Topusko 1944.: Ako nestane ljepota, onda to i nije pobjeda

Krajem svibnja 1944. Glinu, Vrginmost i Topusko napustile su njemačke jedinice. Na dijelu partizanskog teritorija uređene su piste pa su njemačke i ustaške izvidnice promatrale kako saveznički avioni slijeću, a potom se vraćaju prema jugu. U Italiju su odvozili ranjenike i spašene pilote. Za vlasti Nezavisne Države Hrvatske gubitak nije trebao biti trajan. Poslali su izviđački zrakoplov baš iznad Topuskog 25. lipnja, ali se letjelica s pilotima Cerinskim i Majnarićem nije vratila. Kordun i Banija bili su tih dana prepuni. U gradiću najpoznatijem po lječilištu, samo 65 km od Zagreba, gdje je već održano treće zasjedanje ZAVNOH-a, 25. lipnja okupila su se 244 kulturna radnika iz cijele Hrvatske, došla su brojna izaslanstva.

Bilo je to gotovo punu godinu dana prije nego što je Zagreb prestao biti glavni grad posljednje Hitlerove saveznice, Nezavisne Države Hrvatske. Njemački general u Zagrebu Gleise von Horstenau, tada na privremenoj dužnosti u Beogradu, pisao je kako se govorilo da je “Fuhrer otpisao Hrvatsku”. To više nije bilo moguće, ali je pokazivalo kakvo je raspoloženje vladalo u Berlinu. Beograd je, pa i europski jugoistok, napustio 25. lipnja navečer s osjećajem da je u Srbiji “njemačka pozicija poput kule od karata”. Teško da je moglo biti bolje nakon otvaranja Zapadnog bojišta u Francuskoj. Na Istočnom je bojištu započela operacija Bagration, koja je udarila na Grupu armija Centar i potiskivala je u Bjelorusiji. Hitler je 25. lipnja slušao kako je rusko topništvo učinkovito, kako su najbolje njemačke jedinice razbijene na prostoru širokom 300 kilometara. “Izdaja!” - vrisnuo je u jednom trenutku kada ga bol u želucu nije paralizirala.

Golema freska

Rat je išao kraju, porazi Osovine bili su ozbiljni, ali do kraja je bilo dosta. U takvim okolnostima u Topuskom je, na tragu sličnih, predratnih, kongresa književnika i umjetnika, pa i sastanka slovenskih kulturnjaka iz siječnja 1944., manifestirano zajedništvo, okupljanje svih koji stvaraju, pišu, slikaju, glume, promišljaju, a bili su na partizanskoj strani. Više od dvije stotine takvih okupilo se u središnjoj dvorani lječilišta u Topuskom u noći 25. lipnja u 21.40 sati, po zalasku sunca. Dvorana gdje se zasjedalo bila je posebno uređena. Na 18 metara dugom zidu, visokom gotovo četiri metra, naslikana je golema freska, koja je predstavljala razvoj NOB-a, sve do vizije Zagreba budućnosti, grada s četiri korbizjeovska nebodera. Ideja je bila Zlatka Price, komu je nekoliko dana prije Ivo Vejvoda, šef odjela za Propagandu, rekao da zid ne smije ostati bijel. Prica je skicirao, a Zvonko Agbaba, Franjo Mraz, Stjepan Rajković završili su cijelu kompoziciju. Agbaba se prisjećao kako su se tada boje mogle naći, ali problem je bio s vezivom. Jaja su bila dragocjena; sir je bio dostupniji, pa se kazein radio miješanjem s vapnom. S druge strane dvorane stajali su portreti Velike trojice, Staljina, Roosevelta i Churchilla. Iznad pozornice Josip Broz Tito, Vladimir Nazor, ruski pisac Maksim Gorki, parole: “Sve za front, sve za pobjedu”, “Ima zbivanja u historiji ljudskoj, kada se pravi umjetnik promeće u borca”, “Samo sudjelovanjem u NOB branimo kulturu od fašističkog barbarstva”, pa citati Njegoša, Kranjčevića, Matoša. Postavljena je i ploča s imenima poginulih umjetnika, a na njoj Ivan Goran Kovačić, Mihovil Pavlek Miškina, Otokar Keršovani, Božidar Adžija, svi drugi stradali u kerestinečkoj tragediji.

Naznaka budućnosti

Zbor Centralne kazališne družine intonirao je Lijepu našu. Prvi je govorio Marijan Stilinović. Izabran je počasni odbor Kongresa, a u njega su predloženi Thomas Mann, Arturo Toscanini, Vanda Vasiljevska, Luis Adamič, pa Velika trojica, Tito, Nazor, Benere, Vidmar, Koča Popović, Aleksej Tolstoj, Antun Augustinčić, Zdenek Nejedly. Oni su predstavljali istomisleće pojedince, pokazivali da je poruka koju kultura šalje opća, da za stvaralaštvo treba mir. Topusko je trebalo biti rezime postignutog, ali i, još više, naznaka budućnosti koja se gradi, novog čovjeka kojega treba oblikovati angažirana, drukčija umjetnost, ona koja se obično zvala “naprednom”.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista