KNJIGA MEMOARA

Donald Rumsfeld: Svi su krivi, samo ne ja

Donald Rumsfeld ima samo 815 strana - uključujući i iscrpnu listu akronima - kako bi objasnio zašto nije bio odgovoran za stvari onda kad su se događale. “Znano i neznano” (Known and unknown) je živa verzija čovjeka samog: vrlo temeljita, vrlo analitična i bez traga samokritičnosti” - piše opaka kolumnistica The New York Timesa Maureen Dowd o upravo objavljenoj knjizi memoara Donalda Rumsfelda (78).

Svatko drugi je kriv, samo ne ja, koji sam jedini radio, bio pošten, promišljao stvari na pravi način, savjetovao - doista je osnovni dojam koji se ponese nakon čitanja ove opsežne i teške knjige čovjeka koji je proveo pola stoljeća u američkoj politici, služio u Kongresu u vrijeme Kennedyja, bio u administracijama predsjednika Nixona, Forda, i Busha mlađeg, jedini dva puta bio ministar obrane - prvo najmlađi u američkoj povijesti (1975.-1977.) i potom najstariji (2000.-2006.). Ovaj jastreb-birokrat smatra se glavnim arhitektom američke ratne politike u Afganistanu i Iraku.

Vojnici kažu da je bio drzak i bezobziran (vojniku na terenu koji se žalio na lošu opremu s kojom su poslani u rat, odgovorio je da se “u rat ide s vojskom kakvu imate, ne kakvu biste željeli”), diplomati da je bio nemilosrdan i arogantan, javnost da je snizio američke standarde mučenja zatvorenika, stvorio Guantanamo, uništio ugled zemlje.

Novinari - e, s njima je vodio pravi rat, želio mnogo sakriti, okrivljavao ih je da ne obavljaju domoljubnu dužnost kada realno izvještavaju o stanju na terenu.

Neprijatelj medija

U vrijeme kada su ga mediji propitivali o tome kako se pretpostavka da Sadam ima oružje za masovno uništavanje, pod kojom je SAD ušao u Irak, nije pokazala točnom, održao im je lekciju, iz koje potječe i naslov njegove knjige. - Kao što znamo, postoji znano znano, stvari koje znamo da znamo. Također znamo da postoji ono što nam je neznano, stvari koje znamo da ne znamo. Ali tu je i ono neznano neznano, stvari koje ne znamo da ne znamo.

I u knjizi “Znano i neznano” ne žali zbog rata, odnosno “oslobođenja Iraka”, kako zove američku invaziju, jer je, kaže “Bliski Istok manje opasno mjesto bez Sadama”. Na samom početku knjige saznajemo da je Sadam čovjek kojeg je prvi put susreo 1983. godine kada je otišao u Bagdad kao specijalni izaslanik predsjednika Reagana. Imao je o njemu tada gotovo blagonaklono mišljenje, i kako sam piše, doživio ga je kao mnogo manje zlo od Iraka i Sirije, i čak pregovarao o suradnji, sjedeći na zlatno-tamnocrvenoj fotelji.

Da je irački rat bio opravdan, ponavlja i u jednom od rijetkih intervjua koje je sada, nakon izlaska knjige ovaj čovjek koji ne voli medije, dao voditeljici ABC Newsa Diane Sawyer. Na ponavljana pitanja je li pogriješio u procjeni, odgovara: - Bože moj, obavještajne službe su bile u krivu!

Ili: - Svatko tko skuplja obavještajne podatke zna da oni mogu biti pogrešni. Collin Powell više no itko drugi. Taj je čovjek imao više iskustva nego bilo tko drugi, mnogo je radio s Georgeom Tenetom (šef CIA-e u za vrijeme Busha, nap.a.) Condi Rice (tada predsjednička savjetnica za sigurnost, nap.a.) pripremao svoj govor, otišao u UN... Ideja da je lagao ili da je prevaren je besmislica, vjerovao je u ono što je govorio.

Naši vojnici su vjerovali, John Kerry, francuske obavještajne službe, njemačke, britankske…

Ruke na upravljaču

U knjizi priča da je uoči invazije na Irak kod predsjednika Busha inzistirao da, kako bi se skrenula pozornost svijeta, američka avijacija bombardira navodno postrojenje za proizvodnju oružja za masovno uništavanje u Kurmalu, točno u vrijeme Powellova govora u UN, ali on to nije prihvatio.

Svjedoči ipak da je predsjednik Bush, “o kojem javnost ima mišljenje gore no što on to zaslužuje”, od dolaska na vlast bio zainteresiran za vojne planove protiv Iraka, i da je dva tjedna nakon 11. rujna 2001. godine, kada je u središtu pozornosti bio Afganistan, tražio da Združena komanda izradi detaljne planove napada na ovu zemlju.

Za to što je odmah nakon prvog uspješnog prodora i osvajanja Bagdada povukao dio vojske i što nije poslao pojačanje (što i predsjednik Bush u svojoj autobiografiji spominje kao najznačajniji promašaj u vođenju rata), kada je tamo nastao kaos, okrivljuje “previše ruku na upravljaču”, generale koji diktiraju broj vojnika na terenu, privremenog administratora Bremera, medije koji su prikazivali i time pojačavali rasulo. Njega samog opet nigdje. A na pitanje što je iz svega naučio o sebi, sada odgovara: - Ne brinem za sebe. Brinem za zemlju.

Ipak, zaplakao je javno na televiziji, zapravo zaridao, tri puta za vrijeme polusatnog intervjua - kada je spomenut dio knjige u kojem priča kako je, u za zemlju kritičnim danima 2001. godine, predsjednik Bush pokušao razgovarati s njim o borbi, pa zbog dvoje od njegovo troje djece koji su ovisni o drogi, kada se spomenula bolest supruge Joyce, koja je svijetla točka i u njegovoj knjizi, ili svojeg oca.

Suza nije bilo na spomen poginulih ljudi i žena koje je poveo u rat: - Oni su svi dobrovoljci. Svi su željeli služiti. Svatko od njih je rekao: pošalji me!

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 01:50