ĐURO SESSA 'Ono što je rekao sudac Ivan Turudić nije politika, to je tek iznošenje mišljenja'

Predsjedniku Uduge hrvatskih sudaca Đuri Sessi postavili smo niz pitanja nakon što je sudac Ivan Turudić uzburkao hrvatsku javnost prošlog tjedna. Zagrebački sudac napao je premijera i predsjednika države jasno se svojim stavovima svrstavajući na stranu HDZ-a. “Ako mi prigovara da sam rekao nešto o Oluji, ja sam, za razliku od njega, branitelj i imam pravo komentirati, jer je Dan hrvatskih branitelja moj praznik. I to mi pravo nitko ne može oduzeti”, poručio je među ostalim sudac Turudić predsjedniku Josipoviću. Dodao je da je ogorčen kako se danas slavi Oluja, jer se taj dan “sveo na praznik tri predsjednika, a ne branitelja”.

Kao predsjednik sudačke udruge niste osudili istup suca Ivana Turudića koji je, među ostalim, premijera nazvao boljševikom a predsjedniku države davao savjete o kadroviranju u njegovu uredu. Trebaju li suci biti javne osobe koji će javno izlagati svoje političke i ine stavove, poput pisaca i drugih intelektualaca?

- Načelno, ne. Prema zakonu, suci ne smiju biti članovi političkih stranaka niti se baviti političkom djelatnošću. Nisam se pridružio orkestru osuda na suca i predsjednika suda Ivana Turudića jer u većem dijelu on i nije davao odgovore vezane za sudbenu vlast. On je odgovarao na postavljena pitanja, pa bi se moglo reći, kakva pitanja takvi odgovori. Ne znam zašto bi novinara uopće zanimali stavovi suca o stvarima koje nisu strogo stručne, ali ako ga već zanimaju onda valjda postoji interes javnosti da se čuje što o nekoj temi općeg značaja misli Ivan Turudić kao osoba koja osim što je sudac jest i osoba iznadprosječno prisutna u medijima kada se o sucu radi. Ako je sudac dao neke ocjene koje su izvan njegova uskog diskursa, mi se s tim stavovima ne moramo slagati. Ali to ne znači da takvo neslaganje povlači za sobom i povredu obveze čuvanja integriteta sudbene vlasti. Ono što je svakako nužno je da se o svemu o čemu se govori, govori na način da se izbjegavaju uvrede ili omalovažavanja.

U Hrvatskoj smo navikli da su odvjetnici ti koji će gotovo svakodnevno istupati u javnosti o najrazličitijim temama, nerijetko otvoreno izlažući svoj svjetonazor i politički stav. No od sudaca očekujemo da budu krajnje suzdržani i da ih jedva primijetimo. Bi li se i oni trebali uključivati više u javnu raspravu, bez obzira radi li se o izmjenama zakonskih odredbi o sramoćenju ili izmjenama obiteljskog zakona?

- Svakako, odvjetnici su tu slobodniji jer nisu vezani strogim etičkim i zakonskim okvirima i po prirodi stvari nastupaju kao slobodni individuumi. No suci su pretjerano suzdržani i o temama o kojima imaju što reći. Osobno se grozim floskule, koja se osim toga izražava kao kvaliteta i koja otprilike glasi ‘velika većina sudaca samozatajno u četiri zida svoje sudnice pošteno, vrijedno i odgovorno radi svoj posao’. Što to znači samozatajno. Suci rade javni posao, njihov poziv je javan kao malo koji, njihov rad i pravilnost odluka kontrolira se kao malo koje profesije, i stoga po meni samozatajnost je mana i nije kvaliteta, a slijedi iz nametnute i gotovo podsvjesne autocenzure.

Smije li sudac pokazati kakvo mu je političko opredjeljenje? Smije li biti član neke političke stranke?

- Sudac ne smije biti član političke stranke, ali ne smije niti javno djelovati u tzv. političkom životu ili političkoj areni. Po mom mišljenju izreći neki stav o nečemu ili nekome nije politika nego iznošenje svog mišljenja. Politika je posve nešto drugo, to je svaka ona djelatnost koja postavlja neke ciljeve i kroz demokratske procese ih pokušava ostvariti. Suci se takvom politikom ne smiju baviti u Hrvatskoj, ali recimo mogu u Nizozemskoj ili Njemačkoj. Tu se otvara nekoliko pitanja. Što je točno politička djelatnost? U SAD-u nitko ne postavlja problem ako se za nekog suca zna kojih je svjetonazora i kojoj je politici skloniji. Zato ne treba u svakoj argumentaciji posezati za komparativnim analizama jer će se za čas naći primjer koji dokazuje nešto suprotno. Sve treba promatrati u kontekstu naših prilika, i u našem preddemokratskom društvu gdje se politika još uvijek smatra kao zauzimanje bunkera i sinekura. Dobro je da se sucima zabranjuje bavljenje političkom djelatnošću na institucionalnoj i izvaninstitucionalnoj razini. I tu je predsjednik Republike Hrvatske u pravu. Možda je to dobar povod da se preispita i političko djelovanje sudaca kada su oni, ministri, zamjenici ministara, pomoćnici ministara ili visoki savjetnici u Ministarstvu pravosuđa, je li to političko djelovanje sudaca, provode li oni nečiju politiku kreiranu u političkim forumima i bi li to bilo protuustavno.

Što bi točno po vašem mišljenju bilo kršenje profesionalne etike? Koja je granica koju sudac ne smije preći u javnom istupu? Npr., smije li se javno izjašnjavati protiv abortusa ili gay brakova?

- Ne smije preći ‘granicu dobrog ukusa’, vodeći računa o funkciji koju obnaša. Sudac se ne bi smio izjašnjavati niti o jednoj stvari koja je ‘sub iudece’, uključujući i one stvari koje su u postupku pred Ustavnim sudom. Na primjeru abortusa ili gay brakova, odgovorio bih protupitanjem - zašto bi se sudac tu javno izjašnjavao. Uostalom, obje stvari su određene zakonom. Zbog svih koji nisu dobro upućeni mislim kako treba reći da i kada sudac pređe ovu granicu i dovede u pitanje svoju nepristranost ili nametne dojam da o nekoj stvari nije nepristran, postoje procesni alati koji takve probleme rješavaju i štite pravo stanaka na nepristranog suca. To je institut izuzeća suca ili postojanje takve povrede postupka ako sudac nije bio izuzet koja može dovesti do ukidanja odluke. Ako bi se zadržali na nedavnom primjeru razgovora suca Turudića, to bi značilo da ako bi on bio zadužen nekim predmetom koji bi se bavio eventualnom kaznenom odgovornošću za djela počinjena za vrijeme postojanja SFRJ, okrivljeni bi se mogao pozvati na dojam pristranosti suca jer je o karakteru neprikosnovenog lidera tog razdoblja jasno izrazio svoj stav. O tome bi tada odlučivao predsjednik neposredno višeg suda, vodeći pri tome računa da nije samo nužno da je sudac nepristran, nego se takvim mora i činiti.

Možete li nam navesti primjer suca koji je bilo kako sankcioniran, makar opomenut, zbog svog javnog istupa? Dobivate li takve prijave i kako na njih reagirate?

- Na žalost, ne mogu. To je stoga što Kodeks sudačke etike nije dovoljno poznat u široj javnosti i zato što ni sudbena vlast nije učinila puno da bi ga približila javnosti. Ukratko, svatko može prijaviti suca da je prekršio jedno od načela sudačke etike, i o tome nakon jednostavne procedure odlučuje nadležno sudačko vijeće, a tko nije zadovoljan takvom odlukom ima pravo prigovora Sudačkom vijeću Vrhovnog suda. Tek se kroz odluke Sudačkog vijeća mogu stvarati standardi je li neko ponašanje protiv Kodeksa i bez te prakse Kodeks je mrtav dokument.

Reagirali ste na komentar Davora Butkovića ‘Konačno formiranje sudačkog stožera za obranu HDZ-a’. Većinu vremena od osnivanja Hrvatske na vlasti je bio HDZ, zar nije logično da je među sucima znatan dio sklonih toj stranci?

- Jesam, i nadam se da će se reagiranje objaviti, iako sam reagirao na onaj dio gdje me se osobno napada i vrijeđa. Suce u RH bira Državno sudbeno vijeće, a tko će biti biran u to tijelo, barem od 2000. godine, dakle posljednjih 14 godina, pretežit utjecaj imaju u većoj ili manjoj mjeri suci, sveučilišni profesori, ranije i odvjetnici. Od ustavnih promjena 2010. suci sami biraju na općim izborima članove DSV-a. U Hrvatskoj ima 1800 sudaca. Ja ne znam tko razuman može tvrditi da su suci većinom simpatizeri ove ili one političke opcije. Moj dojam je da su suci uglavnom apolitični, a oni među nama koji zaista imaju ove ili one političke preferencije to neće nikada niti reći niti javno pokazati. Ako bi se radila neka anonimna anketa, mislim da bi političke stranačke simpatije bile raspodijeljene kao i u čitavom društvu.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista