Prošlog četvrtka održan je u Novom Sadu Book Talk, velika regionalna konferencija pisaca i knjižara što se priređuje uoči Sajma knjiga u Beogradu - za malo više od mjesec dana otvara se taj velesajam izdavaštva što te uvijek iznova iznenadi spoznajom kako tržište knjiga na jeziku koji razumijemo nipošto nije mrtvo. Naime, sve dok funkcionira kao tržište, a ne kao političko-propagandna baza za režimske klijenteliste, u što je izdavačku scenu u Hrvatskoj pretvorila ministrica kulture sadašnje Vlade i fatalno pala još i prije kraja svog zlosretnog mandata.
Na novosadskoj konferenciji koja je otvorila mnoge teme uz sudjelovanje ljudi od kojih su neki odmah zatim stigli u Zagreb na ovdašnji Festival književnosti, nastupio sam na seminaru o “književnosti i Velikom ratu”. Nije riječ o pukom stogodišnjem osvrtu na europsku katastrofu 1914., o čemu se prošle godine dovoljno prigodničarilo... U razmatranju te teme Europa je prošle godine tražila svoj vlastiti historijski narativ o zajedničkoj, zapravo nedavnoj povijesti (ako, kao Goethe, razmišljaš u eonima). Tko su u tom sukobu bili “dobri”, a tko “zločesti”, tko je rat počeo i zašto, je li bila vrijedna tolikih žrtava transformacija ancient regimea u revolucionarno stanje koje je, zatim, neizbježnom logikom dovelo do narednog svjetskog rata?
Činjenica je da se u Europi puno moraliziralo i na taj način povijesni događaji koji imaju svoju intrinzičnu (da ne kažemo dijalektičku) logiku, svodili na puku tragediju, priču ispričanu sa stajališta žrtve. To je ona pozicija koju je, s pjesničkim genijem što ga je uzdigao od teza banalnog engelsovskog sociologa, zauzeo i Krleža u “Baladama Petrice Kerempuha” kad (u “Khevenhilleru”) cijelu epopeju baroknih ratova 17. stoljeća što su na Balkan donijeli zapadnu civilizaciju, prikazuje kao patnju seljačkih “masa” za koje se situacija time nije ni malo promijenila... “Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu... Kajti nemre biti i nemre se zgoditi da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.” Seljački egzistencijalizam A. D. 1579.!
Prvi svjetski rat završio je slomom triju kontinentalnih carstava i trijumfom nacionalizma, a istodobno rodio je dvije revolucionarne agende - fašističku i komunističku. Sad se Europa obnovila kao novo carstvo u kojem se nacija pretvara u “autonomnu krunovinu” nalik regijama od kojih se sastojao carski, feudalni segment K. u K. države - uoči Prvog svjetskog rata bila je najveće na kontinentu, obuhvaćala jedanaest velikih povijesnih nacija i poznavala bezbroj službenih jezika. Upravo zbog toga zauzimanje stajališta o tome što je, kako i zašto srušilo tu predmodernu feudalnu idilu ima bitne političke reperkusije za suvremenog čovjeka u Europi. S kime se mi tu, zapravo, identificiramo? S Franjom Josipom i Franjom Ferdinandom, s Apisom, Gavrilom Principom i Aleksandrom Karađorđevićem, s carom Nikolajem II., Clemanceauom, Lloyd Georgeom, Nikolom Pašićem, grofom Berchtoldom, Lenjinom ili Trockim?
Svatko od njih unio je dio svog političkog projekta u današnju europsku politiku, s tim što nikad ne treba zaboraviti da demokratska Europa nije produkt autohtone tradicije i morala, nego format koji je oktroirala Amerika pošto su se rendžeri, uz goleme gubitke, iskrcali na normandijski Omaha Beach. Pa ipak, u Europi i za Europu, povijest je važna, pogotovo u trenucima kad se, u jednom novom obliku, opet izdiže kao imperij, objedinjujući nacije koje dobivaju zadaću da se liberaliziraju i otpuste kontrolu nad suverenitetom. Zato se postavlja pitanje - na čemu će se osnivati zajednički identitet? Na demokraciji? Ona je u projektu Europske unije suspendirana - Europski parlament ima samo sporednu funkciju u upravljanju tom iluzornom paradržavom. Na ljudskim pravima? Ali ona se ne mogu ograničiti na domaće stanovništvo, jer bi se tako uveo aparthejd i sva takva nastojanja pretvorio u demonstraciju licemjerja. Možda na religiji, na vrijednostima kršćanstva? Čini se da je lakše okupiti sunite i šiite, nego katolike, protestante i pravoslavce pa na pomisao da bi u tim pitanjima mogao neku ulogu odigrati transcendentni autoritet vrijedi ponoviti ono što je Staljin rekao o istoj stvari: “A koliko taj papa ima divizija?” Zajednička povijest? Ali koja? Kao djelatna sastavnica politike historija je ovdje prisutna kroz mitološke mistifikacije - lažni fabrikati o vlastitoj nacionalnoj povijesti, onoj starijoj, kao i onoj suvremenoj, bili bi zabranjeni da je riječ o robi široke potrošnje što se izlaže na policama samoposluživanja.
Europu će ujediniti tehnokrati - ili neće u tome uspjeti, ali pokušaju li zaista, trebat će im demokratska podrška nacionalnog korpusa, među ljudima koje prvo treba osloboditi lažnih ideja o posebnosti povijesne misije, te osobitim rasnim i kulturnim prerogativima nacija kojima pripadaju. Drago mi je što neću morati sudjelovati u preodgajanju Francuza i kritici galskog duha, ali vidim neki prostor angažmana u bavljenju balkanskim fantazmama, od Gavrila Principa i Tita, do Miloševića i Tuđmana. Zato sam se i našao u skupini intelektualaca koji su referirali o Velikom ratu. Bio je tu Aleksandar Gatalica koji je o tome napisao roman nagrađen “Ninovom” nagradom, odmah preveden na francuski i engleski, zatim Biljana Srbljanović koje se prošle godine pojavila s dramom “Mali mi je ovaj grob” u kojoj se Principa pretvara u svijetli, a Apisa u mračni lik povijesne storije sarajevskog atentata. Bio je i Svetisav Basara, najplodniji i možda najbolji srpski i balkanski pisac danas.
Ono što sam pak ja tu referirao ne osniva se na književnom radu, nego na jednom publicističkom projektu koji sam započeo s tragično preminulim mladim hrvatskim i europskim povjesničarom Williamom Klingerom (1972. - 2015.). Na osnovi tih istraživanja - tiču se same prirode europskih imperija i “nacionalnog pitanja” koje se u njima javlja, bez obzira je li riječ o formacijama s početka ili s kraja prošlog stoljeća, uključujući Titovu Jugoslaviju - Klinger je formulirao jednu smionu tezu o uzrocima i posljedicama Velikog rata, koju je već obrazložio u prigodnoj emisiji III. programa Hrvatskog radija, a ja sam je pokušao prezentirati i u Novom Sadu...
U razmatranju uloge sarajevskog atentatora uvijek se ide od kraja - od etičke kvalifikacije Principova čina, učitavanjem moralnih kategorija u proteklu povijest, što u posljednje vrijeme generira bezbroj politički korektnih revizija bližih i daljih historijskih događaja. No ono što je nesumnjivo iz objavljene literature jest - Gavrilo Princip bio je neposredno povezan s ljudima koji su radili za srpsku vojnu obavještajnu službu i njenog načelnika, pukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa. Apis je vodio organizaciju Crna ruka, koja je imala dalekosežne ciljeve. Osnovni - da uveća teritorij Srbije zauzimanjem područja sa srpskim, slavenskim i miješanim stanovništvom pod vlašću dviju najvećih europskih carevina - austrougarske i turske. U tome su crnorukaši imali podudarne ciljeve s ruskom carevinom, koja je vodila ekspanzionističku politiku na Bliskom i Dalekom Istoku te na Balkanu, riskirajući konflikt s europskim Centralnim silama.
Crna ruka bila je puno više od oficirske zavjereničke organizacije. Ona je je danaest godina ranije na vlast dovela u Beogradu dinastiju Karađorđević. Ubili su prethodnog kralja i iz emigracije na tron uzdigli Petra I. Karađorđevića. Njegovu investituru isprva nisu prihvatile europske dinastije, ali su je naposljetku, iz realpolitičkih razloga, priznale kao svršeni čin, i to prva Austrija. Status Srbije popravio se tek poslije Prvog balkanskog rata, koji je završio vojnim uspjehom u bojevima s turskom trupama. Poslije pobjede u Drugom balkanskom ratu što se vodio među ranijim balkanskim saveznicima oko raspodjele ratnog plijena, Srbija je povećala broj stanovništva za oko milijun ljudi, ali u najzaostalijim krajevima, gdje su Srbi bili zanemariva etnička manjina. Balkanske ratove završila je, dakle, iscrpljena i marginalizirana, kao najmanje važna, ekonomski najslabija nova zemlja europskog Istoka, bez jakog pokrovitelja. Jaka je bila jedino njezina vojska - odnosno oficirski kor, koji je ujedno upravljao državom. Njima se nitko nije usuđivao usprotiviti.
U proljeće 1914., tjedan dana prije sarajevskog atentata, Crna ruka svrgnula je i Petra Karađorđevića. Još prije uklonila je njegova sina, prestolonasljednika Đorđa, skandalom koji su plasirali beogradski tabloidi (jer neke se stvari u Beogradu nikad ne mijenjaju) pa su sad na vlast, kao regenta, mogli instalirati mlađeg princa, dvadesetišestogodišnjeg Aleksandra, koji će s dvostruko oslabljenim legitimitetom bolje poslužiti ciljevima oficirske klike. Zatim je u dosluhu s ruskim vojnim izaslanikom, Apis, šef vojne obavještajne službe, preteče KOS-a, organizirao atentat na nadvojvodu Ferdinanda Habsburškog, zapovjednika austrougarske vojske. Izvela ga je jugonacionalistička organizacija Mlada Bosna. Mladobosanci su bili oružano, provizionalno krilo pokreta kojemu su, politički i idejno, tada pripadali i svi hrvatski intelektualci - Krleža, Andrić, Meštrović...
U dinamici velikih sila koje su spremale imperijalistički rat, što je najbolje analizirao Lenjin u svom klasičnom pamfletu (“Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma”), najagresivniju je poziciju zauzimala Rusija. Ona je sklopila ugovor s Francuskom, a Britanija se priklonila tom pothvatu razbijanja Otomanskog imperija. Francuzi su reflektirali na Libanon i Siriju, Britanija na Suez i Arabiju, dok je Rusiji tajnim ugovorom obećan Carigrad. Rusija je dotle provela divovski program izgradnje željeznica, te dovršila mobilizacijske planove, što je sjajno analizirao Norman Stone u svom seminalnom djelu o Prvom svjetskom ratu (“Eastern Front”, 1975.). Njemački Generalštab procijenio je da će, za nekoliko godina, ruska vojska dostići impozantnu brojčanu i materijalnu nadmoć, te da će rat na dva fronta, protiv Rusije i protiv Francuske koja sprema revanš za poraz kod Sedana, završiti nepovoljno po Njemačku i Centralne sile. U stvari, rano izbijanje neprijateljstava nije išlo u prilog ruskim planovima, ali rat na tajnoj fronti imao je svoju logiku - tako je u Solunu, još godinu dana ranije, ubijen grčki kralj, Georg I. Gluecksburg iz starinske elektorske dinastije Wittelsbach, koji bi se usprotivio grčkom vezivanju uz Antantu, kao što je to učinio i njegov nasljednik Constantin I., koji je zbog toga u ratu svrgnut.
Sve upućuje na istu kabalu. No tek je atentat na Ferdinanda pokrenuo kotače i kompozicija europskih carevina, precizno ustrojena na Berlinskom kongres 1878. kad je Srbija stekla državnu samostalnost, kliznula je u provaliju…
Fast Forward - zbrajaju se rezultati Prvog svjetskog rata za Srbiju i ostale zaraćene zemlje… Nečuveno stradanje srpske vojske druge ratne godine dovelo je do populacijske katastrofe - palo je više vojnika nego što ih je izgubilo Otomansko Carstvo, isto toliko koliko je poginulo talijanskih, odnosno dvije trećine britanskih gubitaka. U povlačenju preko Albanije do Soluna stiglo je samo oko 30.000 vojnika. Srbija je postala martir Prvog svjetskog rata. Računajući i civile, stradalo je gotovo milijun ljudi - petina stanovništva. Zemlja bez industrije, sad i bez radne snage, činilo se, dospjela je u bezizglednu situaciju.
Ali, dogodilo se čudo - sve što je izgubila u ratu, Srbija je nadoknadila za zelenim stolom u Versaillesu. Seljaci koji su bili dobri za ratovanje, ali ne naročito korisni za punjenje državne blagajne, sagorjeli su u borbi, ali od Antante, koja je honorirala zaista herojsko srpsku ratnu rolu, dobili su na upravljanje cijele narode na teritorijima koji nisu postradali u ratu.
Jadransko more, žitnu Slavoniju naseljenu vrijednim Nijemcima, industrijaliziranu Sloveniju, naprednu Hrvatsku s trgovinom i razvijenim kulturnim institucijama. Anektirana je Crna Gora te eliminirana drevna i ugledna dinastija Petrovića srođena i s Obrenovićima. U novostvorenoj državi priraštaj je u međuratnom razdoblju bio najveći u Europi, osim u Grčkoj, koja je izgubila zanemariv broj vojnika (pet tisuća). Gustoća stanovništva po četvornom kilometru obradivog zemljišta bila je, u prosjeku, iznimno visoka - 100 ljudi, u usporedbi s francuskih 28,8. ( Leften Stavrianos, “Balkan”, 1963.). Znači, postojala je populacija spremna za industrijski razvoj i kapitalističku proizvodnju, koja je odmah i počela zahvaljujući kreditima francuskih banaka. Strateški, Jugoslavija je postala najvažnija balkanska zemlja ušavši u Malu Antantu koja je okupila Čehoslovačku i Rumunjsku te uspostavila nov europski sigurnosni balans stvaranjem kordona između Njemačke i sovjetizirane Rusije. Srbija je prerasla u Jugoslaviju postavši primjer uspjeha i pritom je svoje društvo prekovala u modernu političku naciju - samo što je nacija istodobno ukinuta, jer je regent Aleksandar imao puno veće osobne ambicije...
Kad se sagleda učinak zavjerenika koji su 1903. započeli svoj projekt “Ujedinjenje ili smrt”, očito je da su postigli neslućen uspjeh. Carstva koja su za Srbiju bila smrtna prijetnja i ratni neprijatelji - njemačko, austro-ugarsko, tursko… smrvljena su u prah i pepeo. Italija nije postigla svoje ratne ciljeve na Jadranu i u Maloj Aziji, zbog kojih je njena vojska odmarširala u katastrofu na Soči. Bugarska je zauvijek pretvorena u trećerazrednu balkansku zemlju.
Jedino je Turska iz poraza Otomanskog imperija spasila naciju, i to zato što je dva puta porazila britansku vojsku, a jednom grčku i talijansku. Francuska je kao pobjednica zapravo razorena, a u Britaniji je počela demokratska revolucija i uspon laburizma…
Crna ruka postigla je svoje patriotske ciljeve - druga je stvar što mi danas, s jedne druge civilizacijske razine, drukčije ocjenjujemo beskompromisne postupke tih ljudi. Vođe zavjere likvidirao je pak Aleksandar uz pomoć svoje ambigvitetne dvorske kamarile - Bijele ruke. Uklonio je one koji su ga doveli na vlast, što je standardni obrazac koji se ponavlja na Balkanu od bizantskog doba - i drug Tito likvidirao je svoje najpouzdanije suradnike, i to dva puta, prvo one koji su proveli staljinski genocidni projekt 1945. - 1948., a zatim one koji su te prve otpremili na Goli otok. I demokratski lideri iz devedesetih prvo su se rješavali ljudi iz tajne policije koji su im najviše pomogli da “glajhšaltovanjem” dođu na vlast...
Roman koji bi razložio ovu alternativnu priču o Velikom ratu imao bi danas smisla jer bi se u njegovu fokusu našli ljudi koji su doista upravljali događajima, a ne samo žrtve, narod i simbolični protagonisti poput Tolstojeva Platona Karatajeva. Bila bi to balkanska “Kuća od karata” koja iznutra prikazuje politički proces. Sad ne vidim producente koji bi se odvažili za proizvodnju takve TV serije što bi narušila sve mitološke koncepcije koje perpetuiraju domaće političke elite, ali sigurno bi bila enormno uspješna u Europi pa ne znači da se sutra neće doista i realizirati…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....