Belgijski zastupnik Europskog parlamenta iz redova zelenih Philippe Lamberts nije nikada niti naslutio da će postati tako poznat, za jedne popularan, a za druge omražen. Kao član jedne manje političke stranke, koja je četvrta po veličini u Europskom parlamentu, od prošlog je tjedna postao svjetski poznat. Nakon dugih pregovora Europskog parlamenta i drzava članica EU prihvaćena je njegova ideja o ograničavanju enormnih bonusa za bankare. Ta je odluka uzdrmala i šokirala bankare, pogotovo u Londonu, a njemu priskrbila naziv “neprijatelja broj 1” Londona. Bilo je to dovoljno da mu ugledni Financial Times posveti cijeli članak i objavi njegov portret. Lamberts je pristao u ekskluzivnom razgovoru za Nedjeljni Jutarnji u svom uredu u Bruxellesu objasniti kako je uspio uvjeriti prvo kolege u parlamentu, a zatim i predstavnike Vijeća EU da bankarima ograniče bonuse na najviše jednu godišnju plaću ili dvije, ako se s time slože dioničari.
Kako se osjećate nakon što su vas prozvali ‘neprijateljem broj jedan’ bankara u Cityju u Londonu?
- Nisam siguran da sam baš neprijatelj broj jedan. Jasno mi je da me neki ljudi u Londonu ne vole. Ali ako pročitate tekst u Financial Timesu o meni, on je pozitivan i ja sam ponosan. Ponosan jer sam bio prvi koji je identificirao bonuse kao jedan od ključnih problema u bankarstvu, koji nisu jedini, ali svakako jesu velik problem. Sjećam se, kada sam dao ideju o ograničenju bonusa, neki kolege optužili su me da sam populist. To nije točno jer se ja nipošto ne zalažem samo za ono što ljudi žele čuti, zalažem se i za mnoge stvari koje nisu često popularne i govorim gorku istinu ne samo bankarima već i građanima. Mogu reći da sam ponosan što sam kao član jedne manje stranke bio glavni pokretač za usvajanje odluke kojoj se protivila moćna bankarska industrija.
Je li vam bilo teško dobiti pristanak drugih većih stranaka, pogotovo onih desnog centra i liberala, za koje se smatra da su bliži kapitalu i poslovnim krugovima od vas zelenih?
- Ne, nije bilo teško. Naprotiv, oni su odmah osjetili da je to pitanje važno za građane. Građanima je teško objasniti tehničke odluke koje donosimo oko regulacije bankarskog sustava, ali kada je riječ o enormnim bonusima za bankare, onda to građani mogu jednostavno shvatiti. Ti bonusi svakako nisu popularni među građanima i s tog aspekta se može reći da je takav stav populistički. Ali jasno je da europski građani žele da se tome stane na kraj. Mi zeleni smo bili, neki kažu, najekstremniji, a ja bih rekao najambiciozniji, ali na kraju smo imali suglasje u Parlamentu.
Kako je došlo do kompromisa da se bonus ograniči na najviše jednu godišnju plaću ili dvije, ako to odobre dioničari?
- Mi smo najprije predložili da granica bonusa bude najviše pola plaće. Najteže je bilo uvjeriti Vijeće, znači države članice, jer smo unutar Parlamenta brzo postigli dogovor. Najprije je većina u Vijeću ministara financija imala stav da je najbolje ne činiti ništa. Prvo su rekli da to nije u okviru Basela II, zatim su rekli da to pitanje ne spada u nadležnost EU. Kasnije su tražili da ne budemo tako strogi. Predložili su da ograničenje bude na bonuse 5 prema 1, znači 5 puta veće od fiksne plaće. Rekli smo da je to potpuno ludo i odbili. Poslije su rekli da je 5 možda previše, ali 1 premalo, te su predložili da ograničenje bude na tri godišnje plaće dopuštenog bonusa. Kada su rekli da bi trebali i dioničari imati pravo odlučivanja, onda smo došli do sadašnjeg kompromisa, a to je da bonus smije biti najviše na razini jedne plaće, a u izuzetnim slučajevima, ako se s time slažu dioničari, može biti i maksimalno dvije godišnje plaće.
Mislite li doista da su veliki bonusi bankara doveli do krize bankarskog sustava?
- Da, svakako. Radi se o prilici da se zaradi ekstremno velik novac, govorimo o nekoliko milijuna eura godišnje, a za prave šefove o desetinama milijuna godišnje. Znamo primjere da su neki dobili po 25 ili 30 milijuna eura ili funti bonusa na kraju godine. Ako imate tu mogućnost, onda su ljudska bića po prirodi spremna na mnoge stvari da bi to dobila. To čak i varanje zakona čini racionalnim. Jer ako vas toliko plaćaju, pa čak i ako kršite zakon, nije vjerojatno da će vas uloviti. Ako vas uhvate, imate novca za platiti najbolje odvjetnike koji postoje. Znate, u financijski kriminal uključeno je puno tehničkih procedura i teško je išta dokazati. Imate li pri tome i dobre odvjetnike, lako možete izbjeći kaznu. Čak i ako dobijete kaznu, imate dovoljno novca platiti tu kaznu i ostati i dalje dovoljno bogati. Ako je profit uvijek veći od troškova, onda ste spremni riskirati.