ŽIVOT U SMRTNOM STRAHU 'Divljački pretučena, pala sam u komu, a sad naručitelj mog ubojstva, koji mi i dalje prijeti, izlazi iz Lepoglave...'

Rekli su mi da je Ljudevit Špoljar, naručitelj mog ubojstva - za što je osuđen na sedam godina zatvora - jako, jako dobar u kaznionici u Glini i da je jako, jako dobrog vladanja. Stoga je nagrađen izlaskom u vidu produljenog vikenda od 23. do 26. lipnja ove godine. A iako mu je termin odsluženja kazne tek za nepune dvije godine, točnije 9. svibnja 2019., Špoljar će iz zatvora na uvjetni otpust izaći uskoro, već 8. rujna. Priopćeno mi je to nedavno iz Ministarstva pravosuđa. Kako je krenulo, uskoro će iz Lepoglave kući i Mile Karaica, kojega je Špoljar bio angažirao da me ubije, stavi u vreću i baci u Savu, ali je ometen u tome prije nego što me sasvim dokrajčio. Njima dvojici očito u zatvoru vrijeme nije stalo, a Karaica se lani čak iza rešetaka i oženio. U parnici za nak­nadu štete su me, pak, obojica podcjenjivala zajedno sa svojim odvjetnicima, iako o zločinu nijemo svjedoče sva liječnička dokumentacija i fotoelaborat iz kojega se može iščitati da sam jedva ostala živa. Pretvorili su mi život u noćnu moru i financijski me bacili na koljena”, ogorčeno za Jutarnji list priča Đurđica Šimunić (75), Zagrepčanka koju su Karaica i klesar Špoljar odlučili ubiti u novozagrebačkom naselju Siget još 2005., i to zbog 40.000 eura koje joj je Špoljar dugovao.

Alen Međić

Ta liječnica, koja se u ratnom vihoru uputila u Švicarsku, a nakon povratka u Hrvatsku radila u tvrtki Granit na proviziju od deset posto, kaže kako se nakon nedavnog telefonskog poziva iz Ministarstva pravosuđa, o tome da će Špoljar ranije izaći na slobodu, doslovce trese od straha. Strepila je, kaže, dok su obojica bila u bijegu, a sad strepi od njihova izlaska, pogotovo nakon što je u petak dobila nepravomoćnu presudu na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu prema kojoj joj obojica solidarno moraju isplatiti 514.216,50 kuna s kamatama odštete te joj mjesečno plaćati 600 kuna rente. Njezin strah čini se opravdanim jer je okidač za inicijalni zločin bio upravo novac, a Špoljar i Karaica su se, tvrdi ona, očito složili da je njezin život vrijedio 40.000 eura koliko joj je Špoljar dugovao.

U lokvi krvi

- Pretučena sam kao mrcina i nepojmljivo mi je da Špoljar ide već van, osim ako nije teško bolestan. Ipak ta odluka o prijevremenom otpustu, kako mi je rekao moj odvjetnik, mora proći četiri instance: od suca izvršenja kazne preko Državnog odvjetništva i još jednog suca te člana Središnjeg ureda Uprave za zatvorski sustav. Svi su se oni složili da mu je mjesto na slobodi? Cijeli je moj slučaj od početka bio debakl zahvaljujući prvo aljkavosti policije koja nije uspijevala ući u trag bjeguncima, nego sam im ja pomogla uz pomoć privatnog detektiva, pa sve do suca Ivana Turudića koji je na prvom suđenju za mučki napad oslobodio Špoljara i Karaicu te pritom bio bezobrazan prema meni. Osim neprimjerenog tretmana u sudnici mene kao žrtve, na rekonstrukciji događaja mi je u jednom trenutku rekao da šutim jer mu idem na živce - ogorčeno govori Đurđica Šimunić dok jedva sjedi sa šipkom u nozi uz metar visoku prikupljenu dokumentaciju, od niza policijskih papira, preko stravičnog fotoelaborata, pa sve do otpusnih bolničkih pisama, vrtoglavih računa bolničkog liječenja, sudskih zapisnika, odluka i rješenja.

Đurđici Šimunić život je krenuo nizbrdo 11. listopada 2005. dok se s posla vraćala kući u Siget gdje su je susjedi u hodniku zgrade pronašli u lokvi krvi. S višestrukim otvorenim prijelomima kosti lubanje, krvarenja moždane ovojnice, nagnječenja mozga, prijeloma vrata nadlaktične kosti, goljenične kosti, lisne kosti i zgloba gležnja, uz mnogobrojne podljeve po tijelu, u KBC-u Rebro borili su se da preživi punih osam mjeseci kome i nekoliko godina u pelenama... Uslijedili su dugotrajan oporavak i rehabilitacija. Ozljede joj je, iako tvrde da s bešćutnim činom nemaju veze, nanio Karaica po Špoljarovu nalogu.

Stalne prijetnje

Da su nevini, njih su dvojica tvrdila i na poligrafskom ispitivanju na kojem su obojica pala nakon što su im postavljena pitanja povezana s napadom i razbojništvom. Da kojim slučajem mobitel nesretne žene nije pronađen, tko zna bi li se ikad slučaj raspetljao i bi li ikad, pita se Šimunić, pravda bila zadovoljena.

- Pretučena sam šipkom odmah u ulazu. Karaica, kojega sam vidjela ranije kad je došao posuditi 200 eura ali mu nisam znala ime, udarao me je divljački kako god je mogao, a ja sam se pokušavala obraniti, no bol je postajala nepodnošljiva, a krv je liptala iz mene. Ukradena mi je torbica koju sam imala oko vrata i u kojoj je bila Špoljarova potvrda o dugovanju 40.000 eura, oko 10.000 kuna gotovine u raznim apoenima, svi dokumenti i mobitel koji su, zamislite, koristili i s njega zvali, slali poruke. Nakon napada Karaica je napisao Špoljaru ‘gotovo je’. Mobitel je pronađen kod Svena Svobode, sina Špoljarova susjeda koji nikad nije otkrio odakle mu. Nedavno mi je policija vratila mobitel. Kad je ukraden, bio je nov, a danas je spremljen u ladici kao bolna uspomena na dan kad sam bila na rubu smrti - prisjeća se Đurđica Šimunić koja se od povratka kući iz bolnice ne javlja na nepoznate telefone. Živi u stalnom strahu, pogotovo otkako je, godinu i pol od povratka kući nakon napada 2007., trpjela uznemiravanja telefonom s pitanjem “Što je, kurvo?”, zvonilo joj se i na portafon, a i na vjetrobranskom staklu automobila našla je posjetnicu s imenom Ljudevita Špoljara na čijoj je poleđini pisalo “Dobit ćeš opet”.

- Pokušavalo me se dodatno ustrašiti i diskreditirati kao žrtvu, ali i kao liječnicu, a radila sam od 1968. u tom sektoru pune 23 godine, nakon čega sam otišla u Švicarsku. Prije jednog ročišta na sudu za naknadu štete, dok sam izlazila iz lifta i hodala prema sudnici, Špoljar je rekao: ‘Pa gle kako ona hoda. Njoj nije ništa.’ Na to se njegova odvjetnica nadovezala: ‘Njoj ništa, a ti u zatvoru.’ Tvrde da šepam zbog starosti. Pa nisam došla na sud da prodajem svoje zdravlje. I neće oni određivati gdje sam se ja trebala liječiti. Po njima sam trebala rehabilitaciju onako nepokretna u krevetu i s pelenama odraditi tu u kvartu u Domu zdravlja, a s tim njihovim mišljenjem nisu se složili ni vještaci jer su i sami svjesni da bi to bilo nemoguće. I sad, nakon svega, umjesto da budu sretni što im se sudilo za pokušaj i naručivanje ubojstva, a ne za ubojstvo jer sam se izvukla, Špoljar i Karaica žale se na skupoću mog liječenja u Varaždinskim toplicama. Na to su trebali misliti kad su kuhali moju likvidaciju! Zbog njih sam prošla hrpu operacija, prepuna sam šarafa i imam šipku. No, moje dostojanstvo i ugled koji sam stjecala cijeli život neće mi samo tako oduzeti - odlučno ističe preživjela žrtva naručenog ubojstva.

Na prvom suđenju obojica su bila oslobođena krivnje zbog nedostatka dokaza, no ponovljeno suđenje ih je prvotno koštalo četiri i pol godine robije koju je, nakon ukupno osam godina sudovanja, Vrhovni sud povisio na sedam godina zatvora. Tako je zbog naručivanja likvidacije svoje bivše suradnice u Mramor prometu Špoljar osuđen na sedam godina, baš kao i Karaica, kojega je Špoljar angažirao da je ubije i oduzme joj potvrdu o njegovu dugovanju. Kako bi bio potpuno siguran kako Đurđica izgleda, mjesec dana prije napada posjetio ju je na radnome mjestu u Granitu pod izlikom da mu treba 200 eura pozajmice, a zapravo je došao u izvidnicu.

Opstrukcija postupka

Ne bi li ukazao na slab imovinski status jer je vidio da Đurđica Šimunić traži milijunsku odštetu, Špoljar je iz kaznionice pisao sudovima pa se tako i pravdao da ne može doći na ročišta jer je svaki dolazak preskup i njegove mu imovinske prilike to ne dopuštaju.

“Ustanova u kojoj se nalazim trenutačno nije u obvezi da dovodi stranke na ročišta koja nisu u svojstvu kaznenog djela te sam dobio odgovor od njihovih tijela da isto izvođenje i dovođenje moram platiti sam, a iznos je ogroman i ni u kojem slučaju nije u skladu s mojim financijskim mogućnostima jer novca nemam. U skladu sa situacijom otkazao sam i branitelja (...) Imam dvoje djece, od kojih je manje s posebnim potrebama i kojem treba poseban nadzor, što uzrokuje dodatne troškove s kojima se teško nositi. Napominjem da tužiteljica (Šimunić, op. a.) vrši svojevrstan progon moje partnerice i moje djece koji su svjesni što im se radi, a to je da ih se što više moguće uznemiri”, vapio je Špoljar u pismu poslanom sudu 2014. Svi ti izgovori za Đurđicu Šimunić su čista opstrukcija postupka jer si je, kako kaže, između prve i druge presude koja je rezultirala pravomoćnošću “Špoljar u periodu od 2008. do 2013. sagradio zanimljivo zdanje u Šćitarjevu” kojim se, tvrdi, sve do pritvaranja ponosio na sva zvona.

Špoljar je, prema vlastitim tvrdnjama, Đurđicu Šimunić upoznao 1985. dok je radio kao majstor u klesarskoj radionici Rez kada je došla naručiti spomenik. Nakon toga je 1990. otvorio tvrtku Menko koja je poslovala pet godina, da bi to preraslo u Mramor-promet u kojem mu se pridružila upravo Šimunić.

- Radila je menadžerske poslove i vršila naplatu usluga. U travnju 2004. prešla je u tvrtku Granit kod Srećka Mihaljevića, kojemu je sredila građevinsku dozvolu za zgradu na Črnomercu pa joj se Srećko tako odužio - povjerio se Špoljar policiji.

Špoljarova je partnerica, pak, Đurđicu Šimunić doživjela kao manipulatoricu od koje nisu posuđivali novac, nego je bilo suprotno.

“Uhićen je, odahnite”

Karaica je istražiteljima nakon prvog uhićenja priznao da je oko inkriminiranog vremena imao poroke, odnosno da je od siječnja do svibnja 2006. svakodnevno zalazio u kasina na području Zagreba, najviše u kasino Central u sklopu istoimenog hotela kod Glavnog kolodvora gdje je izgubio sav novac koji je prethodno zaradio u raznim klesarskim radionicama i kao građevinski radnik. Taj poduzetnik, koji je ubrzo postao bjegunac s Interpolove tjeralice jer je izbjegavao odsluženje sedmogodišnje zatvorske kazne, uhićen je 3. ožujka 2015. u okolici Vršca u Srbiji. Tada je Đurđici Šimunić stigao poziv koji je čekala pune tri godine “zarobljeništva” u vlastitom domu: “Uhićen je Karaica. Odahnite”.

Hoće li i Karaica jednom zatražiti prijevremeni otpust, pokazat će vrijeme.

Komentar na prijevremeno otpuštanje zatražili smo i od odvjetnika Milka Križanovića koji kaže kako nije rijetkost da se na uvjetni otpust, kad su u pitanju teška kaznena djela, pušta i dvije godine ranije.

- Svaka se odluka može i mora preispitati. Okolnosti predmeta su uistinu suspektne, no svaka osoba ima pravo na rehabilitaciju i ako je kazna polučila obje preventivne funkcije: generalnu prevenciju da svakog odvrati od počinjenja kaznenog djela i specijalnu prevenciju da konkretnog počinitelja odvrati od protupravnog ponašanja. Kazna je očito polučila željenu i zakonom propisanu društvenu ulogu, no svakako je na javnosti da postavi pitanje je li to uistinu tako. A Zakon o izvršavanju kazne zatvora propisuje da se iznimno zatvorenika koji je obolio od teške bolesti, a u zatvorskom sustavu nema uvjeta za liječenje, može uvjetno otpustiti nakon jedne trećine kazne. Osuđenika se tijekom uvjetnog otpusta može i elektronski nadzirati, a nadzor je u nadležnosti suca izvršenja nadležnog po mjestu prebivališta osuđenika, koji može rješenjem opozvati uvjetni otpust ako se osuđenik ne pridržava zadanih obveza na slobodi - napominje odvjetnik Milko Križanović.