Pružamo usluge druženja, utjehe i podrške. Ne zovite zbog seksa

DATING I ESCORT USLUGE NE pružamo” - velikim crvenim slovima pisalo je na letku koji mi je prijateljica skenirala i poslala mailom - “ali zato pružamo usluge druženja, utjehe, razumijevanja i podrške”.

Rent-a-friend prva je hrvatska agencija za unajmljivanje prijatelja, koja je tek u svojim začecima, u razdoblju ispitivanja tržišta. Takve agencije postoje u Americi, gdje online možete izabrati nekoga za druženje.

Leci su tiskani, čekaju se samo papiri za osnivanje prve takve tvrtke u nas. Bude li sve u redu, za pola sata moći ćete uz pizzu naručiti i prijatelja koji će s vama rado porazgovarati o svemu, s kojim ćete moći otići na kavu, u šetnju, kupnju…

To je ideja mladog para, 25-godišnjeg Ivana Pokupca i njegove djevojke, 22-godišnje Nikoline Škrlec iz Velike Gorice. Par je to s dugogodišnjim stažem, objašnjavaju mi, u slušanju ljudi, stoga je bilo logično da u današnjem vremenu otuđenosti, vremenu kada su prava prijateljstva rijetka i kad većina nas preko Facebooka ima i nekoliko stotina “frendova”, osnuju agenciju koja će ljudima koji su usamljeni dati mogućnost da ih netko sasluša. Pa makar i za sto kuna po satu, koliko će vas to koštati.

Stariji su željni razgovora

S njim i njegovom djevojkom našao sam se u njihovu stanu u Velikoj Gorici. Odmah me prepoznao. Ja njega nisam.

- Ti si bio onda na Markovu trgu kad sam ja…

- Joj, da - prekinuo sam ga - ti si bio u invalidskim kolicima i nosio si neki drveni križ. Djevojka i ti ste prosvjedovali u povodu Svjetskog dana osoba s invaliditetom - prisjetio sam se.

Ivan ima cerebralnu paralizu od rođenja, ali nikada nije dopustio da bolest pobijedi. Normalno živi sa svojom djevojkom i obitelji, vozi, radi, druži se s ljudima. U invalidska kolica je tada sjeo samo da skrene pažnju na položaj osoba s invaliditetom u društvu.

- Kad se ne cirkusiram, predajem u školi - objašnjava profesor vjeronauka.

Na ideju da osnuje agenciju za unajmljivanje prijatelja došao je tako što je shvatio da u današnje vrijeme ljudi baš i ne mare za druge oko sebe. Mladi se u tramvajima i busevima voze sa slušalicama u ušima, ništa ih ne zanima, nikoga ne gledaju. Stariji su željni razgovora, a tko će ih slušati?

- Što sam stariji, sve više se uvjeravam kako su prijateljstva labava, a onaj tko ima jednog ili dva prijatelja u životu, sretan je - govori mi. Oni, za sada, u ponudi imaju pet prijatelja. Ivan i njegova djevojka, studentica farmacije Nikolina, 35-godišnja frizerka Jasmina, 24-godišnji student prava Josip i 42-godišnja knjigovotkinja Ana.

- Treba napomenuti da mi nismo stručna služba i ne pružamo psihološku pomoć, a nismo ni dating ili escort agencija. Ljudi će nas kupovati isključivo radi prijateljstva. Ovih pet naših prijatelja stručni su na emocionalnom području, znamo da znaju biti dobri prijatelji i pružiti utjehu, a ako to postane profesionalnije, jako ćemo paziti koga uzimamo - otkrivaju Ivan i Nikolina.

Njihovo radno vrijeme je od 9 do 19 sati, a maksimalno mogu s jednom osobom provesti četiri sata. To je malo nezgodno ako želiš s nekim otići u kino ili izaći do kasno u noć.

Uz cijenu od sto kuna po satu, nude i jamstvo. Ako niste zadovoljni prvim susretom, vraćaju vam novac, a svaki deseti susret je - besplatan.

- Cijena je takva i zbog toga što ćemo za svoje radnike, plaćati doprinose i poreze državi - objašnjavaju. Stari problem hrvatskih poduzetnika. Letke su tiskali prije tjedan dana i već im se javilo četvero ljudi. Jedan muškarac tražio je osobu za seks, a drugi je htio da dnevno provedu osam sati s njegovim bolesnim ocem. Ostale su zapisali, pa će im se javiti kad registriraju tvrtku.

Ne žele da im inspektori pokucaju zbog rada na crno. Iako sumnjam da bi se to dogodilo.

Zaštita na radu

Budući da je rad s nepoznatim ljudima često riskantan, pitam ih kako će se štititi.

- To je posao kao svaki drugi i treba naučiti odvojiti privatni život od toga - kaže Nikolina.

Nije vas strah da će vam netko otkriti neku najdublje skrivanu tajnu, a vi to ne smijete nikome reći?

- Svi mi imamo neke svoje tajne. Osim ako je nešto ilegalno. Ako mi netko kaže da planira ubojstvo onda mi je dužnost to prijaviti - odgovara Ivan.

A što ako se netko zakači? U kojem trenutku prestaje poslovni odnos, a počinje prijateljstvo? Kada reći OK, sad mi više ne moraš plaćati?

- To je osobna stvar. Netko ti sjedne ili ne sjedne. Ako se razvije prijateljstvo, onda će biti gratis - smiju se Ivan i Nikolina.

A ako se netko zaljubi, uporan sam.

- U njega se neće nitko zaljubiti - ispalila je Nikolina.

- Ima sve što mu treba i doma - štiti ona svog dečka.

- Budući da smo mi u ozbiljnoj vezi - nastavlja Ivan - onda će se tu prekinuti odnos s klijentom. Ako se netko bude zakačio na nju, onda ću mu poslati Josipa - šali se.

- A ako se među ostalima rodi ljubav, to je njihova stvar - pojašnjava. Nakon razgovora osjećao sam da je ova priča nekako nedovršena. Najbolje je da i sam iznajmim jednog prijatelja. Na broju s letka, a s druge strane linije javio se poznati glas.

- Rent-a-friend. Ivan pri telefonu, kako vam mogu pomoći?

- Dobar dan. Htio bih iznajmiti prijatelja, naručio sam.

- Nema problema. U koje vrijeme želite i gdje?

- Može sutra u 11 sati u kafiću Stars kod Cibone?

Stigao sam u dogovoreno vrijeme. Na prvom katu kafića za stolom je kavu već pio moj prijatelj. Nosio je naočale, džemper i izgledao je pomalo nervozno. Običan neki tip.

Pružio mi je ruku:

- Bok. Ja sam Josip Kluković.

Dostavljen u kafić

To je jedan od petorice koje imaju u ponudi. Student prava iz mjesta Gradići pokraj Velike Gorice. Kaže da nikad u životu nije izgovorio svoje prezime, a da ga druga osoba nije drugi put pitala kako se preziva. Tako je bilo i ovaj put.

Naručio sam kavu i krenuo je razgovor.

- Čime se baviš? Koliko godina imaš? Odakle si - pitao me uobičajena pitanja pri upoznavanju. Odmah me pitao i imam li kakvih problema u životu koje bih htio podijeliti s njim. Vidjelo se da mu je to prvi put i da nema neka spremna pitanja za mene.

On je saznao čime se ja bavim, koji su mi hobiji, odakle sam, imam li djevojku, brata, sestru, navijam li za Hajduk…, a ja sam saznao da studira već neko duže vrijeme, da voli izlaziti u kafiće, da ne vozi, te da za džeparac zarađuje tako što radi fizičke poslove kod selidbi.

Zanimalo ga je u koju školu sam išao, kada sam došao u Zagreb, mislim li se vraćati u Kaštela, kako mi je na poslu…

Tko će platiti kavu?

Ponekad sam imao dojam da više priča on nego ja. Bilo je i trenutaka kad smo obojica šutjeli. Tipična neugona tišina kad si s nekim koga ne poznaješ. Onda bi obično on prekinuo tu šutnju nekim pitanjem. Ja bih opet kratko odgovorio i postavio njemu pitanje.

Sat vremena s mojim iznajmljenim frendom prošao je brzo. Nekako sam imao osjećaj da nisam ja za to, ali da postoje mnogi kojima će dobro doći druženje. Ako su usamljeni, ako imaju osjećaj da ih nitko drugi ne razumije, ako su tužni i depresivni ili ako jednostavno žele nekoga tko će u trom trenutku biti uz njih.

Na kraju sam pitao tko će platiti kavu.

- Šef je rekao da kavu plaća onaj tko zove - odgovorio je.

Platio sam račun, ustali smo od stola i krenuli van. Na rastanku smo se pozdravili, zahvalio mi je i otišao.

Za nekoliko minuta zazvonio mi je mobitel. Bio je to Ivan.

- Ocjena od jedan do pet - pita.

- Hm - razmišljao sam nekoliko sekundi. - Neka za prvi put bude četvorka.