U nastavku suđenja na Županijskom sudu u Velikoj Gorici bivšim supružnicima Marini Šnajder (62) i Werneru Trautmannu (58), optuženima da su prije tri i pol godine iz koristoljublja ubili Tonka Zeca (58) i zakopali tijelo u okolici Samobora, a potom njegove kosti premjestili kraj jezera Orešje, svjedočio je Š.Ž., stari znanac policije i pravosuđa.
Riječ je o muškarcu s kojim je Jutarnji list krajem rujna razgovarao i koji je Trautmanna upoznao prije osam godina u glinskoj kaznionici, a zagrebački kriminalisti, dok su istraživali slučaj nestanka Dubrovčanina, kroz posebne dokazne radnje su, prisluškujući i prateći Trautmanna, snimili i svjedoka Š.Ž.
On se s Trautmannom susreo uživo 15. veljače 2024. nakon što ga je kontaktirao preko TikToka tijekom prijenosa uživo.
- Nisam odmah skužio tko mi piše komentar. Predstavio mi se zatim kao Švabo, pa sam ga se sjetio iz zatvora. Odgovorio sam mu na poruku, pa mi je poslao svoj broj mobitela. Nakon toga smo se telefonski čuli i dogovorili kavu preko WhatsAppa u kafiću ‘Cug koji nikad ne kasni’ kod Glavnog kolodvora. Do te pivnice sam došao pješice. Dok sam mu se približavao, bio mi je okrenut bočno, razgovarao je na telefon i nije me odmah vidio. A kad sam mu prišao, prekinuo je poziv. Zagrlili smo se i ušli u lokal. Čuo sam dio razgovora kako govori nekom (pretpostavlja se Šnajder, op. a.) ‘ne znam di da iskopam’. Tada nisam znao o čemu se radi i nije spominjao nikakva tijela ili ostatke. U Cugu se, inače, nudi 80 različitih vrsta piva, no on je pio Hidru od limuna, a ja od naranče. Pričali smo tko što radi od izlaska iz zatvora, pa je Trautmann spominjao građevinsku firmu, fasade, skele i da je bio u Italiji. Onda me pitao mogu li mu srediti BiH papire, pritom misleći na državljanstvo na ilegalan način. Rekao sam mu da je možda moguće i naveo neke cifre. Ne znam zašto je to baš mene pitao, možda jer imam BiH državljanstvo – posvjedočio je Š.Ž., pojasnivši kako je u Bosni i Hercegovini sve moguće za nekoliko tisuća eura. Vezano uz te BiH papire, Trautmann mu je još, tvrdi, kazao i da bi isplata usluge bila moguća već sutradan, na što mu je rekao da će se raspitati.
- U lokalu je Trautmann, inače, cijelo vrijeme bio nervozan, gledao oko sebe, zujkao i lupkao nogom. Djelovao je kao da se boji da ga netko prati i da će ga napasti mafija. Nije mi bilo ni na kraj pameti zašto je tako nervozan. I tako sat vremena koliko smo razgovarali. U razgovoru se dotakao Z. V., zatvorenika osuđenog na osam godina zbog pedofilije s kojim je bio u ćeliji, jer on mu je puno financijski pomogao oko kava u zatvoru. Otac tog zatvorenika je star, dementan i živi sam, a Trautmanna je zanimalo znam li na kojoj adresi živi, pa da ga odemo potražiti. Kazao sam mu da za te stvari nemam vremena, a i što ću ja kod nekog dede kojeg ni ne poznajem. Po izlasku iz lokala pitao me hoću li s njim do auta na parkiralište i da u bunkeru vidim neke lopate. Nisam išao jer što ću ja gledati te lopate, a i već je pao mrak, prisjetio se dalje svjedok.
Kosti Tonka Zeca vozio u Škodi? Svjedok: ‘Rekao mi je da mu treba neki auto na mjesec dana‘
Tužiteljica se potom osvrnula na dio kad je svjedok rekao da je s Trautmannom razgovarao u zatvoru i u kafiću o svemu, pa i o kaznenim djelima, te ga je upitala jesu li ikad pričali o ubojstvima. Pritom ga je podsjetila i na dio koji je rekao u istrazi da mu je Trautmann uputio i jedno pitanje.
- Jesmo, pričali smo o ubojstvu Ive Pukanića i Nike Franjića. S nama na odjelu u zatvoru bio je Luka Matanić, jedan od egzekutora, kao i jedan bivši policajac koji je sudjelovao u tom uhićenju. A Trautmann nam je pričao da ga se povezivalo s tom likvidacijom i da je radi toga bio ispitivan na policiji. I da, pitao me jesam li spreman ubiti za dobre pare. Rekao sam da ne, da sam pravoslavno odgojen, na što mi je odgovorio da sam budala. Kaznena djela koja sam ja činio bila su isključivo zbog mog odrastanja u siromaštvu i nipošto nasilna, istaknuo je Š.Ž.
Tužiteljica je potom upitala svjedoka je li mu bilo čudno da baš njega Trautmann traži BiH krivotvorene dokumente, kao i tko zapravo traži takvu uslugu, na što joj je rekao da mu je bilo čudno, kao i da takvo nešto traže kriminalci. Međutim, ironično je svjedok dodao da se “u BiH ne nabavljaju krivotvoreni dokumenti, već da se za 20.000 eura dobiju pravi i uvedeni u sustav”.
Što se, pak, tiče njegova boravka u zatvoru s Trautmannom, svjedok je još otkrio da su zatvorske dane dijelili od 2017. do 2020. godine, nakon čega je on prebačen ostatak kazne ‘guliti’ u Lipovici. Trautmann je prema njemu, ističe, bio dobar zatvorski susjed.
- Kajao se zbog onoga radi čega je bio u zatvoru, nije odavao nikakve znakove agresivnosti, govorio je što je činio, a to su bile neke prevare s prekucavanjem brojeva šasija... Znate da u zatvoru nitko nije kriv, a on je smatrao da je za neke stvari bio nepravedno osuđen. Inače, Trautmann je svirao bubnjeve u zatvorskom bendu ‘Nisam kriv’. Imali smo dvokrevetne ćelije koje su bile otvorene, tako da smo imali vremena za upoznavanje, pili smo cappuccina, te je spominjao i bivšu suprugu (suoptuženu Marinu Šnajder, op. a.) da mu je dosta smjestila. Pričao je i da ga je dovela do ruba ponora, kao i da ga je navodno pokušala nekako ubiti. Trautmanna sam cijenio do trenutka dok nisam doznao iz Jutarnjeg za ovaj slučaj te vidio njegovo ime i sliku u novinama. A onda sam se, s obzirom na to da sam bio u zatvoru, javio tužiteljstvu kako se ne bih uvalio u problem radi razgovora oko lopata u autu, BiH papira... Očito je policija njega pratila, pa su vidjeli i mene s njim – ustvrdio je još Š.Ž. Na kraju je iskazao svoje mišljenje o cijeloj situaciji. S obzirom na poznanstvo s Trautmannom, kojeg je poprilično mogao upoznati iza rešetaka, smatra da “on nije ubojica već pomagač te da je egzekutor njegova bivša supruga, kao i da su u zločin uključili i treću osobu”.
Slušajući pažljivo svjedoka, odvjetnika obrane zanimalo je otkud lopate, u kojem kontekstu te je li mu ih Trautmann htio, možda, prodati?
- To pitajte Trautmanna. Ne znam ja što je on htio sa mnom i tim lopatama. Možda da ih negdje bacim. Ali, on mene ništa nije tražio. Pa znate valjda slučaj Zijada Turkovića i kako to ide s dokazima - zaključio je svjedok. Nakon njegova posljednjeg susreta s Trautmannom u kafiću Cug, dan kasnije optuženi je krenuo u obilazak jezera Orešje te, s odmakom od nekoliko dana, pronašao pravu lokaciju za položiti kosti ubijenog muškarca. A sve te aktivnosti policija je snimala dronom i iz zraka.
Posmrtne ostatke detaljno je analizirala sudsko-medicinska vještakinja Marija Baković. Ustvrdila je da su oštećenja lubanje nastala prije smrti i vjerojatno u isto vrijeme, ujedno odbacivši pritom sumnje obrane da su ozljede nastale pri padu. Upitana jesu li ozljede na glavi isključivi uzrok smrti, navela je da su takvih karakteristika da bi nesporno mogle biti, ali prilikom ekshumiranja koštanih ostataka nisu bila dostupna za pregled nikakva meka tkiva za davanje preciznijih odgovora. Što se tiče sredstva izvršenja ubojstva, vještakinja je kazala da su sve tri ozljede glave nastale istim sredstvom koje bi moglo biti čekić, ali i druga različita sredstva.
Raspetljava se klupko mučnog ubojstva koje je zaokupiralo hrvatsku javnost
Podsjetimo, velikogoričko tužiteljstvo uvjereno je da su bivši supružnici 21. veljače 2022. s tri udarca po glavi tupo-tvrdim predmetom usmrtili bogatog Dubrovčanina na neutvrđenom mjestu, a čije su tijelo potom bacili u šipražje blizu glavne ceste u Domaslovcu, odakle su potom, s odmakom od dvije godine, u veljači 2024., odlučili njegove kosti premjestiti u iskopanu, 60 centimetara duboku rupu uz jezero Orešje.
Taj potez odradio je, tvrde tužitelji nakon uvida u policijske snimke dronom, Trautmann nakon što je 21. veljače, pak, prošle godine kupio u sisačkom Pevexu lopatu, radne rukavice i paket vreća za šutu. A cijelo to zakapanje, iskapanje, premještanje pa novo zakapanje odrađeno je s ciljem da prikriju nezakonitu prodaju Zecove nekretnine u Dubrovniku za 400 tisuća eura koje su si, prema tužiteljstvu, stavili u džep. Šnajder je, prema optužnici, krivotvorila i punomoć kojom ju Zec ovlašćuje da proda njegove nekretnine, a usput je sastavila i lažni ugovor o doživotnom uzdržavanju žrtve prema kojem nakon smrti sve pripada njoj, pa i novac.
Bivši supružnici su, kako smo već pisali, u većini razgovora snimljenih kroz posebne dokazne radnje imali posrednika, točnije njihovu zajedničku kći koja tijekom ovog sudskog postupka koristi blagodat nesvjedočenja, a koja je u razgovorima s ocem i majkom prenosila međusobni sadržaj komunikacije. I nije bilo dugo potrebno da kriminalisti zaključe da sve troje, zapravo, imaju zajednički problem – nestanak Zeca, alias Tonyja Gerarda, i prodaju njegove dubrovačke nekretnine.
Pa se tako 31. listopada 2023. moglo čuti kako Šnajder govori kćerki o njezinu ocu kako joj “to ide na ku*ac jer je spala na 10 ili 20 eura, i da to tako ne funkcionira i da ode kod njega da uzme svoju lovu, da bez veze jede go*na i da je glupa jer je trebala sve sebi ostaviti, a njemu ništa ne dati”:
Zatim njih dvije 19. listopada iste godine u razgovoru zaključuju, s obzirom na to da ih Trautmann ne doživljava, da je “sigurno dobio lovu čim se ne javlja i da ga boli k... ali da je znao uzeti...”. S obzirom na to da se protiv Šnajder na dubrovačkom sudu zbog prijevare s nekretninom vodi sudski postupak, ona je upitala kćer je li joj plaćen odvjetnik te dodaje da “nije, jer da on platiti neće, ali i da je znao uzeti novac”, na što ju kćer tješi da je oca “strah da ga uhapse i stave u zatvor”.
Dodatni nemir u život Šnajder unio je telefonski poziv vlasnice stana u Hoto vilama iz koje je nestao madrac. Upitana tog 4. listopada 2023. je li ona bacila madrac koji je bio u stanu, Šnajder bivšoj stanodavki odgovara: “Čujte, ja nisam... to je gospon koji je bio tamo, to je on... ja ne znam... mene poslije nije bilo uopće u Samoboru, bila sam u Dubrovniku, tako da ne znam što se izdogađalo”. Bio je to okidač da nakon tog razgovora Šnajder opet okrene kćerkin broj telefona te joj napomene da bi se trebale naći. Kćer ju na to pita “kaj je bilo”, pa joj dalje odgovara da “ne može pričati preko telefona, da je imala jedan poziv, da se trebaju naći bez puno filozofiranja”.
Stvari se kod Šnajder i Trautmanna dodatno kompliciraju i nervoza raste kad su doznali od susjede da je njihovu kćer 16. siječnja 2024. tražila policija. Dalje, kroz telefonski razgovor, kćer traži osumnjičenog da preko svojih veza u Heinzelovoj provjeri o čemu se radi, na što joj Trautmann odgovara da “mora ići popiti kavu, ako ga razumije, i da ga netko mora vratiti”. Istog dana sve troje nalazi se u novozagrebačkoj Utrini, a nešto kasnije Šnajder zove Trautmanna koji ju savjetuje da ne smije ostati kod kuće dok ne doznaju što je. Ubrzo je uslijedio i poziv odvjetniku kako bi se posavjetovali i Šnajder dobiva odgovor da, ako dobije pouku o pravima, da mu se javi.
Da bi 17. siječnja u obitelji osumnjičenih nastala totalna panika. Njihova kći nazvala je policiju te su joj rekli da joj se trebao uručiti poziv da ode u Heinzelovu, da tamo ima više odjela...
- Ne ideš ti nigdje sama, samo s odvjetnikom - upozorio je kći Trautmann, pa mu ona dalje pojašnjava da joj je policajac na centrali rekao “da je to uznemiravanje građana, da se to ne smije” i pritom joj spomenuo ljude koji se vide na televiziji kad ih se hapsi... Nakon oca, okrenula je i broj majke Marine, kojoj govori: “Znaš za kaj me zovu? ... za nestanak”. Šnajder joj odgovara s “dobro”, pa ju kćer uzrujano propitkuje dalje je li zna o čemu priča i dobiva odgovor “da, da”.
Tog dana sve troje, bivši supružnici i kći, u konačnici su snimljeni kako se sastaju na parkiralištu Super Konzuma u Velikoj Gorici te odlaze u kafić Frida. Razgovore koje vode preko telefona pokušavaju zakamuflirati. Očito je da ih interesira rad policije, no u dijalozima se međusobno propitkuju je li se “zvala bolnica, odjel, doktor...”, a spominju se i ginekolozi, ciste, vađenje krvi, ponovni testovi, lijekovi, viroze, epidemije...
Dan pun neizvjesnosti bio im je i 24. siječnja 2024., kada je Šnajder u 10 sati ujutro odvezla kćer u policijsku zgradu u Heinzelovoj, nakon čega ju je ostala čekati u autu. Dok čeka kćer, zove Trautmanna te ga pita za susret i je li može u kino.
- Ne, ne kino, jel’ ti znaš nešto što ja ne znam? Jel’ ti misliš da mene traže? - zanimalo je Trautmanna, na što mu Šnajder odgovara: “Kaj si glup da pričaš preko telefona bilo što. Ne znam ništa ni za sebe. I ti znaš jer imaš informacije. Ništa ne mislim i ponašam se kao da je svaki dan nešto. I živim normalno i nisam budala. I čekam kćer” - odrješita je bila Šnajder koja s odmakom od sat i pol potom zove i odvjetnički ured te im objašnjava: “Kćer mi je poslala poruku da je za 15 minuta šalju na poligraf i da je u panici”. Zatim Šnajder zove odvjetnika ponovno i predlaže susret s njom i kćeri, navodeći mu direktno da je stvar “kompleksna da bi govorila preko telefona, ali da je kćer pozvana kao svjedok radi nje i bivšeg supruga, ali i radi čovjeka koji je nestao”.
Šnajder je dodatno oblio znoj kad je policija nazvala njihovu kćer vezano uz unajmljeni stan u Hoto vilama.
- Je li ti poznat stan u Platani? - upitala je 20. veljače u 18.45 sati kćer majku Marinu Šnajder, pa dobiva odgovor da ju malo podsjeti s detaljima. Kćer joj zatim dodaje da je stan u Strmcu i da ju je zvao radi toga “kriminalist koji je već radio ono nešto kad su došli po nju na ispitivanje te da misli da mu ona može pomoći.” Pa je, nastavno na niz okolnosti, kćer ljutito rekla da joj je “pun k da se samo nju zove...”.
- Kaži da mene nije bilo, da si ti plaćala taj stan za staroga. To što taj zove tebe... ja s tim nemam apsolutno nikakve veze. Sigurno je ona žena rekla da si plaćala stan, a tako je i mene zvala za madrac. A kako da ja znam gdje je madrac i te gluposti. Eto - savjetovala je uzrujanu kćer Šnajder.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....