ANKA SLONJŠAK

DIRLJIVA ŽIVOTNA PRIČA PRAVOBRANITELJICE ZA OSOBE S INVALIDITETOM 'Božićna želja? Tako bih voljela kad bih mogla sama uzeti čašu i popiti vode...'

Zagreb, 141215. Savska 41.Ured pravobraniteljice.Anka Slonjsak, pravobraniteljica za invalide u razgovoru s Dobroslavom Silobrcicem.Foto: Goran Mehkek / CROPIX
 Goran Mehkek / CROPIX

Prije 23 godine dogodila se nesreća u prometu, u Zagrebu, u blizini Gupčeve zvijezde. Bila je jesen, kiša, žuto lišće na kolniku... sklisko. Anka i njen prijatelj u automobilu. Vozio je prijatelj. U trenutku on gubi kontrolu nad vozilom i udaraju u metalni stup... Anka nije bila vezana pojasom. Danas Anka Slonjšak sjedi u kolicima, vezana je pojasom. Ne osjeća ništa ispod vrata. Ne može micati ni ruke ni noge, oduzete su. Anka je pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, već sedam i pol godina. Brani prava osoba s invaliditetom i bori se za ispravnu primjenu zakona. Uspijeva u tome, ali nije to lak posao. Anka misli, pjeva, govori pametno. Nije sama. A, zapravo jest sama... Živi u Mikulićima, iznad Črnomerca. Ima ured u Zagrepčanki, u Savskoj ulici.

Imali ste 19 godina. Rukometašica, i to dobra. Studentica ekonomije...

- Da, sve je bilo sjajno do tog listopada 1992. godine. Upisala sam drugu godinu ekonomije. Igrala u državnoj rukometnoj reprezentaciji, prvo kadetskoj onda omladinskoj. Bila je kiša, vlažno, sklizak kolnik... Udarili smo autom u rasvjetni stup. Ozlijedila sam vratnu kralježnicu. U trenutku udara ostala sam nepokretna. Osjetila sam to. Bila sam svjesna svega što se događa. Četvrti kralježak je napukao, a peti je zdrobljen. Taj peti je presjekao leđnu moždinu. Od tada do danas ja sam nepokretna.

Nemojte gubiti nadu. Medicina sjajno napreduje zadnjih 30 godina...

- Ma, ne napušta me nada. Iako, to je trajna ozljeda, tetraplegija. Konzultirala sam i naše i strane liječnike, mogla sam ići na liječenje u Njemačku - ali nitko mi nije mogao garantirati ozdravljenje, potpuni oporavak.

Boli li vas sad vrat?

- Boli kad sam umorna, kad dugo sjedim. A, sjedim stalno. Nepomična. Problem je što imam metalne pločice u vratu. One fiksiraju dio kralježnice u koju su stavljeni implantanti. Pločice su od cervikalnog trećeg do sedmog kralješka. No, pločice su od takvog materijala da ja, do danas, nisam mogla niti smjela napraviti magnetsku rezonancu. Te pločice nisu od titana.

Može li se te pločice zamijeniti titanskim?

- Došlo je i do pomaka tih pločica jer su šarafići, vijci olabavili. To je opasno, jer ti šarafići mogu napraviti daljnje ozljede, glasnica na primjer. Trebala bih zamijeniti loše pločice i vijke.

Koliko operacija ste imali?

- Do sada dvije. 1992. i ‘94. Na drugu operaciju sam morala ići jer su prve pločice koje su mi stavili u Traumatološkoj - popucale. Pukle su dvije pločice i četiri šarafa. To se dogodilo zbog vježbanja, rehabilitacije, a materijal pločica je bio neadekvatan. Nakon druge operacije - postala sam opet potpuno nepokretna. To je bio jaki šok. Pala sam u komu od silnog stresa. Počela sam opet sve ispočetka. Eto, zato se bojim ići na treću operaciju. Vjerujem kako može postojati nada, ali mi treba liječnik čvrsto garantirati da će doći do poboljšanja. Ako mi to kaže, idem na treću operaciju.

Morate biti vezani pojasom za kolica?

- Moram. Sigurnija sam. Bojim sa ako nisam vezana. Imam dosta jaki spazam...

Kako je reagirao na udar vaš prijatelj, vozač?

- Odmah mi je priskočio u pomoć. Kako drugačije? Ali, ozljeda je strašna. To sam znala odmah. Ostali smo prijatelji i danas. Nije on kriv.

On krivi sebe za nesreću?

- Ne znam. Bila je to naprosto teška nesreća. Mogao je i on stradati, poginuti...

Cijelo tijelo, ispod vrata, ne osjećate?

- Trećinu gornjeg dijela tijela donekle osjećam. Osjećam ruke, ali ih ne mogu pomicati. Na šakama i prstima osjetila sam kad ste me dodirnuli, ali ne osjećam toplo niti hladno.

Noge? Abdomen?

- Ništa...

Što možete sami? Misliti i govoriti?

- Da. Misliti i govoriti. Sama to mogu. To je, zapravo, velika sreća. Mogu sama upravljati uređajima. Glasom. Imam doma poseban uređaj, ‘Servus’ se zove, pomoću kojeg glasom u mikrofon dajem naredbe. To su naredbe koje zdravi ljudi obavljaju daljinskim upravljačem. Upravljam glasom televizorom, radijom, palim i gasim svjetla, mogu nazvati telefonom, mogu se javiti na kućni telefon ako me tko zove... Imam memorirane brojeve u telefonu, pa velim broj ili odslovkam broj, ako nije memoriran. Mogu obaviti sve ono što je povezano strujom. Mogu otključati i zaključati vrata, upaliti videonadzor nad ulaznim vratima u kuću pa vidim tko dolazi, ako sam sama u kući.

Kako je noću?

- Spavam na boku. Mirno. Ali, ne mogu se sama okrenuti u drugi položaj. Ostajem tako kako su me ‘narihtali’ sve do buđenja ujutro... Ako trebam, zovem jednu osobu koja spava u mojoj blizini da me okrene. ‘Servus’ mi to olakšava.

Kada ste shvatili...

-...da je to - to? To je bio strašan šok. Od udara u stup sam bila svega svjesna, ali sam se pouzdavala u medicinu. No, poslije sam shvatila da sam trajno nepokretna. Ta spoznaja, taj šok vam ne mogu opisati. Nakon prve operacije sam došla u Varaždinske Toplice na oporavak. To je bilo u vrijeme Domovinskog rata. Bilo je mnogo stradalih branitelja. Prišao mi je jedan momak u elektromotornim kolicima i rekao, ‘eto, još jedna tetraplegija’. Pitam ga: što to znači? On veli, ‘ostat ćeš u kolicima’. Do tada mi to nisu čak ni doktori rekli. Bio je to zaista šok. Slučajno sam nekoliko dana kasnije gledala televiziju i vidjela kako moj bivši rukometni klub Trešnjevka igra protiv mog tadašnjeg kluba Podravke. Igrali su utakmicu posvećenu - meni. Tek tada sam shvatila da se dogodilo najgore.

Imale ste psihoterapeuta?

- Nisam. Osjećala sam se psihički jako loše. Nekoliko mjeseci. No, upoznala sam jednu djevojku u toplicama koja je bila u sličnom stanju kao i ja. Nikolina Pavlović se zove, iz Našica. Bila je studentica teologije, moja vršnjakinja. Sad predaje vjeronauk u školi. Nagovorila me da ne prekidam studij. Živnula sam. Nisam se predala očaju. Ojačala sam svoje samopouzdanje.

Diplomirali ste ekonomiju?

- Jesam. S uspjehom.

Vaši roditelji?

- Tata je umro prije te nesreće. Mama i ja živimo zajedno. I brat s obitelji u stanu iznad nas.

Prijatelji?

- Imala sam jako puno prijatelja prije nesreće. Mlada sam bila, sportašica, studentica, putovala sam puno... Kad nastradaš tako teško, vrlo je važno imati prijatelje. Mnogi su me napustili... Nisu znali kako mi prići... što mi kazati... Nekolicina pravih prijatelja su ostali i danas uz mene.

Kako se okolina ponaša prema vama? Oni koji vas i ne poznaju?

- Zanimljiv je susret s meni nepoznatim ljudima koji nazovu u ured pravobraniteljice. Zovu, protestiraju, ljute se, krive sustav, bijesni su i na mene... i onda dođu u ured. Kad me vide u kolicima znaju biti šokirani. Shvate da ja znam kakve ih muke muče... Postaju tada puno pristojniji i mirniji. Traže pomoć i savjet.

Koji je glavni problem osoba s invaliditetom?

- Činjenica što ih se ne uključuje u normalan život. Ne zapošljava ih se, ne školuje. Svaka osoba ima neke preostale sposobnosti. To treba iskoristiti. Važno je to za društvo i za samu osobu s invaliditetom. Posao i rad daju snagu i nadu.

Gdje su ti odnosi dobro riješeni?

- U skandinavskim državama. Apsolutno. Tamo mogu, hoće i znaju pomoći osobama s invaliditetom.

Koliko ima u Hrvatskoj osoba s invaliditetom?

- Ima nas više od 508.000. Više od deset posto stanovništva Hrvatske.

To je mnogo...

- Jest. To su djeca, odrasli, žene i muškarci... različitih uzroka i posljedica poput paraplegije, tetraplegije, autizma, teških genetičkih bolesti, zatim gluho-slijepe osobe, osobe stradale u ratu, branitelji i civili, osobe s dugotrajnim psihičkim teškoćama... osobe s multiplom sklerozom, djeca s Downovim sindromom, djeca koja su stradala prigodom skokova u vodu, događa se to svakog ljeta... ‘djeca leptiri’...

Tko su “djeca leptiri”?

- To su djeca koja imaju vrlo rijetku bolest, buloznu epidermolizu, to jest krhku i ranjivu kožu poput leptirovih krila. To je teška genetska bolest. Boli tu djecu svaki, i najblaži, dodir. Pojavljuju se rane, krvarenja, stalna bol...

Je li naše društvo svjesno tih činjenica i tog broja ljudi kojima treba pomoć?

- Nisam u to sigurna.

Pokazujemo li empatiju, suosjećanje?

- Ma, da, da. Mislim da je hrvatsko društvo empatično. Meni su ponajviše pomogli novi prijatelji – osobe s invaliditetom, stari prijatelji, mama i brat, knjige o jačanju vlastite psihe, svećenici i seanse duhovne obnove. Najvažnije je slušati osobe koje žive isti život kao što je moj. Ali, kad mi je zapravo jako teško - ja sam sama sa sobom.

Težak život...

- Nije mi više tako težak. ‘Možeš, ako misliš da možeš’... to je važna poruka. Cilj mi je bio živjeti u svojoj obitelji, stvoriti si okolinu koja će mi biti podrška. To sam uspjela. Sreća je što živim u Zagrebu jer tu je doista najkvalitetniji život za osobe s invaliditetom.

Imate automobil?

- Da, imam meni prilagođeno vozilo. Kombi. To mi je bitno pomagalo. Mogućnost za izlazak iz kuće pod Sljemenom, iz Mikulića gdje živim.

Slušam vas i gledam dok govorite. Uspjeli ste nekoliko puta napraviti male kružne pokrete ramenima...

- Rekla sam vam da trećinu gornjeg dijela tijela osjećam i mogu malo pomicati. Osjećam bol u ramenima kad sam umorna pa na taj način malo gimnasticiram. To su minimalni pokreti, vrlo korisni.

Umaram vas? Boli vas tijelo?

- Ma ne. Ali, i - uzbuđena sam, ne dajem baš često ovako velike intervjue...

Kakve su prognoze za budućnost? Strah vas je?

- Kad pogledam u daljinu, da - strah me je. No, uspjela sam samu sebe uvjeriti da sam svakog jutra - sve bolje.

A, niste?

- Nisam, iskreno govoreći. Živim dan za danom. Dugi su mi neki dani. Spavanje pomaže, onda kada mogu spavati...

Velite: dobro mi je u Zagrebu. Kako je osobama s invaliditetom izvan Zagreba?

- Male sredine su otuđenije, okrutnije... nemate pojma kako je teško osobi s invaliditetom na selu. Ne dolaze nam u pomoć, a mi trebamo konstantnu pomoć. Tu naše društvo zakazuje. Zdravi ljudi misle da se tako što ne može njima dogoditi. A, može. Znate, kad jedna osoba u obitelji tako nastrada ili ima teške poremećaje bilo koje vrste, onda i obitelj nastrada. Postaje - obitelj s invaliditetom. Ne prihvaća to svaka obitelj s lakoćom i ljubavlju. Često, društvo segregira cijelu obitelj, isključuje je. To je teško. Diskriminacija i izbjegavanje dolaze zbog neznanja. Mediji mogu imati značajnu ulogu u podizanju svijesti društva. Jer - i mi smo dio društva. Mislimo i osjećamo. Ljudi smo. Tehnologija nam može olakšati život, ali bitan nam je čovjek. Razgovor. Jako mi je drago što razgovaramo sada o svemu...

Ima li volontera?

- Ima. Prvi put će doći iz sažaljenja, drugi put, treći put će doći jer ga zoveš... ali četvrti put ipak očekuju i neku novčanu nagradu. Tako je, nažalost. Osobe s invaliditetom su, nerijetko, siromašnije od prosječnog građanina. Kako onda platiti? Troškovi života obitelji koja ima osobu s invaliditetom znaju biti tri do četiri puta veći od troškova normalne obitelji.

Kakav je vaš privatni život? Emocije? Ljubav? Volite li nekoga?

- Imam neke simpatije. Teško je ostvariti neku pravu, iskrenu emotivnu vezu.

Je li vas netko zaprosio?

- Ne, ne. Nije.

A, ako bi?

- Zašto ne? Prihvatila bih. Nitko me još nije zaprosio.

Lijepi ste, pametni ste...

- Hvala. Mislite da je to dovoljno?

Uspijevate li, kao pravobraniteljica, “boriti se s vjetrenjačama”?

- Unatoč svim tim ‘vjetrenjačama’ mislim da uspijevam. Sustav postoji, ali je u mnogim situacijama - krut. Rigorozan je, ali ipak se polako mijenja na bolje. To je spor proces, a mi trebamo promjene, poboljšanje odmah i sad. Danas. Svijest društva se mora promijeniti. Postavila sam jednu važnu instituciju ‘na noge’. Pravobraniteljstvo za osobe s invaliditetom nije prije postojalo. Ja sam prva pravobraniteljica u Hrvatskoj. Morali bismo osnovati još niz područnih ureda... Zagreb nije cijela Hrvatska.

Treba li mijenjati zakone o vašim pravima, zaštiti, potrebama?

- Da, treba mijenjati zakone. Treba raditi istraživanja i kvalitetne analize. To se ne radi dovoljno. Treba odlučno sankcionirati one koji ne poštuju te zakone i propise. U Hrvatskoj ne postoji sudska praksa suzbijanja diskriminacije prema osobama s invaliditetom, a diskriminacija zaista postoji na svim razinama društva. Nažalost, osobe s invaliditetom se rijetko odlučuju na podizanje tužbi.

Spomenuli ste Crkvu. Jeste li bili u Lourdesu, Međugorju, Fatimi?

- Nisam još. Velika mi je želja ići u Lourdes. Prošle godine sam već složila cijeli svoj itinerar puta u Lourdes.

Naši vojnici idu u Lourdes. Pridružite im se...

- Nažalost, ne mogu zbog nekih mojih posebnih zdravstvenih teškoća ići u grupi. Osobe s tetraplegijom, dakle ja, imaju posebne probleme s osjetljivom kožom i unutarnjim organima koji od stalnog sjedenja i ležanja postaju suviše tromi. Ići ću u Lourdes uz podršku mojih velikih malih ljudi... Zasada odlazim svake godine u Mariju Bistricu. Volim otići na misno slavlje, volim pjevati na misi...

Lijepo pjevate?

- Jako lijepo. Ali, zbor je na misi uvijek gore gdje su i orgulje, pa ne mogu. Jedino u Franjevačkoj crkvi na Kaptolu, još od vremena misa i propovijedi ‘svetog patera’ Bonaventure Dude, kor pjeva uz oltar. Moja župa je Sveti Antun. Živim blizu samostana Svete Klare, pa imam jednu časnu, klarisu, s kojom često razgovaram. Idem i na ispovijed.

Vi nemate što ispovijedati...

- Uvijek ima nešto za ispovjediti...svatko.

Odakle su Slonjšakovi?

- Iz Pregrade, Zagorje, blizu Slovenije. Mama mi je iz Imotskog. Dobra kombinacija. Svi Slonjšakovi imaju velike noseve. I moj tata je imao.

Pa, vi nemate...

- Još bi mi samo to trebalo...

Mogu li vam nježno izmasirati vrat i vrhove leđa?

- Možete. Hvala.

Sretan Božić, draga Anka.

- I vama. Svima želim zdravlja i sreće.

Što želite sebi?

- Sebi? Tako bih voljela kad bih mogla sama uzeti čašu i popiti vode. Ali, ne mogu...

Sutra je novi dan... Probat ću ponovno...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. rujan 2024 00:52