Roditelji poginulih sestara Filipović: Svaki dan gledali bismo ljude i mislili možda je to taj...

Preživjeti Božić, to nam je najgore. Višnjin rođendan bio je 10. prosinca, 15. su stradale, onda dolazi Božić, imali smo jaslice na četiri kvadrata, a usred dnevnog boravka nam je tekao potočić. Tek što se malo smirimo dolazi 15. ožujka. Tada je bio Gordanin rođendan, a i Ljubičin je, jer ju je rodila baš na taj dan - drhtavim glasom pričao je Dragutin Filipović, a njegova supruga Ljubica je još jednom zaplakala u njihovom stanu na riječkom Škurinju.

Ove slomljene ljude na životu drže samo dvije stvari, sjećanje na njihove kćeri Višnju i Gordanu, i čekanje na trenutak kada će ruka pravde dostići vozača koji ih je otjerao u smrt 15. prosinca 2006. godine. Možda su ga dočekali u četvrtak, točno na desetu godišnjicu tragedije, kada je uhićen Robert Žaja (46) iz nedalekih Mavrinaca.

Policijski službenici Ravnateljstva policije i Policijske uprave primorsko-goranske dovršili su nad njime tada kriminalističko istraživanje i službeno ga osumnjičili zbog izazivanja prometne nesreće. Smatraju da je on kobnoga dana oko 20.25 sati, teško kršeći prometna pravila, vozilom Renault Clio kod ulaza u benzinsku postaju Cernik, a kako bi skratio put u pravcu mjesta Čavli, ušao u južnu prometnu traku koja je bila namijenjena isključivo za promet vozila u smjeru sjevera odnosno Kikovice te dolaskom do 76 km i 600 m autoceste A6, oduzeo prednost prolaska Toyoti Yaris, kojom je upravljala pokojna Višnja Filipović, tada 22-godišnjakinja. Ona je, izbjegavajući direktan udar vozila, naglo skrenula udesno, uslijed čega se njeno vozilo više puta prevrnulo.

Skrivao lice

Gordana Filipović, tada 18-godišnjakinja, ispala je iz stražnjeg desnog sjedišta na kolnik i od zadobivenih ozljeda preminula sljedećeg dana. Ostali putnici iz vozila, njihovi prijatelji Stipe Maričić i Ante Petohlep te Gordanin dečko Ivan Šćulac lakše su ozlijeđeni. Kriminalističkim je istraživanjem utvrđeno da se osumnjičeni 46-godišnjak, bez obzira na činjenicu da je uočio prometnu nesreću, nastavio kretati u smjeru juga i kod izlaska Čavle napustio autocestu A6. Nakon provedenog kriminalističkog istraživanja, uz posebno izvješće, doveden je pritvorskom nadzorniku. Doznajemo da je u policiji sve priznao, no kod tužitelja se branio šutnjom. Dan kasnije priveden je sucu istrage na Županijski sud u Rijeci. Ruke su mu bile vezane lisicama na leđima. U vozilu je od novinara skrivao lice, isto kao i po izlasku iz vozila, kada je držao pognutu glavu. Renault Clio koji je vozio u trenutku tragedije kasnije je promijenio još troje vlasnika. Policija je do njega navodno došla provjerom više od 10.000 vozila i isto toliko obavljenih razgovora s njihovim vlasnicima. One koje bi smatrali imalo sumnjivima slali su na poligrafska ispitivanja. Ali nisu imali ništa, sve do desete godišnjice.

Zašto baš sada? Okolnosti upućuju da se radilo o slučajnosti. Riječani su uvjereni da je Žaja žrtveno janje, uspoređujući ovaj slučaj s ubojstvom Ivane Hodak, kćeri odvjetnika Zvonimira Hodaka, smatrajući da je osuđeni ubojica u tom slučaju zapravo žrtva nekih moćnika koji stoje iza svega. U riječkom slučaju taj moćnik bio bi tajkun Robert Ježić. Godinama se nagađalo da je kobne noći za volanom bio njegov sin Damir, teoriju zavjere nije poljuljao Damirov čvrst alibi, poslije službeni stav policije da on nije kriv, pa tako niti uhićenje Roberta Žaje.

Slučajnost ili...

Isto pitanje, “kako baš sada?” postavili smo i onima koji su najupornije tragali za istinom posljednjih deset godina.

- Slučajno? Možda tako izgleda. Možda i jest. A možda je to i želja naše djece. Tko vjeruje, tko ne, ali ja vjerujem da ću jednom opet biti s njima na jednom puno boljem mjestu. Ovo je možda njihova volja da se prekine ta agonije. Živimo s time, a nije ni važno koliko je godine prošlo, kada je svaki dan isti. Nama se tada svijet srušio, nije bilo ničega, a dalje smo nekako morali. Imali smo jedno drugo i posvetili smo se jedno drugom da bismo opstali. A pomogli su prijatelji i rodbina - kažu Filipovići nadopunjujući jedno drugo. Vraćamo se u prošlost točno deset godina i još nekoliko dana.

Višnja ja imala svoj frizerski salon u Opatiji kojem je posvetila sve radno i slobodno vrijeme, bila je višestruka prvakinja županije u frizerstvu, organizirala je revije. Njezina sestra Gordana završila je kozmetičku školu i dobila posao u salonu u kojem je obavljala praksu jer je bila odlična učenica i radnica. Bile su vesele i vedre, omiljene u društvu. Djeca kakve si čovjek može poželjeti, prijateljice kakve se rijetko sreću i sestre kakve treba tražiti. Toga prosinačkog petka došle su s posla i spremile se za put u Zagreb, u posjet Višnjinom dečku i u zajednički izlazak. Igrom slučaja, otac i majka nisu ih ispratili jer ih nije bilo kod kuće, posljednji put zapravo su ih vidjeli dan ranije. Višnja je sjela za upravljač svoje Toyote Yaris, Gordana je sjela točno iza nje. Otišle su.

Policija je pozvonila

- Na vrata nam je pozvonila policija oko ponoći, supruga je otvorila vrata. Čekali su dok ja dođem. Onda su nam rekli da se dogodilo to što se dogodilo. Rekli su da je Višnja stradala na mjestu, a Gordana da je u bolnici. Odjurili smo tamo. Nisu nam dali da je vidimo. Poslali su nas kući. Nismo spavali, zvali smo svakih 15 minuta da pitamo kako je. U 5 sati su oni nazvali nas. Rekli su da je i Gordana preminula. Kako sam se tada osjećao? Znate, postoje stvari koje čovjek ima samo za sebe, i ne želi ih ni s kime podijeliti. Ja taj osjećaj držim u sebi, ne mogu ga podijeliti ni s kime, jer mi je o njemu teško pričati - polako, suznih očiju govori nam Dragutin, pogledavajući prema zidu koji vodi na gornju etažu stana.

Na njemu je dvadesetak fotografija njegovih djevojčica. Prošao je taj prosinac i mnogi mjeseci, a onda su počele odlaziti i godine, a oni nisu doznali tko im je u smrt poslao djecu. Ispočetka su mislili da policiji treba vremena da to odradi. Onda su počeli sumnjati, ne toliko, kaže otac, da skrivaju počinitelja, koliko da skrivaju svoj nerad. A onda se prije šest mjeseci dogodio ključni trenutak.

- Napisao sam e-mail novom ministru policije Vlahi Orepiću, odgovorio mi je nakon 20 minuta i primio nas na razgovor. Obećao je pomoći i poslao mi dvojicu kolega, Antonija Gerovca i Zlatka Budimira. Rekli smo sve što smo znali. Nismo imali previše povjerenja u tu novu istragu, zbog ranijih iskustava, no... - prisjeća se Dragutin. Isti ljudi pokucali su im na vrata u četvrtak oko 19 sati.

Vjeruju u pravdu

- Rekli su da imaju osobu koja je najvjerojatnije počinitelj i da žele da to doznamo od njih, a ne iz medija - kaže Dragutin.

- Možda sam mu ovih godina dala milijun osmijeha, jer Metro u kojem sam radila je naslonjen na njegovo selo - kroz suze priča Ljubica.

- Teško je to, ideš gradom pa gledaš ljude, pa razmišljaš, možda je ovaj, a možda onaj - dodaje Dragutin. Da su htjeli mogli su doznati detalje o istrazi i o tom čovjeku, ali nisu. Policija im je vratila povjerenje u pravdu. Oboje su u invalidskim mirovinama, jer nisu izdržali na poslovima. Sada se pripremaju kako preživjeti Božić, deseti bez njih dvije.