‘Plaću nisam primila od svibnja, a doprinose šest godina... Molim vas da me ne snimate dok plačem’

Radnice iz Kamenskog danima pune novine i portale. Tragična je to priča kakvih u Hrvatskoj ima beskonačno mnogo - neke brojke pokazuju da sedamdesetak tisuća hrvatskih radnika mjesecima nije dobilo ni kune svoje plaće.

Naši su zakoni blagi prema poslodavcima koji ne isplaćuju plaće. Slike iz Kamenskog poručuju da se to hitno mora riješiti. Međutim, kako bi to bilo moguće, potrebne su šire promjene radnoga zakonodavstva.

Novine su pisale o katastrofalnoj poziciji Hrvatske u godišnjem izvještaju Svjetske banke, Doing Business. Izvještaj nas smješta na 103. mjesto na svijetu, odmah uz Etiopiju i Libanon, i nije nekakva apstraktna, makroekonomska analiza. Rađen je iz pozicije srednje klase i maloga poduzetništva, ljudi koji žele pokrenuti neki biznis, a nemaju moćnu logistiku multinacionalnog lanca (no, hrvatsku birokraciju još ni IKEA nije uspjela slomiti).

Poželite otvoriti kafić, dućan, firmicu za uvoz tenisica. S prijateljem već godinama pričate kako biste trebali dati otkaze u kompanijama i pokrenuti nešto svoje - tvrtku za iPhone aplikacije, recimo.

Doing Business istražuje koliko će vam taj zahvat biti težak. Koliko će trajati dobivanje neke dozvole, koliko papira morate skupiti i dostaviti raznim ustanovama? Hoće li vas država zaštititi kad vas neki žicar pokuša prevariti? Koliko će vas porezi ugušiti?

A najveći problem bit će vam, kaže ova studija, lakoća zapošljavanja.

Recimo da vam biznis krene. Zaposlite još dvoje, troje ljudi. Međutim, za jednog od njih se ispostavi da je ozbiljan neradnik, ne da mu se dolaziti ujutro, svaku večer lumpa po gradu, neodgovoran je i površan. Zbog njega se drugi u vašem malom pogonu osjećaju glupo, jer moraju krpati kad se majstor napije i zakasni.

I sad, umjesto da ga potjerate, a umjesto njega zaposlite neku mladu, nabrijanu curu koja se užasno želi dokazati, radno zakonodavstvo u Hrvatskoj u tome će vas uspješno spriječiti.

Prvo, otkaz je strahovito skup - morate, u prosjeku, isplatiti otpremnine u iznosu od 39 tjednih plaća, po čemu smo svjetski rekorderi. To znači da vam se možda više isplati neradnika držati u tvrtki i nekako ga pokušati natjerati na rad, umjesto da uzmete nekoga tko zaista želi raditi.

Drugo, u Hrvatskoj je nemoguće dobiti spor protiv uvrijeđenog radnika koji vas tuži nakon otkaza, jer smatra da niste bili pravedni - iako je, možda, svojim ponašanjem živcirao ostatak vaše tvrtke i izravno štetio ostalim zaposlenicima.

Treće, kad se na hrpu stave brojke zajamčenih dana godišnjeg, praznika, bolovanja, i svi doprinosi koji idu na plaću, nekako nemate volje zaposliti nekog novog i povećati svoj biznis.

Sve su to ogromne prepreke novom zapošljavanju. Ako unaprijed znate da se nećete moći riješiti tipa koji zabušava i živcira sve koji pokušavaju pošteno zaraditi, ili da, ako krene loše, nećete moći smanjiti broj zaposlenih, zašto biste uopće ikoga zapošljavali? Izračunate li koliko ćete na nečiju plaću morati dati državi u porezima i prirezima, zašto biste uopće širili biznis i otvarali nova radna mjesta?

I upravo smo po tom kriteriju, lakoći zapošljavanja, u Doing Businessu apsolutno tragični - 163. na svijetu, od 183 zemlje koje obuhvaća istraživanje. S nama su na dnu tablice Kongo, Senegal, Angola, Bolivija i Venezuela.

Ekonomske su studije odavno pokazale kako liberalniji radni zakoni rezultiraju većom zaposlenošću.

Socijalna pravda ne sastoji se u tome da učinimo sve kako bi oni koji imaju posao sačuvali radno mjesto, pa makar ga svojim trudom i ne zaslužuju. To je dobro samo za njih, ali ne i za stotine tisuća nezaposlenih. Zbog trenutnog stanja imamo i katastrofalne stope nezaposlenosti među mladima.

I tu se vraćamo na radnice iz Kamenskog. Kada bi se režim radnih zakona liberalizirao i prestao spadati u 20 najnazadnijih na cijelom svijetu, onda bi i vaša tvrtka u krizi mogla otpustiti nekoliko ljudi kako bi preživjela, a zatim ih opet zaposliti kad se stanje popravi. Mogli bi se otpustiti neradnici i nekompetentni, a dati šansa onima koji grizu.

Ovako, tvrtke drže radnike na plaći, muljaju ih, ne isplaćuju - ponekad jer se iskreno nadaju da će kriza brzo proći, a otpuštanje bi bilo preskupo. A katkad jer su naprosto prevaranti.

Kad bi se smanjile zapreke otpuštanju, a samim time i zapošljavanju, situacija bi bila znatno čišća. Odvojili bi se poslodavci koji iskreno pokušavaju spasiti tvrtku i radna mjesta i oni koji muljaju. Plaće svojim radnicima ne bi isplaćivali zaista najveći prevaranti i zaslužili bi drakonske kazne, pa i robiju.