Iako su bivši supružnici Wernera Trautmanna (58) i Marinu Šnajder (62), inače optuženi za ubojstvo iz koristoljublja bogatog Dubrovčanina Tonka Zeca (58), alias Tonyja Gerarda, povukli niz poteza uoči presude kako bi se sudski postupak razvukao, a oni prije prvostupanjske presude pokušali domoći isteka maksimalnog istražnog zatvora, peteročlano sudsko vijeće Županijskog suda u Velikoj Gorici danas je prekinulo sve njihove manevre!
Putem videolinka iz remetinečkog zatvora Trautmann i Šnajder suočili su se s nepravomoćnom presudom, i to nakon što je Visoki kazneni sud RH odbio njihov nedavni zahtjev za izuzećem raspravne sutkinje u slučaju teškog ubojstva, krivotvorenja isprava i prijevare. I malo je reći da su stari znanci policije i pravosuđa ostali zatečeni sankcijama.
Prema nepravomoćnoj presudi, Trautmann je zbog dvaju kaznenih djela dobio ukupno 32 godine zatvora, dok je Šnajder osuđena zbog triju kaznenih djela na 35 godina zatvora.
Troškove suđenja platiti ne moraju, osim u dijelu za sudske troškove oštećenicima. Također, sud je sinu ubijenog Dubrovčanina dosudio i 40.000 eura na ime postavljenog imovinskopravnog zahtjeva. Hoće li se itko od nezadovoljnih strana žaliti na visinu kazne, bit će poznato kada zaprime pisani otpravak presude.
Na svakom ročištu bio je nazočan i svjedočio hladnokrvnosti optuženika, a za razliku od Trautmanna, koji je samo šutio nakon objave presude, Šnajder se ironično zahvalila na kazni i poručila: “Nek’ vam je križ na stolu.”
Velikogoričko tužiteljstvo uvjerilo je sudsko vijeće da su bivši supružnici 21. veljače 2022. s tri udarca po glavi tupo-tvrdim predmetom usmrtili Tonyja Gerarda u stanu koji je Šnajder za Trautmanna unajmila u Ulici Platana u Strmcu, u Svetoj Nedelji. A potom su Gerardovo tijelo bacili u šipražje blizu glavne ceste u Domaslovcu, odakle su potom, s odmakom od dvije godine, u veljači 2024., odlučili njegove kosti premjestiti u iskopanu, 60 centimetara duboku rupu uz jezero Orešje. Taj potez odradio je, a što je snimio iz zraka i policijski dron, Trautmann, nakon što je 21. veljače 2024. kupio u sisačkom Pevexu lopatu, radne rukavice i paket vreća za šutu. A cijelo to zakopavanje, iskopavanje, premještanje, pa novo zakapanje, odrađeno je s ciljem da prikriju nezakonitu prodaju Zecove nekretnine u Dubrovniku za 400.000 eura, koje su, prema tužiteljstvu, stavili u džep. Šnajder je, prema optužnici, krivotvorila i punomoć kojom ju Zec ovlašćuje da proda njegove nekretnine, a usput je sastavila i lažni ugovor o doživotnom uzdržavanju žrtve, prema kojem sve nakon smrti pripada njoj, pa i novac.
Posrnuli bivši partneri tijekom suđenja satima su iznosili svoje obrane, negirajući krivnju i opisujući poznanstvo s pokojnim, kojega su nastojali, zbog njegovih poroka, prikazati u lošem svjetlu. Pa je tako Trautmann zaigrao na kartu suosjećanja kada je sud uvjeravao da je neke stvari, poput premještanja kostiju ubijenog, bio primoran odraditi radi sigurnosti vlastitog djeteta.
– Ispod brisača sam zatekao ceduljicu na kojoj je pisalo: “Pozdravljam te, otiđi u Westgate na zapadni ulaz. Odi u WC i u košu za smeće ćeš naći vrećicu s mobitelom. Uključi ga i ja ću se javiti.” Postupio sam prema uputama i čekao poziv. Muški glas me pitao jesam li ja Werner i imam li kćer. Rekao mi je da moram nešto učiniti i da ne činim gluposti, a ako odbijem, da će mi ubiti kćer. Poslušao sam ucjenjivača koji je rekao da je moj zadatak prevesti kosti i zakopati ih. Pitao me jesam li sve razumio i volim li svoju kćer. Nabavio sam lopatu, rukavice i rolu vreća za građevinski otpad. Za zakapanje mi je palo na pamet jezero Orešje. Iskopao sam rupu te kupio najveću torbu u trgovini jer nisam znao koliko su te kosti velike – branio se Trautmann. O svojim grobarskim aktivnostima kod Orešja kazao je još da si je, osim lopate i rukavica, kupio i bocu Jägermeistera, koju je ispio kad je odradio završni dio naredbe ucjenjivača. Iz istog koša je, tvrdi, uzeo i vrećicu te sadržaj sasuo u vreću za smeće. Odvezao se do jezera i u rupu ispraznio vrećicu, a dok je rupu proširivao, udario je, kaže, po lubanji pa se ista slomila. Spomenuo je i da je ubijeni nekim ljudima bio dužan 700.000 eura te ispričao epizodu kad ga je Zec, navodno, nazvao i rekao da dođe na Sljeme gdje ga je zatekao bez jakne i cipela.
– Čučao je uza zid jedne srušene kuće plave boje. Imao je krvave ruke, otečeno lice, a u uhu sasušenu krv. Stavio sam ga na stražnje sjedalo auta i pitao što je bilo, pa je rekao da je premalo novca dao ljudima kojima je trebao platiti. Odbio je da ga odvezem u bolnicu. Na parkiralištu McDonald’sa sam ga oprao, sanirao rane, imao je masnice po rebrima, rukama i nogama. Danima je pio alkohol. A onda je jedan dan rekao da ide u Italiju riješiti neke stvari u vezi s novcem za kokain. Nakon par dana sam ga pokupio na stanici u Centu, bio je živahan i pokazao mi ruksak u kojem je bio vakuumirani novac – ustvrdio je još optuženi, naglasivši da nakon toga Tonka Zeca više nikada nije vidio. Zvonio mu je na vrata stana, raspitivao se o njemu, pa čak je i po Italiji provjeravao nije li u zatvoru negdje. U Hrvatsku je naredne dvije godine dolazio svakog mjeseca jer se, dodaje, nije imao čega bojati. A onda ga je policija pozvala na informativni razgovor zbog Tonija.
Šnajder je, pak, tvrdila da nikada nije živjela od ukradenog novca ili od prevara, a za Gerarda je rekla da je bio hedonist i živio bonvivanski, kao i da su imali neke neriješene račune. I ona je istaknula da “Toni nije radio ništa osim što je trgovao kokainom iz Južne Amerike” te da mu nije bilo drago odlaziti u Dubrovnik jer su ga tamo zvali Tonko Zec.
– Predložio je da mu posudim novac za neki veliki posao. Trebalo mu je 500.000 eura. Rekla sam da nemam toliki iznos, da bi mi opet nakon nekog vremena predložio posudbu 200.000 eura na tri mjeseca. Zaključila sam da je to posao s drogom jer je samo to radio. Na kraju je tražio “stotku”, a kako je Toni bio čovjek od riječi, rekla sam mu da novac ima moj muž, koji mi je na kraju rekao, nakon svađe, da si uzmem 91.000 eura ako hoću. I dala sam Toniju taj iznos na parkiralištu u Samoboru. Vjerovala sam da će Toni vratiti taj novac. Bivši suprug (Trautmann, op. a.) došao je iz Njemačke u Hrvatsku i htio živjeti kod kćeri i zeta, ali to nije bilo moguće, pa me kći molila da mu pronađem smještaj. Preko oglasa sam našla stan u Hoto Villama, garantirala sam za njega jer je stranac i dala polog. U prosincu 2022., kad mi se Toni javio, pitala sam ga gdje je moj novac, na što je kazao da se još nisu pojavile neke investicije i da zamolim ljude da kupe njegovu nekretninu u Dubrovniku. Toni je nazvao Maru B. i Dragu K. te im rekao da ću pogledati nekretninu, a meni je Toni dao punomoć da sve bude transparentno. Podsjećala sam Tonija na povrat novca. Predložio je da će razmisliti. Dao mi je svoje podatke, pitao imam li odvjetnika i da napravi punomoć za prodaju. Odvjetnik ju je napravio na temelju podataka koje je dao Toni, ovjerio potpis i vratio mi je. Odvjetnik je rekao da je punomoć u redu. Kad sam prvi put išla u Dubrovnik nakon toga, nisam još imala ugovor o doživotnom uzdržavanju – ispričala je Šnajder, tvrdeći da joj je Zec rekao da joj, ako ne obavi taj posao prodaje nekretnine, neće moći vratiti novac. Prostor koji je Zec prodavao Šnajder je obezvrijedila čudeći se da bi ga uopće, s obzirom na derutnost, itko htio kupiti.
Što se tiče pak spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju, Šnajder kaže da je isti bio samo garancija njezinu suprugu za posuđeni novac.
– Moj odvjetnik je sačinio taj ugovor i novu punomoć, a Toni je to potpisao, odnio javnom bilježniku i vratio mi ugovore nakon nekoliko sati. To sam ja proslijedila odvjetniku, a on sudu. Werner i ja smo opet otišli u Dubrovnik, a D. K. je rekao da će mi dati 10 posto kapare. Napravili smo predugovor, dali su mi 40.000 eura kapare, koje sam po povratku u Zagreb dala Toniju, i opet ga podsjetila na dug. Odlučila sam na kraju poništiti ugovor o doživotnom uzdržavanju jer sam vidjela da od povrata neće biti ništa i da taj ugovor mi ne znači ništa, a uzeti tako nešto – to nije moj fah. A na kraju se to pokazalo i kao problem. Toni je sve više bio pod utjecajem opijata. U jednoj noći znao je potrošiti i 20.000 eura, dok je meni dugovao. Odvjetnik je povukao ugovor o doživotnom, a Toni je nastavio putovati i slati mi slike s putovanja. Po ostatak novca od kupoprodaje otišla sam sama. Kupci su mi novac donijeli u vreći i rekli da je tu 360.000 eura. Potpisala sam potvrdu o preuzimanju ta dva bunta novčanica, koje sam jedva ugurala u torbu – smijuljeći se opisala je još Šnajder, podsjetivši kako je Toniju bio bitan “samo keš”.
Nakon toga je pokušavala telefonski doći do Zeca, slala mu i slike preuzetog novca, ali joj se nije javljao. Tek nakon dva do tri dana ju je, kaže, nazvao s nekog broja konobarice s Kvatrića, rekavši da je ostao bez stvari, pa da je išao na botoks... Sutradan mu je, tvrdi dalje, predala novac od kupoprodaje nekretnine.
– Ja sam ga molila povrat 91.000 eura, zvao me i otišli smo opet u Okrugljak. Bio je u nadrogiranom i pijanom stanju. Rekao mi je da je napravio super situaciju i da ću pasti u nesvijest kad saznam što je napravio. Rekao je da će novac osigurati, napraviti posao, a dao mi je i papire od stana u Zagrebu radi etažiranja te mi obećao dati 300.000 eura kad mu prodam nekretninu. Rekao je i da će prodati sve nekretnine, ali mi nije bilo jasno kako, ako je restoran već prodao. Na to mi je kazao da je napravio takvu stvar da će njemu morati vratiti sve i da će on od njih onda sve otkupiti za manje novca. Bila sam uznemirena. Tada nisam znala što to znači, danas znam. Prestao mi se javljati, a onda mi je poslao video iz nekog lifta te sliku s nekom crnkinjom. A Maro me zvao da Tonija traži sestra, kao i kupci lokala, jer je vidjela da je proknjižena kupoprodaja nekretnine. Nakon toga zvali su me na policiju i spomenuli Tonijev nestanak. A onda mi je jedno jutro pozvonila policija. Pretresli su mi kuću, uhitili me i odvezli u zatvor u Dubrovnik – ustvrdila je još Šnajder. Pritom je napomenula da je njezin odvjetnik ostao šokiran jer je sve papire predao na sud, a čudnim smatra i to što nitko u tom lancu – od odvjetnika kupaca nekretnine, kao i javnog bilježnika te iz Grada Dubrovnika – nije reagirao na cijelu situaciju s Tonijem i bolje sve istražio. Za kraj je otkrila da su u sobu za posjete dubrovačkog zatvora stigla tri policajca te ju “prisiljavala da ispisuje na 20 listova ime Toni Gerard”.
Kako smo već pisali, bivši supružnici u većini razgovora snimljenih kroz posebne dokazne radnje imali su posrednika, točnije njihovu zajedničku kćer, koja tijekom ovog sudskog postupka koristi blagodat nesvjedočenja, a koja je u razgovorima s ocem i majkom prenosila međusobni sadržaj komunikacije. I nije trebalo dugo da kriminalisti zaključe da sve troje zapravo imaju zajednički problem – nestanak Tonyja Gerarda i prodaju njegove dubrovačke nekretnine.
Pa se tako 31. listopada 2023. moglo čuti kako Šnajder govori kćeri o njezinu ocu kako joj “to ide na ku*ac jer je spala na 10 ili 20 eura i da to tako ne funkcionira, i da ode kod njega da uzme svoju lovu, da bez veze jede go*na i da je glupa jer je trebala sve sebi ostaviti, a njemu ništa ne dati”.
Zatim njih dvije 19. listopada iste godine u razgovoru zaključuju, s obzirom na to da ih Trautmann ne doživljava, da je “sigurno dobio lovu čim se ne javlja i da ga boli k... ali da je znao uzeti...”. S obzirom na to da se protiv Šnajder na dubrovačkom sudu zbog prijevare s nekretninom vodi sudski postupak, ona je upitala kćer je li joj plaćen odvjetnik te dodala da “nije, jer da on platiti neće, ali i da je znao uzeti novac”, na što ju kćer tješi da je oca “strah da ga uhapse i stave u zatvor”.
Dodatni nemir u život Šnajder unio je telefonski poziv vlasnice stana u Hoto Villama, iz kojega je nestao madrac. Upitana tog 4. listopada 2023. je li ona bacila madrac koji je bio u stanu, Šnajder bivšoj stanodavki odgovara: “Čujte, ja nisam... To je gospon koji je bio tamo, to je on... Ja ne znam... Mene poslije nije bilo uopće u Samoboru, bila sam u Dubrovniku, tako da ne znam što se izdogađalo.” Bio je to okidač da nakon tog razgovora Šnajder opet okrene kćerin broj telefona te joj napomene da bi se trebale naći. Kći ju na to pita “kaj je bilo”, pa joj dalje odgovara da “ne može pričati preko telefona, da je imala jedan poziv, da se trebaju naći bez puno filozofiranja”.
Stvari se kod Šnajder i Trautmanna dodatno kompliciraju i nervoza raste kad su doznali od susjede da je njihovu kćer 16. siječnja 2024. tražila policija. Dalje, kroz telefonski razgovor, kći traži osumnjičenog da preko svojih veza u Heinzelovoj provjeri o čemu se radi, na što joj Trautmann odgovara da “mora ići popiti kavu, ako ga razumije, i da ga netko mora vratiti”. Istog dana sve troje nalazi se u novozagrebačkoj Utrini, a nešto kasnije Šnajder zove Trautmanna, koji ju savjetuje da ne smije ostati kod kuće dok ne doznaju što je. Ubrzo je uslijedio i poziv odvjetniku kako bi se posavjetovali, i Šnajder dobiva odgovor da, ako dobije pouku o pravima, da mu se javi.
Snimke drona, tajni razgovori i nestali madrac: Raspliće se slučaj ubojstva Tonka Zeca
Da bi 17. siječnja u obitelji osumnjičenih nastala totalna panika. Njihova kći nazvala je policiju te su joj rekli da joj se trebao uručiti poziv da ode u Heinzelovu, da tamo ima više odjela...
– Ne ideš ti nigdje sama, samo s odvjetnikom – upozorio je kći Trautmann, pa mu ona dalje pojašnjava da joj je policajac na centrali rekao “da je to uznemiravanje građana, da se to ne smije”, i pritom joj spomenuo ljude koji se vide na televiziji kad ih se hapsi... Nakon oca, okrenula je i broj majke Marine, kojoj govori: “Znaš za kaj me zovu? ... Za nestanak.” Šnajder joj odgovara “dobro”, pa ju kći uzrujano propitkuje dalje zna li o čemu priča, i dobiva odgovor “da, da”.
Snimke drona, tajni razgovori i nestali madrac: Raspliće se slučaj ubojstva Tonka Zeca
Tog dana su sve troje, bivši supružnici i kći, u konačnici snimljeni kako se sastaju na parkiralištu Super Konzuma u Velikoj Gorici te odlaze u kafić Frida. Razgovore koje vode preko telefona pokušavaju zakamuflirati. Očito je da ih interesira rad policije, no u dijalozima se međusobno propitkuju jesu li se “zvali bolnica, odjel, doktor...”; a spominju se i ginekolozi, ciste, vađenje krvi, ponovni testovi, lijekovi, viroze, epidemije...
Dan pun neizvjesnosti bio im je i 24. siječnja 2024., kada je Šnajder u 10 sati ujutro odvezla kćer u policijsku zgradu u Heinzelovu, nakon čega ju je ostala čekati u autu. Dok čeka kćer, zove Trautmanna te ga pita za susret i može li u kino.
– Ne, ne kino, jel’ ti znaš nešto što ja ne znam? Misliš li da mene traže? – zanimalo je Trautmanna, na što mu Šnajder odgovara: “Kaj si glup da pričaš preko telefona bilo što. Ne znam ništa ni za sebe. I ti znaš jer imaš informacije. Ništa ne mislim i ponašam se kao da je svaki dan nešto. I živim normalno i nisam budala. I čekam kćer” – odrješita je bila Šnajder, koja se, s odmakom od sat i pol, potom javlja i odvjetničkom uredu te im objašnjava: “Kćer mi je poslala poruku da je za 15 minuta šalju na poligraf i da je u panici.” Zatim Šnajder zove odvjetnika ponovno i predlaže susret s njom i kćeri, navodeći mu izravno da je stvar “kompleksna” da bi govorila...
Da policija ne odustaje od rješavanja slučaja, Šnajder je dodatno oblila znoj kad je policija nazvala njihovu kćer vezano uz unajmljeni stan u Hoto Villama.
Je li ti poznat stan u Platani? – upitala je 20. veljače u 18.45 sati kći majku Marinu Šnajder, pa dobiva odgovor da ju malo podsjeti detaljima. Kći joj zatim dodaje da je stan u Strmcu i da ju je zvao radi toga “kriminalist koji je već radio ono nešto kad su došli po nju na ispitivanje”, te da misli da mu ona može pomoći. Pa je, nastavno na niz okolnosti, kći ljutito rekla da joj je “pun k da se samo nju zove...”.
– Kaži da mene nije bilo, da si ti plaćala taj stan za staroga. To što taj zove tebe... Ja s tim nemam apsolutno nikakve veze. Sigurno je ona žena rekla da si plaćala stan, a tako je i mene zvala za madrac. A kako da ja znam gdje je madrac i te gluposti. Eto – savjetovala je uzrujanu kćer Šnajder.
Jutarnji je nakon izricanja presude razgovarao sa sinom ubijenog Tonyja Gerarda.
– Drago mi je da je sudsko vijeće okrivljene proglasilo krivima. Moj otac sad može počivati u miru. Gospođu Marinu i gospodina Wernera gledam kao kriminalne lešinare koji su formirali svoj pokvareni modus operandi još tijekom bivše Jugoslavije. Takvim ljudima, smatram, nije mjesto na slobodi u suvremenoj Europi. Skloni su napraviti još više štete drugim obiteljima s obzirom na njihov recept po kojem traže žrtve. U Hrvatskoj je, nažalost, prelako sastaviti ugovor o doživotnom uzdržavanju. Kriteriji tog dokumenta trebali bi biti stroži jer je to popularan alat za prevarante. Procedura sastavljanja i ovjeravanja istog trebala bi se sustavno promijeniti, a s ciljem da se ubuduće spriječe upravo slični slučajevi – osvrnuo se kratko sin ubijenog za Jutarnji na cijeli horor radi kojeg je ostao bez oca i koji je zaprepastio zemlju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....