Vozio je 32 km više od dopuštene brzine na zagrebačkoj Držićevoj aveniji i pritom usmrtio pješakinju Maru Š. koja je, pak, odjevena u crno pretrčavala zebru preko trotračnog kolnika i to za vrijeme crvenog svjetla za pješake. S odmakom od šest godina, na Općinskom kaznenom sudu Zagrebu Jusuf I. (39), hrvatsko-makedonski državljanin se suočio s nepravomoćnom presudom zbog izazivanja prometne nesreće sa smrtnim ishodom iz nehaja - osuđen je na 10 mjeseci zatvora ali iza rešetaka neće jer je kazna zamijenjena radom za opće dobro, a mora podmiriti i 683 eura troškova suda i vještačenja.
- Ne smatram se krivim. Vozio sam VW Golf nekih 60km/h lijevom trakom Držićeve, a paralelno sa mnom u srednjoj traci bio je neki bijeli kombi. Oštećenu uopće nisam vidio sve dok nije došlo do naleta. Meni je bilo zeleno na semaforu, osvjetljenje je bilo dobro, a kolnik je suh. Dvoje očevidaca je stajalo s lijeve strane raskrižja, a ova nesreća kod mene je izazvala psihičke poteškoće – rekao je u svoju obranu prije podizanja optužnice vozač, da bi na raspravi na suđenju kazao da je "bila već noć, da je padala kiša i da je bilo maglovito". Ustrajao je i dalje da je vozio brzinom od 60km/h ponovivši da je to dionica kojom prolazi svaki dan po nekoliko puta unazad pet, šest godina.
Odgovarajući na pitanja svog branitelja na koji način se uobičajeno kreće dok prelazi most, Jusuf I. naglašava da je tog 12. siječnja 2018. oko 17 sati, prilikom spuštanja s mosta Mladosti, kao i uvijek smanjio brzinu jer zna da je tamo pješački i semafor.
- Sigurno se nisam kretao 92 km/h kao što tvrdi vještak. Kad sam se približavao semaforu i pješačkom nisam kočio jer sam vidio da je zeleno svjetlo na semaforu. Obično kočim 10-ak metara prije idućeg semafora Folnegovićeva-Držićeva jer skrećem za Savicu. A kad sam izašao iz vozila tog dana, vidio sam puno ljudi, ali dok sam prilazio zebri i tom semaforu za pješake nisam nikoga vidio. Otada je moj auto u garaži i nisam ga popravljao. I ne vozim uopće više jer se psihijatrijski liječim. Cijeli postupak na mene i moju obitelj utječe loše – zaključio je optuženi.
Iz provedenog prometnog vještačenja, iskaza svjedoka i obrane samog optuženog, te obdukcijskog nalaza pokojne proizlazi da je prednjim krajnje desnim dijelom vozila udario u pješakinju koja je odbačena na desnu stranu vjetrobranskog stakla i potom na stražnji desni dio krova nakon čega je pala uz bočnu stranu vozila. Prometni vještak, međutim, nije mogao odrediti je li vozač mogao, s obzirom na kombinirane vremenske uvjete kišne noći, vanjske rasvjete i svjetala vozila, vidjeti pokojnicu jer je ista bila odjevena u tamnu odjeću. Neovisno o (ne)mogućnosti uočavanja pješakinje, vještaci zaključuju da do naleta ne bi došlo da se vozač kretao s dopuštenih 60km/h jer bi ista već tada bila prešla kolnik.
Jedan od svjedoka je ispričao da je vozač nakon naleta nekoliko sekundi sjedio u svom vozilu te je izašao i ponavljao "Nisam je vidio, nisam je vidio".
Kao olakotne okolnosti sud je cijenio optuženikovu kaznenu neosuđivanost, a vrednovani su bili i konkretni vremenski uvjeti za koje su očevici naveli da su bili noćni, s kišom te da je uočljivost žrtve bila otežana.
Otegotno je pak to da navedenom dionicom, prema vlastitoj obrani, prelazi dnevno i po šest puta pa je trebao biti svjestan uobičajene dinamike kretanja po prometnici i pretrčavanja pješaka na crveno dok ‘hvataju‘ tramvaj. Sud mu je otegotno cijenio i to da je prekršajno sankcioniran zbog kršenja članka 231. st. 10 Zakona o sigurnosti prometa na cestama iako je bio svjestan da se protiv njega vodi kazneni postupak zbog prometne nesreće sa smrtnom posljedicom pa sud ističe da je, unatoč obrani u kojoj tvrdi da zbog psihičkog stanja i stresa ne može voziti, ipak kršio propise o sigurnosti prometa na cestama.
