Kad sam krenula u obilazak atenskih bolnica, gledajući oronulo pročelje jedne od najvećih u gradu, razmišljala sam hoću li samo ući unutra pa se pretvarati da nešto čekam, potom početi pričati s ljudima, skrivećki nešto snimati mobitelom ili jednostavno ući na glavna vrata, tražiti šefa bolnice za razgovor i ponosno izvaditi fotoaparat. Sunce je nježno milovalo “Ne” transparent na fasadi, na kojemu su liječnici objavili svoje mišljenje - ne ucjenama i rezanjima.
U parku ispred bolnice djed je igrao s unučićem nogomet, a dok sam prolazila praznim hodnicima bolnice, u kojoj je radno vrijeme završilo pa je iznutra uvenula poput suhog cvijeta i nije bilo nigdje nikoga, trljala sam oko jer me neprestano nešto u njemu žuljalo. Prašina, pomislila sam, i junački nastavila k...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....