DOK VEĆINA MLADIH ODLAZI, ONI SU SE IZ ŠVEDSKE VRATILI U HRVATSKU Osnovali tvrtku i privukli investiciju od 8 milijuna dolara

Braća Ilija i Nikica Petrušić vratili su se iz Švedske i u Hrvatskoj osnovali game studio Lion Game Lion koji je u nešto više od godinu dana sa šest zaposlenih narastao na 27, a početkom ljeta je od stranih investitora dobio osam milijuna dolara i odriješene ruke da napravi originalnu videoigru.

U svijetu je industrija videoigara odavno prerasla u ozbiljan posao te nerijetko izrada igara košta više nego snimanje nekog holivudskog spektakla (na izradu GTA V utrošeno je 260 milijuna dolara), dok je prihod od videoigara čak dvostruko veći od onoga što ga ima filmska industrija. Prema podacima iz 2013., vrijednost industrije videoigara iznosila je 70 milijardi dolara, dok je filmska industrija diljem svijeta od prodaje kinokarata uprihodila 36 milijardi (kad se dodaju rezultati prodaje DVD-a i streaming, onda filmaši ipak bolje stoje). Projekcije kažu da će vrijednost do 2018. skočiti na 100 milijardi dolara, a o kakvom se tržištu radi slikovito govori i činjenica da je igri “Call of Duty: Black Ops 2” trebalo 15 dana da zaradi milijardu dolara, dok je najgledanijem filmu svih vremena “Avataru” za isti rezultat trebalo dva dana više. Shodno tome i svjetski mainstream mediji redovito prate gaming industriju, a kod nas je ona svedena tek na specijalizirane magazine i videoigre se uglavnom smatraju zabavom za mlađe naraštaje.

Vi ste oni što se igraju

“Tu nas u zgradi ljudi vide u liftu pa komentiraju: ‘Ah, vi ste oni što se igraju po cijele dane’”, kroz smijeh kaže Nikica Petrušić, jedan od osnivača hrvatskog game studija Lion Game Lion koji je početkom ljeta potpisao senzacionalan ugovor sa švedskim izdavačem Starbreeze za izradu nove videoigre.

“I moja zaručnica smatra da se previše igram”, dodaje njegov godinu dana starij brat Ilija, suosnivač studija koji je od švedskih investitora dobio osam milijuna dolara za razvoj vlastite originalne igre. “U Švedskoj je drugačije jer se zna što je gaming industrija, imaju nekoliko velikih tvrtki i oko 2000 zaposlenih profesionalaca”, kažu braća koja su se upravo iz Švedske vratila u Hrvatsku, što je neobičan primjer u godinama kada sve više mladih napušta domovinu u potrazi za poslom.

Ipak, obojica priznaju da vole zaigrati videoigre jer su se zbog toga i počeli baviti njihovom izdradom.

“Zaigranost mora postojati, ne možeš ni dobar auto napraviti ako ne voliš aute”, poručuje Nikica priznajući da kod obojice braće ljubav prema videoigrama postoji od malih nogu. “Prvo smo se igrali na Commodoreu 64, pa smo preko raznih konzola prešli na osobna računala na kojima smo se još kao vrlo mladi klinci, sa 10-11 godina, počeli igrati editorima. Imali smo jedno računalo i obojica smo radili na njemu, a ja sam kao mlađi morao čekati svoj red stojeći iza Ilije i gledajući mu preko ramena što radi. Tako sam učio.”

Petrušići su početkom devedesetih zbog rata s obitelji napustili rodno Jajce i završili u Švedskoj, što je, slažu se obojica, bilo presudno za njihov budući put.

“Na kraju je sve super ispalo iako se mi znamo pitati kako bi stvari na kraju izgledale da nismo završili u Švedskoj. Imali smo sreće da smo bili vrlo mladi pa nam nije bio problem prilagoditi se i naučiti jezik, a i živjeli smo u manjem švedskom gradu gdje nije bilo toliko drugih izbjeglica pa smo se najviše družili sa Šveđanima”, prisjeća se Ilija.

Ondje su završili i škole te hvale švedski obrazovni sustav koji je “koncentriran na praksu i učiš ono što te zanima i što ti treba bez rasipanja energije na nepotrebne stvari”.

Došao na šest mjeseci

Tijekom školovanja su odrađivali praksu u velikim studijima pa je Ilija ostao u Švedskoj radeći za uspješni studio Starbreeze, dok je Nikola poželio praksu odraditi u Zagrebu, u studiju Cro Teama koji je iza sebe imao hit-igru “Serious Sam”.

“Došao sam na šest mjeseci, a na kraju sam ostao u Hrvatskoj sedam godina. U Cro Teamu sam bio tri godine, nakon čega sam prešao Gamepires da bih se na kraju opet zaputio u Švedsku, gdje sam se pridružio Iliji u Overkillu”, kaže Nikola i dodae da su tamo dobro ispekli zanat. Nakon što su za Šveđane odradili nekoliko poslova, odlučili su osnovati studio u Hrvatskoj, što se i dogodilo prije 15 mjeseci.

“U tom smo vremenu od tvrtke sa šestoricom zaposlenih došli do brojke od 27 ljudi, a nakon što smo se dokazali Šveđanima odrađujući naručene poslove, predložili smo im izradu naše igre o kojoj smo sanjali godinama. Oni su nam ukazali povjerenje i potpisali smo sjajan ugovor s njima”, pojašnjava Ilija.

Pošto su odradili nekoliko uspješnih outsourcing projekata, ugledni švedski izdavač Starbreeze investirao je osam milijuna dolara i dao Petrušićima i njihovu timu odriješene ruke da u potpunosti naprave originalnu igru. Ona se krije pod imenom “Raid”, a jedino što braća otkrivaju je da će se raditi o kooperativnoj pucačini iz prvog lica koja će radnjom biti smještena u Drugi svjetski rat te će biti “drugačija od ostalih igara”.

“Ne znamo kad će igra biti gotova, ali nećemo je izbaciti na tržište dok u potpunosti ne budemo zadovoljni onim što smo napravili. Nikada dosad se u ovih desetak godina u industriji nisam osjećao tako euforično kao sada, ‘Raid’ nam je poseban projekt jer, iako smo se dokazali investitorima, moramo se dokazati gamerima i zajednici”, kaže Ilija i dodaje da se “budi s ‘Raidom’ u glavi, tušira s njim i s njim odlazi u krevet”.

Ne čudi stoga da su u potpunosti posvećni izradi igre zbog koje odbijaju i hrpu drugih poslova kako bi ostali u potpunosti fokusirani na svoju prvu samostalnu videoigru.

“Mogli bismo zaposliti još ljudi i raditi nešto sa strane, ali to nam nije u interesu jer tvrtka onda ne bi bila onakva kakva mi želimo da bude, a i zbilja nam je stalo da ‘Raid’ ispadne onako kako želimo. Uostalom, to što smo u prilici odbijati poslove su slatke muke i problemi”, zaključuje Ilija.

Obojica se slažu da je Hrvatska prepuna talenata i uglavnom nisu imali problema s pronalaskom zaposlenika, ali se i čude tome što gaming industrija kod nas ne nailazi na podršku države te dodaju da o tom segmentu kod nas nitko ne razmišlja.

“O uspjehu nekog hrvatskog filma na kojekakvim festivalima diljem svijeta, pa makar bili i trećerazredni, pisat će svi mediji, a o uspjehu hrvatskih igara nešto možete pročitati samo u specijaliziranim medijima, što je prava šteta i u stvari me čudi”, kaže Nikola i dodaje da “Hrvatska ima dobru priliku jer ima dosta talentiranih mladih ljudi koji, nažalost, nemaju gdje raditi”.

Najvažnije je znanje

No, kad biraju ljude, nije im najvažnije njihovo znanje.

“Netko može biti izvrstan u tome što radi, ali ako je najbolji u nečemu a nije fleksibilan, nije spreman na učenje i ne uklapa se u tim, to ne znači puno. Kad zapošljavamo ljude, tražimo osobe kakve nama pašu. Uz talent nam je uvijek važno i kakvi su ljudi jer želiš vjerovati svojim ljudima. Kad netko traži posao, ne dođe kod nas samo na razgovor nego dođe raditi s timom tjedan dana kako bi se dečki upoznali pa da vidimo uopće jesmo li za suradnju ili ne, tako da većinu ljudi bira ekipa koja već radi. Dizajneri nivoa biraju dizajnere, artisti artiste, a programeri programere jer će oni u konačnici raditi s njima i oni ih biraju, tako da se mi ne miješamo u taj odabir”, pojašnjava Ilija proces selekcije suradnika i zaključuje da su kod njih u Lion Game Lionu ljudi prvenstveno prijatelji, a ne samo kolege.

“To se gubi kad imaš previše ljudi. Planiramo doći do 30 ljudi, što je dovoljno za produkciju kakvu radimo. Kad imaš previše ljudi, gubi se odnos kakav mi gradimo u firmi, a s više ljudi brat i ja bismo se morali baviti menadžerskim poslom i manje samim igrama, što nam ne odgovara. Ovako je idealno”, kaže Ilija, a Nikica dodaje da imaju fantastičan tim bez kojeg njih dvojica i njihov studio ne bi bili na poziciji na kojoj su danas.

“Svi su srcem unutra sto posto, svi se trude raditi najbolje što mogu, a to se vidi i po rezultatima. Dobro se slažemo i naravno da je naš cilj da svi ovdje dolaze na posao bez grča, da ne moraju razmišljati hoće li im sjesti plaća i hoće li moći platiti režije, da im je drago biti tu”, slažu se Petrušići.

Drugačiji pristup poslovanju vidi se već samim dolaskom u njihov ured koji je jedan veliki otvoreni prostor kojim zaposlenici hodaju u čarapama ili papučama, dovode ljubimce, a imaju i poseban prostor za odmor i, naravno, igranje igara. No, oni sami ne smatraju da je to posljedica skandinavskog mentaliteta nego napominju da je to ljudski odnos prema zaposlenicima.

A da probamo šah?

“Nama je u interesu da je njima dobro, da nemaju neke brige jer što mi damo više njima, to će oni dati više nama. Ne trebaju nam ljudi frustrirani malim plaćama koje kasne i s milijun problema u glavi. A kakvu smo dobru ekipu složili potvrda su i brojni Šveđani koji nam tu zbog posla dolaze na ispomoć pa se onda ne daju otjerati doma. Svima je gušt raditi s nama”, kaže Nikica te o bratsko poslovnom odnosu dodaje: “Kad je o nama dvojici riječ, mi smo na poslu kolege, a izvan ureda braća. Ako jedan nešto zezne, drugi će mu to uvijek reći”.

S obzirom na takav pristup, potpuno je logično da se većina zaposlenika druži i privatno pa lionovci često nakon posla igraju online igre, odlaze zajedno na piće i nogomet i, tipično skandinavski, igraju hokej.

“Ja sam u Švedskoj igrao hokej i kad sam to predložio ovdje domaćoj ekipi, nisu baš bili previše oduševljeni. Govorili su da bi radije igrali šah ili bilo što drugo, no nakon što su probali, promijenili su mišljenje i sad me redovito tjeraju da rezerviram termine”, kroz smijeh kaže Nikica i dodaje kako je hokej odličan za ispucavanje negativne energije i “rješavanje eventualnih nesuglasica s kolegom iz ureda”.