DIO NAŠE KULTURE

DAVOR BUTKOVIĆ O TIJANIĆU Veliki hrvatsko-srpski novinar koji nije mogao preživjeti pad Jugoslavije

O Tijanićevoj se političkoj karijeri može govoriti i misliti samo sve najgore. Ali, Aleksandar Tijanić nesporni je i trajni dio naše političke i medijske kulture
 Pedja Milosavljevic / CROPIX

Aleksandar Tijanić bio je blizak suradnik Slobodana Miloševića sredinom devedesetih godina, dakle u vrijeme Srebrenice i nekih drugih među najgorim ratnim zločinima za koje je Milošević odgovoran ili suodgovoran. Tijanić je čak bio ministar informiranja u jednoj od Miloševićevih vlada.

Uspomena na Aleksandra Tijanića nikada se neće moći riješiti te blamaže, koja možda graniči i s ozbiljnom kaznenom odgovornošću. Aleksandar Tijanić u to je vrijeme javno istupao i kao prijatelj, pa i neformalni PR članova Miloševićeve obitelji, što je, također, osobito odurno. Kasnije se Tijanić vezao uz Vojislava Koštunicu, jednog od najzlokobnijih Miloševićevih nasljednika, među brojnim povijesno tragičnim političarima koji su u ovom stoljeću vodili Srbiju (osim Zorana Đinđića svi su oni, više ili manje, bili Miloševićevi ideološko-strateško-operativni klonovi, što je loše za Hrvatsku, Bosnu i Kosovo, ali ipak uvjerljivo najgore za samu Srbiju).

Treća zvijezda

O Tijanićevoj se političkoj karijeri može govoriti i misliti samo sve najgore. No, u vrijeme svoje novinarske karijere taj je beogradski Srbin s Kosova bio jedan od najistaknutijih i najčitanijih hrvatskih novinara. U drugoj polovici osamdesetih, pa sve do raspada Jugoslavije, Tijanić je pisao utjecajne, masovno citirane kolumne u dva najvažnija onodobna hrvatska politička magazina: Danasu kuće Vjesnik i splitskoj Nedjeljnoj Dalmaciji.

Kao takav, Aleksandar Tijanić nesporni je i trajni dio naše političke i medijske kulture: čak i zbog doista strašne činjenice da je u devedesetima sudjelovao u ratnom zločinu, a u dvijetisućitim blisko surađivao s onim Srbima koji su tvrdili da se masovni ratni zločin iz devedesetih nikada nije ni dogodio: čak i zbog tako gadnih činjenica bilo bi netočno i prilično glupo poricati Tijanićevu važnost za hrvatsku javnu scenu (kao što ga je pogrešno precjenjivati, osobito kada je riječ o politici; Tijanićevi tekstovi o košarci pokazali su se mnogo dugotrajnijim od većine političkih).

Aleksandar Tijanić obilježio je hrvatsko novinarstvo i hrvatsku javnost kroz glavne uloge u dva usporedna i nužno isprepletena procesa. Prvi se tiče nastanka, zapravo obnove, famoznog autorskog političkog novinarstva. Autorsko je novinarstvo u suvremenim hrvatskim medijima bio afirmirao još dvotjednik Start, koji se početkom osamdesetih prodavao u više od dvije stotine tisuća primjeraka. No, Start je načelno izbjegavao političke komentare. Start se bavio drugim novinskim formama. Njegov je rukopis bilo pokazivanje, a ne interpretiranje, a posebno ne izravno zalaganje za određenu agendu (premda je bilo iznimaka, poput zasluženo legendarnog eseja protiv smrtne kazne što ga je bila napisala Maja Miles).

Onda je početkom 1982. godine osnovan politički tjednik Danas, koji je u razmjerno kratkom, devetogodišnjem razdoblju doživio niz uspona i padova, da bi se u drugoj polovici osamdesetih etablirao kao opinion making magazin, koji objavljuje velike komentirajuće članke, kao i izrazito autorske kolumne.

Prvi Danasov komentatorski bard bio je Veselko Tenžera, koji je u tom tjedniku objavljivao duhovite kolumne eseje i koji je u hrvatskoj javnosti bio jednako poznat i popularan po tekstovima o Dinamu, kulturi i društvenim mentalitetima, koji su često nosili prikrivenu, ali gotovo neizbježnu oporbenu političku poruku, što je za ondašnje hrvatske uvjete bilo više nego hrabro. Tenžera je, nažalost, umro relativno mlad, 1985. u 43. godini. Važno je reći da se Tenžera, kada se danas čitaju njegovi tekstovi, ustvari doima kao prilično uvjereni konzervativac, a nipošto liberal, kao što smo svi mi, njegovi fanovi, u ono vrijeme smatrali.

Druga velika zvijezda ondašnjeg hrvatskog autorskog novinarstva bila je Tanja Torbarina, koja se, zahvaljujući kolumni u Danasu, krajem osamdesetih pretvorila u hrvatski i jugoslavenski društveni fenomen i koja je, zahvaljujući takvom statusu, iznimno utjecala na uspjeh Globusa, gdje je došla raditi u ljeto 1991. godine.

Treća velika zvijezda hrvatskog autorskog novinarstva otprije četvrt stoljeća bio je Aleksandar Tijanić: Tijanićeva kolumna u Nedjeljnoj Dalmaciji zvala se En passant, baš kao što su se zvale Tenžerine kolumne i jedna od Tenžerinih knjiga. Tijanić je bio jednako talentiran novinski pisac kao Tenžera, sa sličnom strašću prema sportu, podjednako širokim interesima i gotovo zajedničkom dozom prikrivenog nacionalizma, koji, prije ili kasnije, mnoge prividne liberale pretvara u konzervativce.

Uzbudljiva klima

Tenžera, Torbarina i Tijanić definirali su jezik hrvatskog političko-komentatorskog novinarstva osamdesetih godina: njima, svakako, treba pribrojiti Jelenu Lovrić, kao najhrabriju analitičarku propasti komunističke partije (premda je Lovrić u ono vrijeme vjerovala u komunističku ideju).

Definicija novog novinarskog jezika, koji se vrlo dobro prodavao (Danas je često prelazio prodanu nakladu veću od sto tisuća primjeraka), nije se, naravno, zaustavljala na stilemima i komunikacijskim zahvatima.

Definicija novog, autorskog novinarskog jezika prožimala se sa sve uzbudljivijom političkom klimom u bivšoj državi, osobito u njezine posljednje tri godine: od dolaska Slobodana Miloševića na vlast, preko pada Berlinskog zida pa do prvih višestranačkih izbora u Sloveniji i Hrvatskoj: poslije pada Zida, i poslije izbora, svakome je razumnom moralo biti više nego jasno da nikakva Jugoslavija, federacija ili konfederacija, sa socijalističkim predznakom ili bez njega, nema nikakve šanse opstati.

U te tri uzbudljive, važne i dramatične godine baš je komentatorsko novinarstvo gotovo presudno utjecalo na formiranje javnog mišljenja u Hrvatskoj, a Tanja Torbarina, Aleksandar Tijanić i Jelena Lovrić bili su glavne zvijezde posla koji je prije dvadeset i pet godina uživao minimalno dvadeset i pet puta veći ugled nego danas.

Stoga o Tijaniću, u povodu njegove nedavne smrti, uopće nema smisla pisati bez barem malo manje površne analize njegova javnog djelovanja uoči raspada Jugoslavije.

Ovih sam dana pročitao dvadesetak Tijanićevih članaka objavljenih u slavnim danima Danasa i Nedjeljne Dalmacije, datiranih između veljače 1988. i lipnja 1990. godine. Na prvi pogled, zaprepastila me politička i društvena naivnost i anakronost tih tekstova (koji su, naravno, besprijekorno napisani; čak i krajnje maniristički Tijanić, koji svoje kolumne u Danasu baš uvijek počinje paradoksom, katkad i usiljenim, što nakon tri ili četiri tjedna ukida efekt paradoksa, superioran je većini današnjih hrvatskih novinskih pisaca).

Suzdržani Tijanić

Na drugi pogled, samo malo marljivijom raščlambom iz Tijanićevih navodno liberalnih tekstova u Danasu i Nedjeljnoj Dalmaciji gotovo da je lako zaključiti kako je taj čovjek morao završiti u Miloševićevoj službi.

Evo zašto.

Danas s kraja osamdesetih svoju je visoku nakladu, utjecaj i ugled dugovao i potpuno razvidnoj protumiloševićevskoj orijentaciji. Većina Danasovih novinara i sugovornika žestoko su napadali Slobodana Miloševića već od prvih dana njegova dolaska na vlast, jer je bilo sasvim očigledno da je Miloševićeva politika fizički opasna za sve članice bivše Jugoslavije. Tijanić je tu bio znatno suzdržaniji.

U svojim kolumnama u Nedjeljnoj Dalmaciji Tijanić nije, doduše, podržavao Slobodana Miloševića, ali je za njegov uspon i položaj pokazivao mnogo više razumijevanja, dok je u nekima od važnijih komentara propuštao upozoriti na sve ono što je donio uzmah srpskog nacionalizma, koji nam se svima događao pred očima. Primjerice, u siječnju 1988. godine Aleksandar Tijanić u Nedjeljnoj je Dalmaciji proglasio Slobodana Miloševića osobom godine, što, samo po sebi, nije bilo sporno: Milošević je svojim dolaskom na vlast u Srbiji doista postao najvažniji jugoslavenski političar. Međutim, taj je članak o Miloševiću napisan u neutralno-afirmativnom tonu, s tek jednom primjedbom: “Slobodan Milošević nije dosad ustao i suprotstavio se atmosferi straha koju unose ljudi što su ovu situaciju primili kao šansu da budu netko, a ne da učine nešto”.

U doba početka famozne antibirokratske revolucije (tim se terminom opisivalo rušenje vlasti u pojedinim republikama i pokrajinama, kako bi one došle pod izravnu Miloševićevu kontrolu) Tijanić je kao glavnu opasnost Miloševićeva fenomena prepoznao tek neke njegove odveć ambiciozne suradnike, koji, eto, unose atmosferu straha u partijski i politički život.

......

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 22:08