Kad krenemo u intervenciju spremni smo na sve, ali beba koja se porodila u helikopteru malo nas je iznenadila...

Spremni su svakog dana u godini, svakog sata. Nema blagdana, noćni rad je uobičajen, a svoj posao obavljaju iznimno brzo. Dežurne ekipe pilota helikoptera medicinskih letova znaju da o njihovoj brzini ovise ljudski životi, pa zbog toga uvijek daju sve od sebe. Iz vojarne u Lučkom, gdje je smješten dio eskadrile 91. zrakoplovne baze, redovito polijeću helikopteri Hrvatske vojske, koji prevoze ozlijeđene do bolnica diljem zemlje i tako im spašavaju živote. Najviše posla imaju na Lošinju, Krku i Rabu, odakle pacijente prevoze do najbliže bolnice. Ljeti je posla daleko više, no nesreće se događaju tijekom cijele godine. Oni su zasad jedini koji rade taj posao.

Najava Ministarstva zdravlja da će iduća četiri mjeseca umjesto vojnih helikoptera po danu hitne pacijente do bolnica prevoziti dvije talijanske privatne kompanije ovih je dana podigao pravu buru negodovanja u javnosti. Prvi letovi navodno bi trebali početi krajem mjeseca, a helikopteri će biti u bazama na Krku i u Splitu. No, noćne letove i dalje će obavljati vojska, baš kao i poslove traganja i spašavanja, koje obavlja u suradnji s HGSS-om. Talijanima se ti letovi, barem prema informacijama koje su se pojavile, zapravo i ne isplate. MORH je ove godine u medicinske i tragačke letove uložio deset milijuna kuna, dok će država privatnicima dati devet milijuna kuna samo za četiri mjeseca. Rasprave koje su se vodile proteklih dana nisu ni najmanje uznemirile vojnike u Lučkom. Kažu - oni će raditi po zapovijedi svojeg ministarstva i nije na njima da se brinu oko toga tko će voziti pacijente. Njima to, uostalom, i nije primarna zadaća, već samo mali dio onoga čime se bave.

Prije mjesec dana u helikopteru iz sastava višenamjenskih helikoptera 91. zrakoplovne baze HRZ i PZO rodila se djevojčica Petra. Bilo je to prvi put od kada vojni helikopter vozi medicinske intervencije da se takvo što dogodilo. Vojnicima koji rade u bazi u splitskim Divuljama to je česta pojava, no zagrebačkoj ekipi Petra je bila prva beba. Rodila se na 300 metara visine iznad Malinske na otoku Krku, a vojnici koji su bili prisutni kasnije rekli su kako im je bilo najvažnije da su majka i dijete dobro. Bio je to let koji će zauvijek pamtiti, rekli su tada medijima.

Zanimalo nas je kako izgleda svakodnevni život vojnika koji lete na medicinskim letovima, pa je ekipa Jutarnjeg lista došla u vojarnu u Lučkom kako bi im se pridružila u jednom takvom letu. Upute koje smo odmah na ulazu dobili bila su vrlo striktna - točno je određeno s kim smijemo razgovarati, a s kime ne. Rutu kretanja nam nisu odredili, ali dali su nam do znanja kako ne bi bili sretni da nas zateknu kako njuškamo po nekom od hangara. Taj smo dio razumjeli - iako smo dali sve od sebe da budemo simpatični, mi smo ipak novinari. Vojska ništa ne skriva, kažu nam otvoreno, ali sve funkcionira prema pravilima: ako smo dobili odobrenje za jednu stvar, sve drugo moramo zaboraviti. Nije bilo druge - prihvatili smo ograničenja.

Smjestili su nas u jednu od prostorija vojarne, u koju su zbog nas postavljena dva željezna kreveta. U toj smo zgradi bili posve sami. Kolega je spavao u vojarnama, pa je rekao da se osjeća kao kod kuće, a mene su željezni kreveti podsjetili na priče o balerinama u Boljšoj teatru, koje navodno svaku noć prije spavanja vežu noge za gornju i donju stranu kreveta i spavaju u špagi. No, zapravo, kreveti su bili jako udobni i treba se priznati kako smo u vojarni Lučko spavali kvalitetno kao dojenčad.

Odmah nakon dolaska u sobi smo ostavili ruksake, u koje smo spremili sitnice potrebne za višednevni boravak, i pripremili se za let. Očekivali smo da ćemo svakog časa poletjeti, iako nitko nije imao ni najblažu ideju kada bi to moglo biti. Ima dana kada se leti triput zaredom, a onda idućih sedam dana nema nijedne intervencije. No, dani oko Velike Gospe obično su puni posla, kažu nam vojnici. Slučajevi su razni: od svih mogućih ozbiljnih ozljeda do dekompresijske bolesti. Ronioci često naglo izlaze iz vode, a tek kad se počnu svrbjeti shvate da postoji problem. Tada uskače vojska, koja ih s otoka prevozi do najbliže barokomore, a uglavnom je to ona u Puli. Pacijenta prepuštaju na brigu drugima, a onda se vraćaju u Lučko i čekaju kada će opet nekome biti potreban njihov prijevoz. Nažalost, to je često.

S pilotima najprije ulazimo u helikopter i bojnica Mirna Radošević daje nam osnovne upute - ne prilaziti stroju sa stražnje strane, zbog zadnje elise, skinuti kapu, maramu ili sve slične stvari koje mogu napraviti štetu na stroju. U helikopteru nam pokazuje što čemu služi - gdje su izlazi u slučaju nužde i dobivamo striktnu uputu: nipošto, nikako i nikad ne dirati ništa crvene boje. Naime, ručice svih izlaza u slučaju nužde su crvene, pa nas moraju upozoriti da se time ne igramo u zraku. Nismo to ni namjeravali, ali nismo željeli pitati je li nekad nekome bilo do toga da se igra crvenim detaljima u helikopteru koji leti, pa zato obećavamo da, kad poletimo, ništa nećemo dirati.

Zapravo, ono što smijemo raditi je vrlo jednostavno: sjesti, zavezati se pojasom i nipošto ne smetati pacijenta kojeg se prevozi. Od Ministarstva zdravlja nismo dobili odobrenje da razgovaramo s liječnicima – rečeno nam je da je takvo što nemoguće, jer ne znaju koji će se liječnik naći u helikopteru s nama. Zbog toga zapravo smijemo samo sjediti i šutjeti, a ako bude potrebe da razgovaramo s pilotom, obratiti se tehničaru koji je s nama. On će kapetanu prenijeti bilo kakve zahtjeve, ako ih imamo, ali shvaćamo da bi nekako bilo bolje da ih nemamo. Za vrijeme leta, posada pazi na vremenske uvjete, liječnici na pacijenta i zapravo nikome ne bismo trebali smetati.

Nakon kratke poduke, započinje čekanje. Satnik Goran Seretin, zadužen za odnose s javnošću, pokazuje nam kojim putem doći od našeg dijela vojarne do poletne piste. Upozorava nas da po noći, ukoliko akcija bude u to doba, nipošto ne trčimo prečacima kroz vrtove, jer rasvjete u tom dijelu baš i nema. Dogovor je da nakon poziva u roku od deset minuta dolazimo do piste, a potom će nas netko od posade dovesti do helikoptera. Seretin nam savjetuje i da sa sobom na let ponesemo vrećicu, u slučaju da budemo morali povratiti, i pita nas koliko dobro podnosimo krv. Svjesni smo kako je lako moguće da pacijent koji će biti primljen u helikopter neće biti u dobrom stanju, pa smo se pripremili na ružne prizore. Uvjeravamo ga da ćemo bez problema podnijeti apsolutno sve što vidimo.

Objašnjava nam i da ne smijemo kontaktirati s dežurnom ekipom, koju čine kapetan, kopilot i dva letača tehničara. Riječ je o timu koji je dežuran 24 sata i izoliran je od ostatka svijeta, jer su takva vojna pravila. Oni komuniciraju isključivo međusobno i sa zapovjednikom.

Ne smijemo im se približiti, upozorava nas, niti pokušati razgovarati s njima. Jednako vrijedi i za neke druge dijelove vojarne - dobili smo dozvolu za medicinski let i to je sve, a slobodno vršljanje po vojarni nam nije dozvoljeno. Uputu shvaćamo ozbiljno, pa naredne sate provodimo sjedeći ispred vojarne, hraneći se i vodeći neobično kreativne razgovore o ljudima koje poznajemo.

Nakratko odlazimo i do pukovnika Marijana Skorije, zamjenika direktora baze. On nam pojašnjava kako zapravo izgledaju medicinski letovi: vojska dobije samo osnovnu informaciju - mjesto na koje mora otići, koliko putnika treba ukrcati i gdje ih prevesti. O ozljedama putnika znaju samo osnovno, kako bi znali što ih čeka. Primjerice, prije nekoliko dana imali su noćni let od Raba do Pule. Javili su im da je riječ o roniocu, pa su shvatili da ga ne smiju podići na visinu veću od 100 metara, jer bi ga to doslovno ubilo. Zbog takvih detalja potrebno je znati otprilike o čemu se radi, kako bi se znali pripremiti. Danju od vremena dojave do trenutka polijetanja smije proći maksimalno pola sata, a po noći sat vremena. No, danju vojnicima za polijetanje treba u prosjeku samo 15 minuta, noću je to oko pola sata, tako da pomoć dolazi maksimalno brzo.

U polijetanju se nikad ne kasni, osim ako su uvjeti u bazi takvi da se ne može poletjeti. No, takvi su slučajevi relativno rijetki, jer helikopterima upravljaju iznimno vješti piloti, koji se snalaze čak i u nemogućim situacijama. Ipak, pojašnjava Skorija, sigurnost pacijenta i članova posade su na prvom mjestu, pa se nikada ne leti ako su vremenski uvjeti jako loši. Tijekom cijelog dana vodi se računa o tome kakvo je vrijeme, a prije polijetanja dobro se prouči situacija na mjestu gdje se vozi, kao i u područjima koja se na putu do tamo mora preletjeti.

- Mi pokrivamo sjeverni dio Jadrana i kontinent, a kolege iz splitske baze u Divuljama Dalmaciju. No, ima iznimki i znamo po pacijenta otići bilo gdje, ako je to potrebno. Često znam prevoziti bebe u inkubatorima i ozlijeđenu malu djecu, a to nam je posebno dobar osjećaj, jer znamo da smo mališanima pomogli. Sjećam se jednog šestogodišnjeg Talijana, kojeg smo prevezli s Raba u riječku bolnicu i koji nam je kasnije napisao pismo i zahvalio se. To su male stvari koje svima nama puno znače - prisjeća se Skorija, koji je prevozio ozlijeđene iz nekoliko nesreća koje su se dogodile na autocesti od Zagreba do Splita.

Najteži letovi su oni kada vrijeme nije dobro - posebno ako je magla. Tada je teško pronaći mjesto na koje se može sigurno sletjeti, a Skorija se sjeća situacije kada je cijeli grad bio u magli, samo je mjesto na koje su trebali sletjeti bilo čisto. Pacijent je bez problema prebačen bolnicu, a pilot nije mogao vjerovati kakvu je sreću imao.

Podaci za prošlu godinu pokazuju da se iz Lučkog dosta leti: lani je bilo 46 intervencija, u kojima je prevezeno 60 pacijenata, a s njima je bilo i 112 medicinara. Ove godine već je bilo 36 letova, s 47 pacijenata. Ljeti je najviše posla, kažu, i tada najviše lete. Veliki broj turista, vrućine, duži dani... Sve su to razlozi koji dovode do većeg broja teških ozljeda, kada je za život pacijenta presudna brzina prijevoza do bolnice. Nitko nije brži od helikoptera, koji vozi brzinom do 250 kilometara na sat. Nekim je pacijentima tako brz prijevoz jedina nada za spas.

Sati našeg čekanja u bazi se otežu. Dežurnu ekipu zamjenjuje nova. Postajemo predmet zezancije u vojarni: oni novinari koji čekaju let, a ništa se ne događa. Stariji vojnici, koji su u bazi dugo vremena kažu da tog dana sigurno neće biti leta. Osjećaju to, kažu nam, ali mi čvrsto vjerujemo da ćemo ipak uskoro poletjeti. Da ispunimo vrijeme, čitamo knjige, ispunjavamo križaljke, svakih pet minuta provjeravamo mobitele, očekujući poziv da dođemo na pistu. Već je pao mrak kad je došao poziv da dođemo na pistu, kako bismo vidjeli noćni let - rutinski let koji se povremeno obavlja. Svaki pilot, naime, periodički mora odraditi određeni broj letova, zbog vježbi. Rade se dnevni, noćni i letovi po lošem vremenu, a upravo zbog tih vježbi piloti su u stanju odraditi složene letove. Helikopter gasi svjetla i postaje praktično nevidljiv, odaje ga samo zvuk. Želimo se približiti pisti i pokušati snimiti neku fotografiju, no satnik Seretin nas zaustavlja. Za vrijeme te vježbe obavlja se i trening za NVG (Night vision Google) i ne smijemo napraviti niti jednu fotografiju.

Započinje naša prva noć u vojarni. Vojnici su nam ljubazno upalili bojler, kako bismo imali tople vode, no odlučujemo da nam tuširanje zaista nije prijeko potrebno. Voda miriše po krvi, vjerojatno zbog željeznih cijevi, pa zaključujemo kako je puno bolje smrdjeti nego se oprati nečim što tako miriše. Peremo zube, smijemo se: okus vode je zaista užasan, ali osjećamo se kao u nekom filmu: sami, u vojarni, čekamo let. Ne vidimo nikoga, ne čujemo nikoga. U susjednoj sobi nalazimo mine i bombe, ali vojnici nam kažu kako su to pokazne bombe za mlade vojnike i da nema opasnosti. Vjerujemo im, ali se ipak odlučujemo ne zavirivati previše u sanduke. Okruženje je vrlo uzbudljivo i jedino nam nedostaje medicinski let. Ne želimo da se nikome dogodi nešto loše, pa smišljamo najbolji scenarij: let u tri sata u noći, trudnica koja na svijet donosi dijete upravo u helikopteru. Sretna priča, svima dobro. Idemo i korak dalje: bilo bi najbolje da trudnica zapravo šuti cijelo vrijeme tijekom leta i da joj nije vruće. Helikopteri, naime, nemaju klimu, već samo grijanje. Zbog toga je ljeti u njima jako vruće - kako putnicima, kojih stane 24, tako i pilotu.

Noć protječe mirno. Dugo smo budni, očekujemo poziv. No, ništa se ne događa. Vojarna je pomalo jeziva - tišina je potpuna, naša soba gleda na dio koji nije osvijetljen. Telefon nikako da zazvoni, što nas lagano frustrira. Ujutro se budimo rano. Doručkujemo i komentiramo kako se u vojarni počinjemo osjećati kao kod kuće. Sjedimo ispred zgrade u kojoj smo smješteni i pričamo s civilima koji premještaju madrace iz jednog objekta u drugi. Prije nas tamo su spavali vojnici koji su u Zagreb došli na održavanje vojnog mimohoda, pa se sad prostor čisti. Čude se što smo još uvijek tu i pitaju nas planiramo li još neko vrijeme odsjesti u njihovom udobnom smještaju. Mi odmahujemo rukom, hranimo mačku koja u vojarni živi i ozbiljno kažemo: u tri nam je let. Šaljemo pozitivne misli i očekujemo našu tako željenu trudnicu. No, taj dan na otoku nitko ne rađa, pa navečer odlazimo iz vojarne.

Dva dana nakon toga zovu nas nazad u Lučko. Vojnici se vraćaju s medicinskog leta - obavljali su neke druge vojne poslove u Gorskom kotaru, kad je došao hitan poziv za prijevoz dvoje pacijenta na Lošinju. Jedno je bila 14-mjesečna beba, drugo starica u kasnim 80-tim godinama. S njima je na put krenulo i medicinsko osoblje. U bazi ne znaju koje probleme imaju pacijenti, no priznaju kako su svi na djecu vrlo osjetljivi i uvijek se interesiraju jesu li se mališani oporavili nakon što su ih oni prevezli do bolnice.

Iz baze u Zagrebu odmah se stupilo u kontakt s posadom koja je bila na terenu. U helikopteru se nalaze kapetan Ivan Goran Kolić, kopilot Tihomir Majerić te letači tehničari Želimir Novoselec i Dražen Sopek. Oni su izvijestili da imaju dovoljno goriva, pa su odmah krenuli po pacijente. Tako je ušteđeno punih 45 minuta, što je pacijentima vrlo važno.

- Naša posada je dijete i stariju gospođu prevezla na Grobnik, odakle će ići dalje za bolnicu. Helidrom na Trsatu, na koji inače slijećemo, nije u funkciji. Tik uz njega se obavljaju neki radovi, pa ga ne možemo koristiti. Što se pacijenta tiče, ne znamo je li riječ o našim državljanima ili strancima, jer nam to zaista nije važno - trebamo pomoći, a ne postavljati pitanja. Ljeti zaista imamo mnogo turista, ali to je očekivano, jer ih mnogo dolazi na obalu - kaže Skorija.

Novoselec je trenutno u vojarni prava zvijezda: upravo on bio je na letu kada se u helikopteru rodila prva beba, mala Petra. Svi kažu kako se nadaju da će takvih, lijepih događaja biti i ubuduće, ali da je njima zapravo jedino važno da stignu na vrijeme. Pomoći pacijentu, potvrđuje i pukovnik Skorija, svima koji lete najvažnija je stvar na letu. Iako nisu medicinsko osoblje i često ne znaju kakve ozljede imaju ljudi koje prevoze, riječ je o humanosti: svi piloti i tehničari uvijek se nadaju da će priča u kojoj sudjeluju imati sretan završetak.