Englezi s trajnom adresom na grčkom Lezbosu, Philippa i Eric Kempson, nisu u svojem životu bili ranoranioci. Danas ustaju u pet sati ujutro, odlaze spavati već u osam navečer, premoreni, spremajući se dočekati budni novu zoru. Nakon što ustanu, Eric svojim dvogledom detaljno proučava morsku pučninu. “Eno ih! Stižu!”, kaže i sjuri se prema obali, jer mu je pred kućom šljunčana plaža. Prije je ovdje nalazio inspiraciju za svoje skulpture - preselio se na Lezbos 1999. godine, očekujući da će na grčkom otoku naći mir koji je tražio kako bi se posvetio umjetnosti. Skulpture je izrađivao uglavnom od drva, a njega žena Philippa iz Newporta brinula se o obitelji i šetala uz more. Sve dok im se izbjeglice doslovce nisu pojavile na kućnom pragu.
Philippa i Eric su prvi ljudi koje izbjeglice dotaknu na teritoriju Europske unije. Na ovoj imaginarnoj prvoj liniji humanitarne katastrofe engleski par pruža im ruke, utrče u more da im pomognu u tim posljednjim metrima, uzmu djecu u naručje i sigurno ih izvedu na obalu. Nikad ne znaju koliko će gumenjaka dnevno doći, ali čini im se da ih je sve više i više - neki dan su objavili snimku na Facebooku rano ujutro, već je osmi natrpani gumenjak stizao na plažu. Kolone ljudi hodale su iz Molyvosa, grada na sjeveru Lezbosa u kojem žive Kempsoni, prema Mythileneu, glavnom gradu otoka na kojem sveukupno živi 86 tisuća ljudi. Samo u lipnju 20 tisuća izbjeglica stiglo je na Lezbos. Gotovo sve su dočekali Philippa i Eric. “Trebamo svega, od ljudi do lijekova i odjeće. Trebamo liječnike, trebamo volontere”, pisao mi je nedavno Eric, očajan što situacija njemu naočigled postaje sve gora. Lezbos je za izbjeglice samo prohodna prva postaja prema grčkoj luci Pirej. Svakoga dana tužna lica čekaju trajekt koji će ih voziti dalje, prema toj sanjanoj Europi. A na trajektu će ih odvojiti od ostalih putnika, na otvoreni prostor na krmi broda gdje će osam sati čekati na uplovljavanje u Pirej.
Izbjeglice koje na gumenjacima stižu iz Turske na grčki otok, desetak kilometara udaljen od turske obale, uplašeni su, često mokri i na rubu snaga. Eric im odmah daje vodu i jabuke, njegova 16 godina mlađa žena Philippa pruža prvu pomoć, objašnjavaju im gdje se trebaju registrirati, što činiti dalje. Svoju su svakodnevicu posve prilagodili izbjeglicama i oni su im postali smisao života.I ne samo da su posve promijenili svoj život, nego su angažirali turiste, strance, domaće ljude, proširili priču na društvenim mrežama, sve u želji da pomognu. Nije dugo trebalo čekati; paketi iz svih krajeva Europe stižu svakoga dana na adresu Kempsonovih, znani i neznani ljudi šalju odjeću, pelene, sve ono što je potrebno i svatko onoliko koliko može. Javljaju im se volonteri, dolaze na otok i uključuju se u most pomoći. Pritom Eric i Philippa Kempson, kao i ostali izbjeglički anđeli, ne vole previše govoriti o sebi, jer smatraju da čine ono što bi i svi ostali ljudi trebali činiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....