‘Kao da nije htjela otići s ovoga svijeta, a da je mi zadnji put ne vidimo. Kakva tragedija...‘

- Znali smo koliko je teška situacija, da su joj šanse za preživljavanje vrlo male, ali nekako smo se sve nadali da će se dogoditi čudo, da će naše dijete ipak dobiti ovu bitku... - teška glasa rekao nam je Branko Bojić kada smo ga nazvali kako bismo mu izrazili sućut zbog smrti 2,5 godišnje djevojčice koja je podlegla teškim tjelesnim ozljedama i preminula u bolnici u Zagrebu, gdje je završila nakon što ju je, kako se osnovano sumnja, pretukla njezina 24-godišnja biološka majka, koja je skupa sa svojim 27-godišnjim suprugom i ocem malene u istražnom zatvoru.

Oni nisu bili biološki roditelji malene, no Branko Bojić i njegova supruga Darija s pravom se mogu smatrati jedinim pravim roditeljima koja je ovo nedužno stvorenje imalo u svom prekratkom boravku na ovom okrutnom svijetu.

Obitelj Bojić malenu je udomila u svojoj kući kada su joj bila svega tri mjeseca i ostala je s njima pune dvije godine, do studenoga prošle godine, kada je Centar za socijalnu skrb Nova Gradiška počinio kobnu pogrešku i odlučio udovoljiti želji njenih bioloških roditelja da curicu vrate u primarnu obitelj.

Živjela je tamo pet mjeseci, tijekom kojih se, pokazat će se tek sada inspekcijskim nadzorom, očito o njoj nije vodila adekvatna skrb, no izostala je prava reakcija institucija i danas imamo smrt nedužnog djeteta koja se nije smjela ni trebala dogoditi. Potvrdio je to i inspekcijski nadzor Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, kojim je utvrđeno da se dijete nije trebalo izuzeti iz udomiteljske obitelji i vratiti biološkim roditeljima. Bojići su očajni, a njihova je kuća već danima kuća tuge.

- Ona je bila naše dijete, naša kćerka. Mi imamo svoje dvoje odrasle djece kojima smo biološki roditelji, ali i nju smo smatrali našim prirodnim članom. Jako smo teško podnijeli odvajanje od nje, srce nam se paralo kada je odlazila, a danas se osjećamo užasno, ali i prazno – kazao nam je gospodin Branko, koji je ipak zahvalan dobrim ljudima koji su njemu i supruzi omogućili da u nedjelju, na sam Uskrs, posljednji put vide dijete koje su othranili.

- Za nas je to bio pravi Uskrs, jer smo dobili priliku na pet minuta doći u bolnicu i vidjeti dijete na čemu se zahvaljujemo ravnatelju bolnice i ljudima koji su to organizirali i omogućili nam da je vidimo, da se barem na takav način oprostimo od nje, iako nismo razmišljali da je to oproštaj, nego samo jedan kratki susret do skorog novog viđenja u ovom životu, u našoj kući, nekako smo se u dubini duše nadali da će nam se vratiti živa i zdrava, da će se dogoditi čudo... I supruzi i meni nekako je lakše što smo je barem na kratko vidjeli, ali ova tuga ostat će nam kao trajni biljeg na duši – govori gospodin Branko, pa zastane.

- Joj, joj, joj... - zaplače, pa traži riječi.

- Nedugo nakon što smo se vratili iz Zagreba svojoj kući dobili smo informaciju da je naše dijete preminulo. Sad si razmišljam, kao da je čekala da joj barem na ovaj način dođemo blizu, iako nas nije bila svjesna, kao da nije htjela otići s ovoga svijeta, a da je mi posljednji put ne vidimo. Kakva je to tragedija, moj gospodine... - rekao je i za kraj poručio.

- Za naše dijete je kasno, ali želim od sveg srca da se ovakva tragedija više nikada, nikome i i nigdje ne dogodi. Treba se to u sustavu dotjerati u red. Ovo se nije smjelo dogoditi – istaknuo je ovaj shrvani čovjek.