Pjesma (I can’t get no) Satisfaction nastala je nakon jednog raskalašenog tuluma. Keith se nakon burne noći vratio u hotelsku sobu i prije nego je zaspao uzeo je diktafon koji mu uvijek stoji pored kreveta. Sutradan se ničega nije sjećao. Tek nakon nekoliko dana sasvim je slučajno na probi benda pustio snimak. Dvije minute čuje se gitara, a idućih 40 minuta njegovo hrkanje. Bio je šokiran otkud mu uopće to. Prvo su se dobro nasmijali na probi, ali svima se svidjela gruba verzija pa su je odmah pokušali odsvirati. Tako je davne 1965. godine počela priča o, kako je zovu, ‘pjesmi za sva vremena’. Jedna je to od rijetkih anegdota koje je Keith Richards ispričao Igoru Martinoviću, direktoru fotografije, podrijetlom iz Hrvatske, koji već dvadesetak godina živi u New Yorku, a nedavno je završio sa snimanjem dokumentarca o jednom od najvećih gitarista rock’n’rolla iz kultne grupe Rolling Stones.
Pozitivna energija
- Keith je čovjek od malo riječi. On se izražava kroz svoju glazbu. To je osoba koja kada se negdje pojavi, potpuno zavlada prostorom i zrači izuzetno pozitivnom energijom - ispričao je Martinović, te dodao da je njegov prvi susret s gitaristom bio zanimljiv.
Došli su u njegovu kuću u Connecticut, kaže, prije nego se Keith uopće probudio. Ustao je tek oko 14 sati, izašao iz sobe u svojoj šarenoj pidžami i svima pružio ruku. Snimali su dokumentarac dvadesetak dana. - Bilo je jako zanimljivo ući u njegovu privatnu sferu života. I po deset sati dnevno sam znao provesti s kamerom ispred njega. Onda, naravno, uspostaviš prisan odnos s tom osobom. Družili bismo se često na pauzi za cigaretu. Donosio sam mu ‘kubanke’ jer u zadnje vrijeme provodim mnogo vremena na Kubi. Rijetko priča o sebi. Rekao mi je samo: “Uz sve ovo što sam radio u životu i konzumirao, mislio sam da ću ja prvi umrijet. Ali, svi oko mene umiru, a ja još uvijek stojim” - prisjetio se naš snimatelj druženja s rock legendom.
Dom mu je, kaže, kao pravi muzej Rolling Stonesa. Svi su zidovi prekriveni fotografijama, slikama, portretima. A kuća se nalazi u šumi i potpuno, dodaje, odskače od svih ostalih.
- Kada je počeo graditi kuću, u jednom je trenutku prekinuo sve i uzeo stvari u svoje ruke jer mu je izgledala preklasično. Na kraju kuća je sagrađena u eklektičnom stilu puna žarkih boja. To je Keith, to je njegov šarm - kaže.
Pristupačan je i nepretenciozan, a život mu je i više nego zanimljiv, što je Martinovića privuklo da uopće radi ovaj dokumentarac koji bi se na Netflixu trebao prikazati sredinom rujna.
- Prošle godine sam radio dokumentarac o Nini Simone, čiju muziku te politički angažman u borbi protiv rasizma izuzetno cijenim, pa mi je bilo drago da sam dio te priče. Isti producenti koji su radili na tom filmu pozvali su me i za dokumentarac o Keithu Richardsu - istaknuo je Martinović koji iza sebe ima veliki broj uspješnih projekata.
Za šest mjeseci počet će se prikazivati HBO serijal ‘Crime’ koji je snimao prema scenariju Stevea Zailliana, scenarista filmova ‘Schindlerova lista’, ‘Bande New Yorka’ i ‘Američki gangster’. Priča je to o mladom Pakistancu koji je optužen da je počinio zločin, a kroz seriju pratimo kako američko sudstvo tretira muslimana i imigranta iz nižeg sloja društva, odnosno, kako ga taj sustav mijenja.
Igor Martinović, naime, sudjeluje kao direktor fotografije i u popularnoj seriji ‘House of Cards’ režisera Davida Finchera u kojoj glume Kevin Spacey i Robin Wright.
Kreativni Fincher
- Do suradnje s Fincherom došlo je sasvim slučajno. Sve je počelo sastankom za projekt koji se nikad nije ostvario. Ali, godinu dana kasnije, jedan od tih ljudi sa sastanka je Fincheru dao moj broj telefona. Bio sam jako iznenađen kada me nazvao s ponudom o suradnji - prisjeća se Martinović.
David Fincher je, dodaje, izuzetno kreativna osoba s izuzetno intezivnom stvaralačkom energijom.
- Bio mi je jedna vrsta mentora kad smo radili ‘House of Cards’. Svaki kadar je pogledao, prokomentirao, savjetovao. Robin Wright je izvrsna i nepretenciozna glumica, a Kevin Spacey je ne samo vrhunski profesionalac nego i karizmatična osoba - kaže.
U posljednje vrijeme, dodao je, radi uglavnom na kraćim formama jer živi na relaciji New York - Kuba, a u Hrvatsku pokušava navratiti barem jednom u godinu do dvije.
Hrvatski potencijal
- Budući da ne provodim mnogo vremena u Hrvatskoj teško mi je komentirati sadašnju situaciju. Pokušavam se informirati, gledam domaće filmove i čitam hrvatske pisce koliko god imam vremena. Zanima me u kojem će se smjeru razvijati nova generacija kretivnih mladih ljudi. Mislim da Hrvatska ima puno potencijala i da se treba okrenut budućnosti i dati priliku mladim ljudima da dođu do izražaja - kaže.
Kada je tek došao u Ameriku snalazio se, kaže, kako je znao i umio. Tražio je poslove, nazivao stotine produkcijskih kuća. Znao je, kaže, da mora biti uporan ako želi nesto postići. A do danas je postigao mnogo. Moglo bi se reći da je ostvario svoj ‘američki san’.
- Nisam siguran da znam šta ‘američki san’ uopće znači. Zadovoljan sam s tim što radim i gdje i kako živim. Amerika je sada moj dom. Nije bilo jednostavno u početku, ali sve sreća New York je grad koji je otvoren i prijateljski nastrojen prema svima bez obzira odakle dolaze. U New Yorku sam pronašao sebe - rekao je Martinović koji se može pohvaliti i suradnjom na velikom projektu kao što je Oscarom nagrađeni dokumentarac ‘Man on Wire’, te snimanjem spota za Zlatnim globusom nagrađenu pjesmu Brucea Springsteena iz filma ‘Wrestler’.
Nagrade su, naravno, velika stvar, ali za njega je, ističe, veće priznanje kada mu netko potpuno nepoznat pošalje mail s pohvalom i poruči da mu njegov rad nešto znači.
- Nadam se da nikada neću morati u mirovinu jer volim to što radim. Veseli me moj posao - poručio je hrvatski direktor fotografije s američkom adresom.
Želja mu je, dodaje, raditi autorske igrane filmove koji se bave problematikom suvremene egzistencije.
Život sa sinom
Iako jednako voli raditi serije i filmove, bliža mu je filmska forma koja zbog svoje relativne kratkoće zahtijeva veću preciznost i selektivnost. Čini mu se da TV serije još nisu ostvarile svoj puni potencijal vizualnog izražavanja, što zbog naglaska na verbalnom aspektu priče a što zbog vremenskog ograničenja produkcije. Nada se da će se to promijeniti i da će u budućnosti biti dozvoljeno više eksperimentiranja i autorskog pristupa.
- Filmsko stvaranje je kolektivni rad gdje se i najmanji propust skupo plaća. Ako asistent ne napravi dobru kavu za glavnog glumca, to može utjecati na njegovo rasploženje i kvalitetu glume, a onda i na sve nas ostale. I to je cijeli produkcijski lanac koji u svakom segmentu mora funkcionirati savršeno.
- Uvijek se trudim na setu napraviti atmosferu u kojoj se svi osjećaju slobodni da iskažu svoje mišljenje te da predlažu nove ideje. Po mom mišljenju nitko nema monopol nad dobrim idejama. Ako se nečija ideja uklapa unutar koncepta filmskog projekta svakako će biti uključena u film - poručio je Martinović koji je inače rodom iz Požege.
Snimao je, naime, i hrvatski film usred Amerike. Riječ je o filmu Gorana Rušinovića ‘Buick Riviera’ na kojem je Igor Martinović radio kao snimatelj. Priča je to o dvojici emigranata, Bošnjaku Hasanu i Srbinu Vuki koji su napustili svoju zemlju zbog krvavog rata u Bosni i Hercegovini tražeći novi početak u SAD-u. Film je nagrađen na festivalima u Puli i Sarajevu, a Martinović je upravo istaknuo kako mu je drago što se tako dobro razvila scena filmskih festivala u Hrvatskoj i regiji jer u isto vrijeme unaprijeđuju filmsku kulturu te obogaćuju filmsku ponudu.