REPORTER JUTARNJEG U LOVU NA LAŽNE POLICAJCE 'Rekli su da dolaze po majčinu karticu'

"Sine, zvala je policija... rekli su da je policija... Rekli su da je netko pokušao dignuti novac s mojega računa u banci, ali i kako su to spriječili te da će poslati dva policajca da im predam karticu”, rekla mi je jučer oko ponoći u telefonskom razgovoru majka, inače 83-godišnja umirovljenica.

Iznenadio me njezin poziv u kasne sate jer sam bio kod djevojke na drugom kraju grada. Nevjerojatna koincidencija je da sam upravo toga dana pisao tekst o bandi prevaranata koja diljem Hrvatske naziva starije građane te se predstavljaju kao službenici banaka, a eto, sada su se počeli predstavljati kao policajci.

U samo nekoliko dana diljem Hrvatske pojavio se niz slučajeva. Nicali su kao gljive poslije kiše. Zagreb, Split, Zadar, ponovno Zagreb. Službenik banke zatražio je pin od umirovljenice. Dvojica kamatara su se predstavila kao službenici Zabe pa umirovljenici odnijeli 130.000 kuna. Odmah mi je na pamet palo da je to upravo to, nevjerojatna koincidencija. Isti dan kada pišete o nekome slučaju, on se navečer dogodi vama, odnosno vašim roditeljima. Rekao sam majci da se smiri, premda svi oni koji je poznaju znaju da moja majka nije od onih koje treba smirivati.

Uglavnom češće treba smirivati ljude nakon što razgovaraju s mojom majkom, ali to je druga priča. “Nikome ne otvaraj, javit ću ti se”, rekao sam i prekinuo vezu. Ajmo policija.

Broj 92 se ne koristi, u upotrebi je novi broj 192, odgovara automatska sekretarica. Ufff. Ajmo 192. “Dobili ste policiju”, odgovorio mi je aparat. Nakon njega ljudski glas. “Dobra večer”, odmah sam izbiflao tko sam i što sam. “Nazvao mi je netko roditelje i predstavlja se kao policijski službenik. Traži im kartice i pin. Jesu li to vaši?”, pitao sam jer sam ipak imao mrvicu sumnje.

“Gospodine, naši dečki ne idu po kartice u ponoć”, odgovorio mi je policajac. Dajte adresu stana roditelja.” Hvala Bogu. Policajac za pet. Nema praznoga hoda u razgovoru. Dao sam mu adresu. Samo sam rekao: “Recite vašima da kažu kako sam vas ja zvao, jer sam rekao starcima da nikome ne otvaraju vrata. Ja ću uzeti taksi i doći ću za deset minuta.” Istrčao sam iz stana i uzeo teksi. Taksistu ništa nije bilo jasno kada sam iz vožnje opet nazvao majku.

“To ti nije bila prava policija nego prevaranti. Ja sam sad pozvao pravu policiju i skoro će doći. Ti nikoga ne puštaj u stan. Ako dođe prava policija, ona će znati da sam ih ja zvao.” U tom trenutku majka kaže: “Netko zvoni, netko je na vratima”. Kažem joj da ih pita tko su; ako su pravi policajci, znat će da sam ih ja zvao. Taksistu ništa nije jasno.

Pojašnjavam mu što se događa. Ubrzo stižemo u moju ulicu. Plaćam vožnju i izlazim. Trčim do drugog kata. Dvojica mladih policajaca u uniformama su u stanu s mojim roditeljima. Već je tu obiteljska atmosfera. Otac u trenirci hoda po hodniku. Majka im nudi da sjednu, a ja se kao iskusan novinar crne kronike pokušavam praviti pametnjaković, no policajci imaju živaca.

Prolazimo kroz cijelu priču ponovno. Nazvao je muški glas. Predstavio se kao policajac. Prvo je rekao za problem s karticom te da će poslati inspektore da preuzmu karticu.

Kada je moja majka, inače vrlo sumnjičava osoba, počela govoriti kako na računu baš i nema novca, nepoznati glas počeo se raspitivati o tome koliko ima računa, koliko na njima ima novca, uglavnom lažni inspektor je bio vrlo znatiželjan. Međutim, svi zajedno otkrivamo još jednu zanimljivu stvar. Prevarant je tražio osobu na koju je bio prijavljen telefon. Moju pokojnu baku.

Nisu znali da stan ima novoga vlasnika. Kada su dobili moju majku, nisu znali s kim razgovaraju. Dakle, netko prevarantima daje brojeve telefona i identitete korisnika. Ti podaci nisu iz policijskoga niti bankaraskoga sustava, već od telefonskog operatera. Prema svemu sudeći, imaju podatke o godini rođenja pretplatnika i tako biraju starije osobe. Tko zna koliko su ih te večeri pokušali dobiti. Vjerojatno mnogo. Kolika je vjerojatnost da su baš naišli na broj mog stana. Vjerojatno su toga dana zvali desetke, možda i stotine brojeva. Kada im se potencijalne žrtve jave, pokušavaju vidjeti s kim imaju posla.

Može li se te osobe prevariti, koliko imovine imaju, imaju li djece i slično. Nedavno se jednoj gospođi čovjek koji ju je zvao predstavio kao direktor Zagrebačke banke, a nakon što je žena povjerovala da im problema s računom, po nju je poslao dvojicu kriminalaca koji su je trebali odvesti u poslovnicu na Trgu i od nje preuzeti njezin novac da bi ga tobože deponirali u banku.

Na sreću, uhvaćeni su. Ovi moji imali su više sreće, premda je pitanje koliko su im primamljivi bili financijski podaci mojih roditelja. Međutim, sudeći prema broju prijavljenih slučajeva, gotovo je izvjesno da se radi o organiziranoj ekipi, a ne o nekome tko se na ovakvu vrstu prevare odlučio iz hira.