Ima ih 19. Tereti ih se da su u samo četiri godine, i to samo na području Hrvatske, zaradili nevjerojatan 91 milijun kuna.
Riječ je uglavnom o mladim ljudima. Glavni organizator čitavu je stvar osmislio kad je imao samo 29 godina. Nadjenuli su si holivudska imena koja im zaista i jesu upisana u putovnice SAD-a, čiji su državljani.
Danijel Kociper iz Celja sada je državljanin SAD-a pod imenom Daniel Cool Star. Njegov prijatelj Alek Gradišnik sada se zove Alex Loxley. Šefovi organizacije za Hrvatsku su bili Marko Romanič (35) iz Celja i njegova djevojka Andreja Škalić (32) iz Zagreba. Tih četvoro ljudi bez ikakve kriminalne prošlosti, prema rezultatima međunarodne istrage čiji je velik dio odradio i hrvatski USKOK, osobe su koje su na području Hrvatske i Slovenije stvorile vjerojatno najveću lihvarsku organizaciju.
Radilo se o sustavu tako ustrojenom da je prije podsjećao na neku dobro organiziranu međunarodnu banku nego na organizaciju koja je uz pomoć “kredita bez jamaca” godinama kamatarila ljude s područja cijele države. Četvero navedenih sada luksuzno živi na području SAD-a, s najmanje 10 milijuna dolara u džepu. Za njima su na snazi Interpolove tjeralice. Iza njih je ostala prava pustoš. Premda je u Hrvatskoj broj osoba koje su ostale bez nekretnina službeno 660, sasvim je izvjesno da su sive brojke puno veće i da se radi o četvoroznamenkastom broju.
Policija i USKOK već dvije godine pokušavaju ući u trag svim otetim nekretninama, a njihov broj je upravo nevjerojatan. Radi se o stotinama tisuća kvadrata kuća, stanova, vikendica, zemljišta, zatim o automobilima, brodovima... svemu što su ljudi stavljali pod zalog da bi dobili zajmove. Radilo se o zajamovima u iznosima do 100.000 kuna. Kada bi tražili iznose veće od te cifre, u kreditnom bi uredu žrtvama rekli da takve zajmove ne mogu odobriti jer se to protivi politici tvrtke. A tvrtka je imala jasna pravila koja ništa nisu prepuštala slučaju. I najmanji zajam bio je vrhunski osiguran hipotekom na neki dio imovine zajmoprimca.
Čim bi ljudi pristupili u urede za izdavanje zajmova, došlo bi do prvih manjih makinacija. Iznosi zajmova koje bi im izdavali bili su manji od onih koji su im pisali u ugovoru. Kada bi zajmoprimci tražili objašnjenje, dobili bi odgovor da je to potrebno radi administracije ili da je riječ o proviziji koju ured zadržava. Također, kao zajmodavac nije bila navedena tvrtka kod koje su došli po zajam, već neka nepoznata tvrtka ili čak čovjek - ponekad nepoznati američki državljanin. Kao garanciju vraćanja dužnici su pod hipoteku stavljali nekretnine, a ponekad čak i prenosili vlasništvo na zajmodavce. U slučaju kada bi se povrat zajma jamčio vozilom, zajmodavac bi odmah tražio rezervni ključ vozila. Svako, čak i najmanje kašnjenje znalo je rezultirati hitnom ovrhom.
Sve to nije bilo slučajno. Kao što će USKOK poslije utvrditi, svi zaposlenici prolazili su posebne tečajeve na kojima bi ih učili kako se ponašati sa strankama, kako procjenjivati nekretnine, čak i kako se ponašati u slučaju upada policije. Navodno su imali i poseban kompjutorski program koji bi utipkavanjem šifre u računalo izbrisao sve dokumente iz baze podataka. Hijerarhija u organizaciji bila je stroga i tako detaljno ustrojena da je čitav sustav iznutra podsjećao na tzv. lance sreće te je postojao jasan obrazac naprodavanja - činovi poput vojnih. Svaki ured u jednoj od hrvatskih regija imao je tzv. administratore - osobe koje su stupale u kontakt s ljudima koji su tražili zajmove. Osobe koje su donoslile novac zvali su pinchevi. Adjusteri su bile osobe koje su prilagođavale kredite i mijenjale uvjete isplate kada osoba više ne bi bila u stanju plaćati - poput kamatara u kasinima nudili bi im nove kredite da zatvore stare.
Primjerice, za Zagreb je, prema optužnici, adjuster bio Nino Bevc. Na dnu organizacije bili su utjerivači dugova, tzv. lizzardi (gušteri). Oni su stupali na scenu kada se osoba ne bi htjela iseliti iz nekretnine koju su joj oduzeli. No, nisu koristili čistu silu već razne metode pritiska.
“Jednoj starijoj ženi lizzard je ušao u stan te joj usred zime skinuo prozore pod izgovorom da treba popraviti drvenariju. Znali su im zamijeniti brave, nuditi manji stan...”, ispričao je USKOK-u jedan od “pokajnika”. Na čelu svake grupe bio je tzv. team leader (vođa tima), a on je odgovarao isključivo Romaniču, Loxleyju ili Andreji Škalić.
Prvo bi slikali kuće i provjerili papire
Jedan od članova grupe istražiteljima je ispričao kako se biznis razvijao. “Prvo su me poslali samo da fotografiram kuću. Sliku su arhivirali. Kasnije su tražili i da opišem svaki detalj kuće. Nakon nekog vremena radili bi provjere u katastru da se vidi da je vlasništvo kuće potpuno čisto...”, ispričao je. Za razliku od pojma kojega ljudi imaju o takvim ustanovama čije letke svaki dan nalazimo u poštanskim sandučićima ili zataknute ispod brisača automobila, unutarnji ustroj ove organizacije bio je besprijekoran. Prvo su se osnivale tvrtke kako bi se uopće moglo početi s poslom davanja zajmova. USKOK je nakon jednoipolgodišnje istrage u Hrvatskoj otkrio stotinjak d.o.o.-a osnovanih s jedinom svrhom da ili posluže za prikrivanje najmodavca ili za prikrivanje osobe koja bi na osnovi nevraćenoga zajma nekome ovršila nekretninu ili auto. Nakon što bi te tvrtke bile osnovane, oglasile bi zajmove.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....