnoj nesreći život izgubio jedan od najtalentiranijih pjevača s ovih prostora, Toše Proeski, ali njegova muzika nastavlja živjeti dalje. U produkciji Andyja Wrighta, starog Tošina suradnika i 53-godišnjega glazbenog producenta iz Londona koji je u karijeri “prodao” više od 50 milijuna nosača zvuka svojih zvijezda poput Simply Reda, Simple Mindsa, Eurythmicsa, Luciana Pavarottija, Bon Jovija i Sinead O’Connor te uz logističku potporu Petre Crnetić (39), vlasnice zagrebačke muzičke agencije Oziris i također Tošine prijateljice, uskoro će izaći album neobjavljenih pjesama na engleskom jeziku.

Budući da smo jedini medij koji je prisustvovao njihovu tajnom dogovoru i preslušavanju materijala u Studiju Decibel, ekskluzivno uz Nedjeljni Jutarnji na našem webu u ponedjeljak ćete imate priliku vidjeti i čuti snimku premijere najavnog singla, “If you wanna leave me”. Tu autorsku Tošinu pjesmu novim će aranžmanom osvježiti opet njegov engleski producent Andy Wright, a bit će četvrta uz već zgotovljene toga tandema: brzu i optimističnu “Light the flame”, nježnu “Where do I belong” i romantičnu “Secret place”. Po potonjoj, što je nama koji smo je poslušali odmah prirasla za srce jer uz dirljiv vokal Toše u njoj izvodi spektakularan solo na gitari, album će dobiti ime, a zanimljivo je kako su njezin tekst zajedno napisali Toše i njegova zagrebačka agentica Petra Crnetić, pa ako je istina da je ona bila njegova tajna simpatija kojoj je posvetio svoj hit “Jedina”, možda zato ima poseban allure.

Spojio ih sportaš

Uz Petru i Andyja sastanku su prisustvovali i neizostavni predsjednik Međunarodne Fondacije Toše Proeski, Slaven Risteski te Sašo Mitkov, menadžer njegove matične produkcijske kuće Award iz Skopja, koji su s Andyjem dogovorili da će se uz nabrojane na albumu “Secret Place” naći i dva instrumentala postojećih Tošinih hitova u unplugged i električnoj verziji, a o preostalim muzičkim brojevima još će raspraviti.

Andy je ovaj put službeno u Zagreb doputovao kao stručni gost Međunarodne autorske kreativne konferencije, s interaktivnim predavanjem na temu “Uspjeh u glazbi: pojednostavljeno”. Ovo je njegov prvi veliki intervju u našim medijima.

“Prvi put posjetio sam Hrvatsku baš zahvaljujući Toši početkom 2006. godine. Prethodno sam bio u njegovoj Makedoniji pa sam odmah shvatio koliko je ova regija posebna. Uz ljepotu zemalja, odmah mi se dopala toplina ljudi, pa sam brzo tu pronašao prijateljstva koja njegujem do danas. Znam da ste ovdje ponosni na svog ‘Balkanskog Elvisa’ jer tu je postigao svoju slavu, ali naglasio bih kako je on i izvan bilo kojeg geografskog konteksta po svojim mogućnostima, karakteru i stilu pjevanja bio velika zvijezda. Bivalo je to sve više prepoznato, što je vodilo svjetskom uspjehu.

Interesantno je da nas nisu povezale osobe iz svijeta muzike, već nas je posredstvom makedonske Vlade upoznao bivši britanski sportaš, Brian Taylor, koji se usporedno bavio i videoprodukcijom. Tošin menadžment već je od 90-ih u njemu vidio potencijal za svjetsku zvijezdu pa su požurili da ga pošalju u moj londonski studio. Odmah sam, po iskustvu, zamijetio njegov moćan glas i veliku karizmu pa sa sigurnošću tvrdim: da je poživio, ostvario bi veliku međunarodnu karijeru. Zajedno smo napisali osam pjesama na Jamajci, u Brianovoj obiteljskoj kući, uz mnogo kemije, što se vidi u dokumentarcu nazvanom po njegovu engleskom albumu, ‘The hardest thing’.

U našoj kratkoj, ali intenzivnoj suradnji sve se odvijalo brzo, pa sam ga tako povezao i s velikom talijanskom kantautoricom, Giannom Nannini, s kojom se znam još od 1988., kada sam joj svirao klavijature na prepunim koncertima prije nego što sam postao producent. U njezin hit ‘Aria’, koji je napisala s famoznim tenorom Andreom Bocellijem kao soundtrack za jedan talijanski animirani film, Toše se zaljubio čim sam mu je prvi put odsvirao. Imao je nevjerojatan sluh za jezike pa je uz perfektan engleski tada zapjevao na savršenom talijanskom, a čujem da je bio podjednako sjajan na svim jezicima s vašeg govornog područja. I to je jedan od važnih argumenata u prilog tezi o njegovoj svjetskoj karijeri. Još se nadam da će neka od njegovih pjesama, poput ‘Beautiful to me’, koja mi je osobito draga jer je prva što smo je skupa napisali, naći put da postane soundtrack nekog velikog filmskog hita. Možda se ja oko toga potrudim.

No, vratimo se ‘Ariji’. Dok smo Toše i ja snimali u mojem studiju, navratila je Gianna i on joj je zapjevao tu pjesmu, zaplakala je od ushićenja i tako je rođena njihova suradnja. U videospotu uz njih i veliki orkestar nastupa i moj britanski kolega Will Malone, kao dirigent.

Znam da Gianna nikada neće zaboraviti Tošu, kao i svi mi koji smo ga imali prilike upoznati, jer stvarao je toliko ljubavi oko sebe. Pogledate li moju web stranicu, vidjet ćete da sam iskusan muzičar koji se prometnuo u producenta i stvarao mnoge vrste glazbe za najrazličitije pjevače, pa ih poznajem u dušu i kad pomislim na Tošu, prva mi je asocijacija - karizma. Annie Lennox dotle je sjajna pjevačica i osoba, senzibilna i draga, ali divi se Arethi Franklin s kojom je surađivala jer u usporedbi s njom smatra se ograničenom. Tu se vidi njezina krhkost iako je ljudi smatraju jakom. Uz dva albuma, koliko sam joj producirao, sprijateljili smo se, što je uobičajeno za umjetnike s kojima surađujem. Najdulji staž imam s bandom Simply Red, produciram im glazbu već 21 godinu, ponajprije zahvaljujući njihovu frontmanu, Micku Hucknallu koji voli sve držati od kontrolom pa mu pašu opušteni ljudi poput mene. Kad od nervoze stvaranja dođe u studio crven u licu, u istom tonu kakva mu je kosa, ne pravim od toga problem jer znam da će drugi dan biti bolje. Isto kao s njim, zbilja uživam u svojoj suradnji sa Simple Mindsima posljednjih pet godina jer vršnjaci smo, iz susjedne su Škotske pa se dobro razumijemo i smijući se provedemo 80 posto vremena, a preostalih 20 posto radimo. To je optimalna mjera za dobar posao. Luciana Pavarottija, nažalost, nisam imao prilike upoznati, ali znam da je volio moj rad jer sam mu neke pjesme prearanžirao da zvuče potpuno drukčije. Inzistiram na suradnji s najboljima u branši, a to je među živućim gitaristima Jeff Beck jer često me dirne u sentimentalnu žicu i rasplače. Realizirali smo tri albuma, a naredni je u pripremi.

S vašeg područja, uz Tošu, imam sjajnu suradnju s Gibonnijem i smatram ga hrabrim jer obojica znamo da publika u Hrvatskoj očekuje pjesme na svojem jeziku. Engleskim barata vrlo dobro, ali ima naglašeniji akcent od Toše pa smo se svojski trudili da to ublažimo. Nakon albuma ‘20th Century Man’ volio bih da nastavimo suradnju i na njegovim narednim hrvatskim pjesmama - kaže o svojim najdražim suradnjama pa nastavlja o glazbenim trendovima.

Ciklusi u muzici

- Muzika se događa u ciklusima. Kroz 20. stoljeće razvijala se i rasla kroz rock’n’roll, rockabilly i pop. Od sredine 70-ih praktički je eksplodirala i sve se dešavalo istovremeno pa smo imali punk, ska, disco, electro, new romantic... Naravno da će zato 80-e doživjeti revival, retro verzije pojavit će se u modernim izdanjima. Sa svojom dugom karijerom živi sam svjedok te evolucije. Danas neki novi klinci proizvode dosta muzike na malim kompjutorima u svojim sobama, izvan studija, pa se mnogi od njih zatvaraju jer sve je manje novca. Tužna je to istina. Zato sam sretan što imam svoj veliki studio u Batterseaju na jugu Londona - iskreno će. Nema kompleksa spram neimaštine i ne stidi se svojeg skromnog podrijetla, dapače. Kad krene pričati o svojim počecima, svako malo otme mu se nostalgičan smiješak.

- Mislim da sam tada imao mnogo više strasti nego talenta. Počeo sam svirati klavir još kao dječačić, srednji od trojice sinova u obitelji niže srednje klase u Nottinghamu. Moj mlađi brat teniski je trener i još uvijek dobar tenisač, a stariji sveučilišni lektor. Majka nam je bila domaćica, a tata vlasnik tvrtke za inženjerstvo i dizajn. Od njega sam naslijedio ljubav za sviranje klavira. I danas, unatoč poznoj dobi od 80 godina, još svira orgulje u lokalnoj crkvi, kako je to običavao i njegov otac, moj djed. Zbog njih su moja najranija sjećanja nedjeljna buđenja uz zvuke Chopina s kućnog pijanina. S navršenih 18 osnovao sam svoj prvi bend, groznog imena 1 a.m., koje nam se onda sviđalo jer kao rockeri smo kasno lijegali na počinak. Da bismo uspjeli, svi smo dali otkaze na svojim dotadašnjim poslovima, preživljavali od socijalne pomoći, grozničavo pisali pjesme i tražili gaže. Nakon četiri godine bend se raspao, a ja sam vidio oglas za posao dostavljača instrumenata po studijima, javio se i dobio ga. U mnogo vremena među sintesajzerima, bubnjevima i ostalim instrumentima sve sam ih naučio svirati. Danas mi to dobro dođe kad trebam podučiti suradnike, kao što je to davno bilo s Pet Shop Boysima, koji su u jeku karijere unajmili potpuno opremljen studio, a bez znanja o upotrebi. Sve sam im pokazao kako radi, a da sam tada znao kolike su zvijezde, možda bih bio još kooperativniji.

Ništa mi nije bilo teško, ni skuhati pjevačima čaj ni u sitne sate pomoći im u svirci, a prijelomni trenutak u karijeri desio mi se kada sam imao 32 godine, 1994., kada sam promoviran u producenta Simply Reda. Tada mi je krenulo vertikalno jer njihovi albumi prodaju se u milijunima primjeraka. Između ostalih, radio je u najpoznatijima na svijetu, Abbey Road Studijima, gdje su snimali i slavni Beatlesi, i smatra to posebnim iskustvom.

Seks, droga i rock’n’roll

- Najam je iznimno skup, no mnogi krivo misle da se za taj novac dobiva samo ime. Abbey Road doista je najbolji studio na svijetu, do danas tehnički najsavršeniji. Oduvijek su veliki profesionalci, imaju vintage mikrofone i više opreme od konkurencije pa je apsolutno zadovoljstvo ondje raditi. Beatlesi nisu radili u najvećem u kompleksu, Studiju 1, već u prostoru zvanom soba za rock’n’roll, koja i danas izgleda jednako, s njihovim fotkama na zidovima, miriše kao nekada, a prostor ima fantastičnu akustiku, što im se čuje na snimkama - kaže sa sjajem u očima profesionalca u konstantnoj potrazi za savršenim zvukom. No, kada je posao gotov, ne ustručava se priznati da vrijeme seksa, droge i rock’n’rolla nije bilo samo urbana legenda.

- Pa, da, evidentno je da se tako živjelo. Ne kao u filmu ‘Vuk s Wall Streeta’, mnogo je više rocka bilo na ulicama grada. U studiju je sve ovisilo o umjetniku. Istina je, bilo je mnogo partyja pa su neki konzumirali seks, ali ne pred nama, drugi možda i droge, ali opet ne pred svačijim očima. S Annie Lennox nije bilo takvih tuluma, samo koja čaša vina. Najveće zvijezde imaju najmanje vremena za provod jer stalno moraju muzicirati. Najluđe čega se sjećam bilo je kada sam sredinom 90-ih radio s Daveom Stuartom, čiji je najbolji prijatelj bio Paul Allen, tada drugi najbogatiji čovjek na svijetu i suosnivač Microsofta, veliki zaljubljenik u glazbu. Njegovim smo brodom vrijednim 100 milijuna plovili obalom Pacifika uz Južnu Ameriku i Amazonom i snimali u unutrašnjem studiju danju, a noću lumpali na svakojakim partyjima.

Imala sam se prilike osvjedočiti da je Andy i u najstresnijim situacijama, pa i bez nekih uvjeta, samo uz gitaru na plaži, u stanju brzo i koncentrirano napisati kompletnu pjesmu. Recimo, prije nekoliko godina, na muzičkoj radionici u tandemu s Petrom Grašom, od njihova upoznavanja do Grašine izvedbe prošlo je samo dva sata! Uz to što mu je to bila prva izvedba na engleskom, naš je pjevač poslije priznao kako je to sjajno jer on ponekad smišlja pjesmu dva - ali - mjeseca.

Kompletan producent

- Dugo mi je trebalo da to postignem i, istina je, rijedak sam primjer kompletnog producenta koji radi sve, od teksta do finalne produkcije. Priznajem da nisam mislio kako ću moći pisati liriku. No, susrećem brojne ljude, pa apsorbiram mnoge ideje, smatram se elokventnim pa su mi tekstovi danas možda i najdraži dio posla. Tako sam ih do danas ispisao nekoliko stotina, ne mogu reći točno koliko. Neke od najdražih dao sam Toši za njegov engleski album. U inspirativnom okružju postajem samopouzdaniji i više iz mene izlazi van - tvrdi.

Vraćamo se spomenutoj muzičkoj radionici, gdje sam čula kada je zaključio kako je specifičnost našeg podneblja da znatno više pozornosti obraćamo na tekst nego na ostatak svijeta.

- Da, tako je. Riječi nisu važne u situacijama poput plesnog podija u velikim klubovima, tamo je isključivo bitan ritam, osim rijetkih pjesama čije fraze slušatelji zbilja zapamte. Kad je sve zajedno u rezonanci s otkucajima srca, e, tada je najbolje, a najsavršenije ipak kada je pjesma komplet dobre muzike i poezije.

Kao veliki profesionalac, ne voli umjetnike koji ne poštuju rokove, neorganizirani su, imaju čudne bioritmove...

- Ako si artist, to ti ne može biti izgovor da budeš šupak! Sad zvučim pornografski, ali za mene je to upravo to, u svojoj najgoroj maniri. Takvi se zasigurno nikada ne obogate. Nije mi se to događalo s velikim umjetnicima. Razmišljam brzo i intuitivno začas prokljuvim čovjeka, pa ako kliknemo, uskoro se skupa nasmijemo šalama i sprijateljimo - otkriva nam tako dalje zabavne i napete trenutke svojeg zanata. Stvorio je toliko zvijezda koje izvode njegove hitove i postaju slavne, dok on, koji je za to zaslužan, živi u njihovoj sjeni. Je li to katkad frustrirajuće?

- Nisam gladan za famoznih pet minuta slave. Ja sam umjetnik umjetnicima i to smatram svojom privilegijom. Po broju poziva na partyje rekao bih da i moji pjevači tako misle. Možda je tako malo bilo samo na početku, kad mi je kao mladiću entuzijazam nadilazio talent. Mogao sam postati i svećenik kad sam se tražio, ali mislim da je moja karijera otišla u optimalnom smjeru. Radim fantastičan posao, uživam u svakom njegovu momentu i zahvaljujem Bogu što je tako ispalo.

Na upit je li bogat čovjek odmah je skopčao da je to tricky pitanje pa se nasmijao.

- Bogat sam duhom! U muzičkom biznisu uspješan sam, da. Ali, i dalje moram raditi. Iskreno govoreći, u nekim periodima zaradio sam mnogo novca, ali dobar sam i u trošenju na tulumarenje i zabavu. I obitelj, naravno, suprugu Wendy s kojom sam već 27 godina te naše sinove Jonathana (22) i Dylana (19). Priznajem, nisam uvijek bio ovako dobar, ali oduvijek sam vedra duha. Radim što volim, a novac mi je uvijek dolazio kolateralno. Da sam bio štedljiviji, možda sada više ne bih morao ni prstom mrdnuti, ali neću se žaliti jer svaki moj dan je kao novi party. U tom smislu, zbog posla i užitka, muzike i odmora, nastavit ću dolaziti u Hrvatsku jer stekao sam među vama drage prijatelje. Uvijek se iznova kod vas osjećam dobrodošlim, pa uza sve obaveze, a uvijek su to dva-tri projekta istodobno, priželjkujem neku novu muzičku radionicu na brodu s umjetnicima iz regije. Obišao sam Zagreb i Jadran, od Splita preko Hvara i Visa do Dubrovnika, nekad s obitelji, druge pute s prijateljima Nairnom Purssom, čuvenim londonskim odvjetnikom koji u slobodno vrijeme muzicira, i poznatim ruskim muzičkim producentom Leonidom Gutkinom. Već sebe zamišljam u robinzonskom izdanju na nekom sljedećem jedrenju vašim morem - rekao je za kraj razgovora. Zatim mi je pokazao svoje skriveno blago: u zasebnom folderu u laptopu ima još kojih stotinjak neuglazbljenih pjesama koje su najviše nalik promišljanjima Leonarda Cohena. Razmišlja, veli, da ih ukoriči u knjigu, a kakvu, još ne zna. Čuva ih samo za sebe, ali ne želi ih otpjevati jer ne smatra se dovoljno dobrim vokalistom.