Mislim da bismo se otac i ja danas odlično slagali. On je bio uvjereni komunist, ali kada se 1946. vratio iz SSSR-a, znao je pravu prirodu režima

Nije više aktivan u politici. Profesor doktor Andrija Hebrang, vrsni liječnik, ministar, sin legendarnog hrvatskog komunista Andrije Hebranga, odani je član HDZ-a. Neki dan je u Jutarnjem listu, nakon nepravomoćne presude dr. Sanaderu i oporbenoj stranci, izjavio kako se događa “eutanazija HDZ-a i ubojstvo demokracije u Hrvatskoj”. Je li to istina ili je dr. Hebrang, uvijek oštar na riječima, namjerno pretjerao nastojeći braniti svoju stranku? Bivši ministar zdravlja i obrane dr. Hebrang priča dramatičnu sagu o životu obitelji Hebrang kojoj je otac Andrija Hebrang stariji, Titov ministar, ubijen u zatvoru 1949., o životu svoje stranke, o politici u Hrvatskoj i - svom životu...

Radite li još i danas kao liječnik?

- Radim još samo na fakultetu. U bolnici sam mogao raditi, po zakonu, do 65. godine. Sada imam 67.

Što je, po vašem mišljenu, privuklo tolik broj liječnika - politici?

- Liječnici su, u velikom broju, u bivšem sustavu u Jugoslaviji - bili disidenti.

Moral i politika bi trebali biti, ali, čini se, nisu nužno - kompatibilni?

- Moral i politika su kod nas dijametralno suprotni pojmovi. Nisam bio svjestan toga kad sam ušao u politiku 1990. na poziv dr. Tuđmana.

Vi ste - istaknuti političar.

- Jesam. Političar u sukobu s politikom. Moj prvi veliki sukob s takvom politikom je bio 1998. kad sam imenovan ministrom obrane. Tada sam, ‘98., predsjedniku Tuđmanu dao svoj program: kako riješiti, tada u Hrvatskoj galopirajući običaj, da se pozicija koju zauzimaš mora materijalno iskoristiti. Naime, ‘98., nakon završetka rata, Ministarstvo obrane je bilo centar na koji su se usmjerile sve strelice: strelice koje su osuđivale kriminal i korupciju. Sam se MORH prozivalo. Zašto? Zato jer su se u MORH-u za vrijeme rata koncentrirala sva financijska sredstva. Trebalo nam je oružje kako bismo oslobodili državu. Kad je rat stvarno završio, 15. siječnja 1998. reintegracijom Podunavlja, predložio sam program po kojem bismo podvukli crtu i završili tu priču s oružjem. Trebalo je u ratu naoružati državu, to se radilo na dobro države, bilo je nemoralno i nekorektno ako je nekome “kliznulo” nešto u džep, a kliznulo je. No, morali smo tada krenuti s pravnom državom. No, u tome sam naišao na enormne otpore, u samom Ministarstvu obrane. Imao sam program od 11 točaka, što ga je predsjednik Tuđman prihvatio i odobrio. Došao sam do polovice ispunjenja tog mog plana, ali sam “pao” na financiranju HVO-a. Htio sam i to učiniti transparentnim. No, kad sam u to dirnuo, došlo je do “razlaza” između Predsjednika i mene. On je prihvatio i tu moju namjeru, ali je rekao da još nije vrijeme za to. Dao sam ostavku na mjesto ministra obrane.

Koliko dugo ste bili ministar obrane?

- Samo osam mjeseci. Dao sam tri ostavke istodobno: na mjesto ministra obrane, na položaj potpredsjednika HDZ-a i vratio stranci mandat saborskog zastupnika. Sve to sam napravio jer sam spoznao da politika i moral nemaju puno zajedničkog. Teška spoznaja, jer ja sam vjerovao da se u mojoj Hrvatskoj to nikad neće dogoditi. Razočarao sam se. Izašao sam iz politike.

Kako sada vidite Hrvatsku?

- Hrvatska je danas loše ustrojena. Ni jedan obrambeni mehanizam države, ne govorim o vojsci, nego o njenom financijskom, pravnom i demokratskom smislu - ne funkcionira. Postoji sprega pravosuđa i politike, a na vrhu svih resora u državi danas je, od Pantovčaka, Vlade, Sabora - jedna politička opcija. Nema demokracije.

Prije četiri dana izrečena nepravomoćna presuda dr. Sanaderu i suradnicima u slučaju Fimi-Media.

- Dvije su presude: jedna je fizičkim osobama poimence, a druga je pravnoj osobi - HDZ-u. To je prvi put u povijesti europske demokracije da je jedna politička stranka osuđena. Te osobe stvorio je sustav, a taj sustav je stvorio i 280 multimilijunera. Sustav je stvorio ljude koji imaju enormna bogatstva pa moraju vile i stanove prepisivati na svoje stare mame koje imaju 3 do 4 tisuće kuna mirovine. Nisu ovih pet osuđenih problem Hrvatske. Oni su samo - vrh sante leda. U predsjedničkoj kampanji 2009. napadao sam svoje protukandidate u vezi s imovinom. Ponajviše Vidoševića, a i predsjednika Josipovića.

Zašto Sanader nije sudjelovao u toj utakmici za prvog čovjeka u državi?

- Već su tada počele afere u kojima se spominjao Sanader. Dao je ostavku na dužnost premijera sredinom 2009., dakle prije početka predizborne kampanje.

Tko ga je primorao na ostavku?

- Afere. Istraga se već zatvarala. Za ovo što ću sada reći nemam materijalnih dokaza, ali imam niz indicija, a i niz ljudi mi je to potvrdilo. Sanader je, navodno, kazao istražiteljima: hoćete li me ostaviti na miru, ako odstupim s premijerskog položaja? Rekli su mu: hoćemo. I - on je odstupio. Podnio je ostavku 1. srpnja 2009. vjerujući da će biti amnestiran. No morao je ići dalje, kako bi zaslužio tu amnestiju: morao je razbiti desno biračko tijelo kako bi ljevica dobila izbore. Kako to učiniti? Jednostavno: ubacio je u utrku za predsjednika tri bivša HDZ-ova ministra. Tako su razbijeni glasovi desnice. Sanader je kao kandidate ubacio mene kao službeno izabranog kandidata stranke te Nadana Vidoševića, koji je bio član HDZ-a i Dragana Primorca koji je do dan prije nego se prijavio na izbore bio član Predsjedništva HDZ-a. Sanader je to napravio, jer je vjerovao kako će ga to iskupiti od njegovih grijeha. Dakle, natjecala su se tri ministra jedne stranke, tada vladajućeg HDZ-a. Nezamislivo. Rekao sam Sanaderu: Ivo, igraš za suprotnu stranu, obit će ti se to o glavu. Inzistirao sam tada da se moja kandidatura poništi i da od tri naša ministra odaberemo - jednoga, iza kojeg ćemo svi stati. Sanader nije dopustio da se opozove moja izborna kandidatura i nije obznanio javno da su ona dvojica, Vidošević i Primorac, zapravo - protukandidati HDZ-u.

Ono što je presuđeno Sanaderu, ako je učinjeno, to je financijska šteta i nju će država kad-tad nadoknaditi. Politička šteta koju je Sanader napravio demokraciji u Hrvatskoj je puno veća od toga, nenadoknadiva je. Zahvaljujući Sanaderu Hrvatska je danas politički jednobojna. Nemam ja ništa protiv SDP-a. Imam protiv države u kojoj jedna stranka drži i predsjednika i parlament i Vladu. To je ogroman grijeh Ive Sanadera.

Imate prijatelja u SDP-u?

- Imam, naravno, puno dobrih i cijenjenih. Privatno. Kad privatno popijemo kavu, izvan Sabora i daleko od televizijskih kamera, u mnogo čemu se zaista slažemo.

Presuda HDZ-u? Kazna od 5 milijuna i još 24,2 milijuna u ime povrata novca.

- Ako takva presuda bude pravomoćna, tada je Sanader time uništio desnu političku opciju. To mu je još veći krimen. HDZ će se, ako bude tako, teško od toga oporaviti. Stranka nema tog novca. Kad bi se i sakupio novac, ostaje ona moralna i politička osuda stranke da je - kriminalna organizacija. Ja mislim da ta nepravomoćna presuda jest politička. Stranka nije imala koristi od ukradenog novca, ako se to uopće potvrdi i na višem sudu. To govorim kao potpredsjednik stranke. Dvadeset i tri godine sam u vrhu stranke. Ne da nisam znao da se to događa, nego to se - u stranci, nije ni događalo. Da se događalo, pa mi bismo svi valjda vidjeli pakete s novcem ili čudne ljude koji se motaju po stranci. Bio sam nositelj liste za Sabor u četiri mandata i pobijedio sva četiri puta. Nikad od stranke nisam dobio ni lipe za ikakve troškove. Kako sada stoji, optuženo je 200.000 ljudi, članova stranke, za nešto što se nije dogodilo. Pozivam se na izjavu Hannesa Swobode, europskog ljevičara, koji je, kad je dignuta optužnica i protiv stranke, rekao da se u povijesti europske demokracije još nije dogodilo da se mjesec dana prije izbora diže optužnica protiv jedne stranke, i to one najjače, tada. Na izborima smo, jasno, doživjeli katastrofalan poraz.

(...)

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista