Dolazi li vrijeme ekstremista?

U tjednu izbora za Europski parlament igrom slučaja našla sam se na dvije vrlo raznolike europske destinacije: jedne u znaku raskoši, sunca i gastronomskih delicija, a druge pokrivene gustim oblacima loše klime i ekonomske zabačenosti. Na kraju krajeva, naš senzacionalni kontinent slavne prošlosti i ponosne civilizacije je mozaik takvih raznolikih sličica, udaljenih tek dva-tri sata letom. Gradić Ramsey u engleskoj pokrajini Huntingdonshire i Valbonne na francuskoj Azurnoj obali ipak imaju nešto zajedničko: oba su lako zanemariva za većinu putnika, zasjenjena mnogo interesantnijim susjedima - Londonom i Cannesom. Ipak, pokazat će se da to nije jedina zajednička točka tih dviju europskih destinacija.

Izlet u Ramsey

Ramsey je jedan od onih engleskih gradića koje mogu voljeti (ili podnositi) samo njegovi stanovnici. Nekoliko pražnjikavih pubova, dvije-tri trgovine s nedefiniranim asortimanom, crkva, zatvoreno kino - Ramsey nema čak ni željezničku postaju, što ga čini osobito zabačenim. Malo je vjerojatno da bi se našao na stranicama ovoga lista da nije postao ogledalo novog britanskog fenomena. Ramsey je, naime, predvodnik UKIP revolucije, prvi koji je vrlo desnu stranku UK Independence Party postavio za svoju opciju, prije nego što su to učinili mnogobrojniji euroskeptični glasači krajem prošlog tjedna. U šetnji gradom tražim neki oblik dokaza ekstremne desnice, ali, osim prepoznatljivih ljubičasto-žutih postera UKIP-a, nema im ni traga. Kada ih pitam zašto se odlučuju za UKIP, susretljivi prolaznici spominju “čiste ulice, zaposlenje i rješavanje lokalnih problema”. Moju fokus grupu čine jedan simpatični umirovljenik, mlađahna nezaposlena majka troje djece i sredovječni vozač autobusa. Trudim se iz njih izvući tragove rasizma, homofobije, bilo kakve vrste netrpeljivosti. Neuspješno. Za njih je UKIP stranka koja sluša njihove probleme. Stranka koja pere zahode. Doslovno. Lokalni predstavnik Peter Reeve proslavio se diljem nacije svojim svakodnevnim pranjem javnog zahoda radi godišnje uštede 6000 funti - nešto manje od 60.000 kuna - iz gradskog budžeta.

Nekoliko dana nakon šetnje Ramseyjem ispred pulta ukrašenog sočnim kobasicama, kremastim sirevima i kolačima od jagoda susrest ću još jedan oblik europske desnice. Mjesto radnje je idiličan gradić Valbonne, oko pola sata vožnje od Cannesa, živopisno mjesto koje naseljavaju imućni Francuzi i britanski aristokrati. Lokalna épicerie očito je više od mjesta nabave dnevnih namirnica i svako se jutro pretvara u pozornicu diskusije najvruće teme dana. “Vidite li što su nam napravili?! Više nismo sigurni ni u vlastitoj zemlji. Mora postojati način da ih se riješimo”, govori vlasnica trgovine režući fois gras. Mušterija dodaje: “Ja sam za rat!” Druga se nadovezuje: “Bojim se da su oni u većini pa bi nas porazili!” “Oni” su imigranti iz siromašnih dijelova Europe, poglavito Rumunjske i Bugarske (i bivših francuskih kolonija, ali to je druga tema), koji su, prema urbanim legendama južnih Francuza, pretvorili južnu Francusku u pakao u kojem za nekoliko eura napadaju nedužne prolaznike i pustoše njihove kuće. Gospođe željne razgovora ponosno napominju da su glasale za Front National. Stanovnici Valbonnea, kao i većine južne Francuske, u pravilu podržavaju eurofobičnu stranku Marine Le Pen koja je obećavala da će “uništiti Europsku uniju” iznutra. Sad za to ima i priliku jer je prošli tjedan prvi put preuzela vodstvo ispred vladajuće socijalističke stranke i desnog centra UMP, osvojivši 25 posto glasova francuskih glasača. Francuski premijer Manuel Valls tu je činjenicu ocijenio kao “šok, potres na koji cijelo europsko vodstvo treba odgovoriti”. Le Pen je obećala da je ovo tek prvi korak na dugom putu oporavka identiteta. Te pobjedničke večeri slavila je u baru Elysee Lounge, u neposrednoj blizini Elizejske palače. Sumnjam da je njezin odabir lokacije bio slučajan.

Apatični mentalitet

Bernard-Henrija Levyja prvi sam put srela u lobbyju jednog pariškog hotela mjesecima prije izbora kada je glasno upozoravao na rast uspjeha “postfašista”, kako naziva Nacionalnu frontu. Vodeći francuski intelektualac o tome je napisao i tekst u Sarajevu koji, kako kaže, opisuje štetnu klimu, sličnu onu u tridesetim godinama, koja vlada nekim europskim metropolama kao što je Pariz. U svojem tekstu fikcije opisuje Francusku u kojoj vodeća stranka postaje Nacionalna fronta. “To sam napisao prije godinu dana. Nažalost, stigao je taj čas”, kaže danas. Smatra da je glas za Nacionalnu frontu ne samo poruka Hollandeu, najnepopularnijem francuskom predsjedniku u modernoj povijesti, te Bruxellesu, nego i “povratak crnoj francuskoj pozadini i njenoj velikoj nacionalnoj priči”. “Francuzi i Ukrajinci glasali su isti dan. Rezultati su tu. U Ukrajini ima pet puta manje neofašista nego u Francuskoj. To nam ne služi na čast, ali je istina”, ističe. Levy ne smatra da francuski sentiment proizlazi iz ekonomske krize, nego iz dubine francuskog nacionalizma i ideološke povijesti njegove zemlje. “Francuski politički mentalitet danas je apatičan. Čini se da je francusko društvo anestezirano, decerebrirano ili pobijeđeno od strane nihilizma. To je strašno”, govori.

Kako će krajem tjedna pokazati rezultati, ovo nije francuski, nego paneuropski fenomen. Nakon povratka s druge strane La Manchea dočekuje me lice Nigela Faragea na svim naslovnicama bogatog britanskog tiska budući da je njegov UKIP poremetio tradicionalni dvostranački mentalitet sigurnim preuzimanjem vodstva ispred laburista i torijevaca, ostvarivši gotovo 28 posto glasova.

Tetovirana svastika

Da sam nastavila putovanje europskim kontinentom, dočekao bi me niz sličnih političkih iznenađenja. U Grčkoj je za ekstremno lijevu Syrizu glasalo 27 posto glasača. Porast su zabilježile i ostale populističke stranke, poput danskog DPP-a, talijanskog pokreta komedijaša Beppa Grilla i njemačkih neonacista NPD.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista