O političkom su značaju njegovih crteža pisane doktorske disertacije, Jean Plantureux znan kao Plantu spada među najpoznatije političke satiričare svijeta, karikature mu redovno, već desetljećima, objavljuju Le Monde i L’Express. Njegovi crteži često su zajedljivi, ponekad sarkastični, nikad dosadni, uvijek provokativni, redovito kritični. Bio je blizak prijatelj s Tignousom, Bernardom Verlhacom, jednim od ubijenih karikaturista u siječanjskom terorističkom napadu na Charlie Hebdo.
Ima već desetak godina da je Plantu osnovao međunarodnu udrugu Cartooning for Peace, vodi kampanju za toleranciju i razumijevanje. Reći će da mu je posao, među ostalim, voditi brigu o političarima, o onome što rade. “Kad sam bijesan, lako mi padaju na pamet ideje za karikature i stripove...”, smješka se.
Nije samo zanimljivo što govori, već i kako govori. U razgovoru je neposredan poput djeteta, naglašeno ekspresivnih očiju, kao da simultano crta ono što izgovara - ruke mu rijetko miruju, gestikulacija stalno prati riječi.
Povučeno dijete
Njegova biografija dobro je poznata. Bio je povučeno dijete, progovorio tek s pet godina.
U tinejdžersko doba ambiciozni roditelji poslali su ga u Lycée Henri-IV, poznatu parišku srednju školu. Introvertirani sanjar nije se tamo isticao ocjenama. “Razmišljao sam u slikama. To je bio moj jezik. Tako sam komunicirao.” No, malo se što njega u to doba pitalo. Roditelji su htjeli da studira medicinu, dvije je godine proveo na pariškom medicinskom fakultetu, potom otišao u poznatu briselsku umjetničku školu Institut Saint-Luc, koju je popularizirao belgijski stripaš Georges Remi - Hergé, autor Tintina i svih njegovih pustolovina...
Plantu ni tamo diplomu nije dobio, umjesto tri godine ostao je, zbog financijskih problema, svega tri mjeseca. Zanimala ga je politička satira, karikature je nudio po raznim redakcijama u Parizu, mnogi su ga odbili, no njegova zajedljivost svidjela se urednicima Le Mondea. Od početka karijere u svom radu naglašava pacifizam. Prvi njegov crtež, objavljen u Le Mondeu 1972., bila je golubica koja simbolizira mir u Vijetnamu. Godine 1991. je, izlažući u Tunisu, sreo Jasera Arafata. Palestinskom vođi toliko su se svidjeli Plantuovi radovi da je na jednom njegovu crtežu izraelske zastave nacrtao Davidovu zvijezdu, ofarbao je i potpisao se. Godinu dana poslije Plantu putuje u Izrael, gdje je uspio pridobiti Shimona Peresa da mu se potpiše na istom crtežu.
Bilo je to prvi put da su se na istom papiru našli potpisi vođe Palestinske oslobodilačke organizacije i predstavnika izraelskih vlasti. Dvije godine poslije isti su ljudi potpisali povijesni mirovni sporazum u Oslu.
Crtači kao novinari
Ponesen i inspiriran trenutkom kad su Arafat i Peres potpisali mirovni sporazum iz Osla odlučio je inaugurirati međunarodnu debatu među političkim karikaturistima o odgovornosti njihova posla. Tu je naišao na potporu tadašnjeg glavnog tajnika UN-a Kofija Annana i tako je nastala organizacija Cartooning for Peace koju i danas vodi. Razgovarali smo u Strasbourgu, gdje je na poziv Europskog parlamenta, zajedno s po jednim karikaturistom iz 28 zemalja članica EU, sudjelovao na izložbi “Karikaturisti za mir”.
Dakle, to vrijedi jednako i za mene i za vas. Lako je u ovom poslu stvarati i širiti mržnju. Dok crtam, mogu raditi na mržnji. Zato ‘razgovaram’ sa svojom rukom i kažem joj da radi polagano. Imati mišljenje je, naravno, u redu. Ali, treba raditi polagano, bez namjere da vrijeđam. Silno je lako vrijeđati crtajući. Crtači trebaju biti pažljivi, i pametniji negoli ikada prije, ne bi li poslali poruku kroz svoje crteže. Dok crtamo, trebamo znati da su tamo vani, iza ugla, osim naših čitatelja i poremećeni ljudi, da poneki od njih ne mogu ili ne žele kontrolirati sami sebe. Moramo biti pametniji od njih, moramo, kao u šahu - misliti dva poteza naprijed.” O crtežima Muhameda, nazigled ponešto proturječeći sam sebi, kaže: “Mi smo u Francuskoj navikli imati ‘pravo na blasfemiju’, to je dio naše kulture.
No, u posljednjih deset godina izgleda i kao da smo dobili ‘dužnost’ da budemo blasfemični. Kao da neki karikaturisti baš moraju raditi određene crteže. Kao da je to obavezno. Kad se raspravlja o tome, ja obično kažem: niti jedan karikaturista ne bi smio govoriti drugome karikaturistu što bi trebao ili ne bi trebao crtati.”
Podatan materijal
U gotovo 45 godina karijere koji su to trenuci kad je jasno oćutio da politička karikatura ima moć? “Dogodilo se davno, i ne događa se baš često. Jacques Attali, savjetnik tadašnjeg francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda kazao mu je, dan prije nego što je Mitterrand trebao povući nekakav politički potez: ‘Možete li zamisliti crtež koji će Plantu nacrtati poslije toga?’, Mitterrand mu je odvratio: ‘OK, onda ćemo napraviti drugačije.’
Promijenio je odluku jer je bio svjestan satire koja će izaći iz toga, dakle karikatura moguće može ponekad mijenjati nešto”, kaže. Koji je političar najpodatniji materijal za crtačku satiru? “U Francuskoj imamo čovjeka koji je stvarna, životna karikatura, njegovo je ime Nicolas Sarkozy. Crtam ga posvuda - na kvačicama za sušenje rublja, na pojasevima u automobilu. On je fenomen za sebe. Zapravo, trebao bih mu plaćati jer čini moj posao tako laganim, a i toliko je nizak da čak ne potrošim ni previše tinte na njega.”
Poznato je da ga se Sarkozy nije ustručavao bijesan zvati iz Elizejske palače. Ne jedanput. Za razliku od ruganju podatnog, često sasvim bizarnog Sarkozyja, koga mu je teško učiniti predmetom satire, ismijati linijama? “Teško je karikirati mlade i one s finim crtama lica, lijepe ljude. Neki sam dan crtao Marine Le Pen i nećakinju joj. Napraviti Marine Le Pen kao karikaturu dosta je jednostavno izvedivo, ali Marion Maréchal-Le Pen je prilično lijepa. Kolege su, kad su vidjele crtež, komentirale: ‘Moraš je poružniti, napraviti ružnom!’, odgovorio sam da ne mogu, jer ona jest lijepa, čak i ako mi se kao osoba ne sviđa, čak i ako ne mogu braniti ideje koje zastupa. Na koncu sam je nacrtao prilično nalik njoj samoj. Dakle, puno mi je lakše sa Sarkozyjem.
Ako mogu crtati Sarkozyja u baletnoj haljinici, tim bolje, on sebe shvaća silno ozbiljno i zato mu se i treba rugati crtežima.” Posao traži svaki dan smisliti nešto novo, biti duhovit, provokativan. Pariški karikaturist često je doživljavao manje ili više suptilne pokušaje cenzure iz zapadnih centara moći.
Godine 1985., kad su Austrijanci drugi put dali mandat kancelaru Kurtu Waldheimu, žestoko se svojim crtežima obračunao s nacijom koja je ostala slijepa na Waldheimovu nacističku prošlost. “Kad su ga drugi put birali, već je bilo dobro poznato što je radio za rata.
Bio sam bijesan i to sam im i pokazao. Potom sam dobio pismo austrijskog predsjednika koji me pozivao na razgovor u Beč.”
Banalni detalji
Upitan može li se sjetiti karikature koja je, po njemu, na rubu dobrog ukusa na trenutak stane, prekriži ruke, nedugo potom oči iznova živahno sijevnu, pa kaže: “Mislim da ju je nacrtao britanski karikaturist Steve Bell, riječ je o crtežu dvije bijesne krave u vrijeme kravljeg ludila.
Jedna govori drugoj: ‘Trebale bismo ubiti Margaret Thatcher’, ona druga odgovara: ‘Ne, trebale bismo kakati po njoj, potopiti je u govna i onda ponovo kakati po tome!’ Sviđa mi se način na koji je to nacrtano, čisto tehnički govoreći, ali osobno ne bih nikada napravio tako nešto.
” Stojimo nedaleko od goleme vijećnice u kojoj je trajala sjednica Europskog parlamenta. Što misli o tim sastancima 751 zastupnika, o europskoj birokraciji? “Europski parlament treba kritizirati, kritizirati, kritizirati. EU je i dobila Nobela za mir jer mi možemo jedni druge kritizirati s poštovanjem.
” Da netko uzme Jeana Plantureuxa kao subjekt crtačke satire, kakav bi crtež trebalo napraviti da ga uvrijedi? Veselo se smije, kretnjama olovnog vojnika spremno se okrene profilom, uočljivo se pogrbi, desnim kažiprstom klizi linijom lica i govori: “Recimo - ovako: da nacrta moj veliki nos, crne točke na njemu, moje usne s donjom usnicom povučenom unutra... To pokazuje inferiornost.”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....