CIJENJENI ARHITEKT 'U Zagrebu bi se dogodilo čudo čim bi izgradili samo jednu liniju metroa'

Akademik Branko Kincl, cijenjeni hrvatski urbanist i arhitekt, autor je projekta nove, moderne i ogromne zračne luke - “Airport Zagreb”. Radovi su već počeli. Prvi putnici moći će putovati s novog velebnog zagrebačkog aerodroma već od Božića 2016. godine. Kincl je rođen u Zagrebu prije 76 godina. Majka Branka Kincla bila je, u prošlom stoljeću, najpoznatija i najbolja zagrebačka frizerka. Salon je i danas u Praškoj ulici. Akademik Kincl je zagrebačko dijete, zaljubljen u svoj grad koji je i gradio i stvarao... Živi mirno i povučeno, profesor emeritus je, pragmatik i teoretičar, vlasnik mnoštva nagrada i pobjednik natječaja. Intervjue nerado daje, zapravo, uopće ih i ne daje...

Projektirate kompjutorom?

- Naravno, već tridesetak godina. Ja sam jedan od pionira kompjutorskog projektiranja u Hrvatskoj. Stvara se jedna kompjutorima povezana “mreža” ljudi koji se tek na gradilištu osobno susreću. Upravo danas sam imao jedan takav sastanak na gradilištu zagrebačkog aerodroma. To je fantastičan posao kojeg ljudi, koji ne grade, uopće nisu svjesni. To je izazov. A rezultat je - uspjeh. Vidjet ćete to kad završimo Zračnu luku Zagreb.

Urbanizam i arhitektura su odvojene ili spojene kategorije?

- Kompjutor ih je potpuno povezao. U realnom vremenu sada se može manipulirati s ogromnim prostorima.

Kakav je grad Zagreb? Vi ste iskusni urbanist...

- Zagreb je, urbanistički, još uvijek - fantastičan grad. Meni. No, pomalo posrće. Ipak, sve naše greške u zadnjih 70-tak godina nisu ga uspjele do kraja pokvariti.

Ali, greške su počinjene...

- Priznajem, učinili smo dosta grešaka.

I vi?

- Svi mi, urbanisti. Imam sreću da sam, u točno 50 godina mog radnog staža, bio i član autorskog tima za prvi GUP, Generalni urbanistički plan Zagreba 1971. godine kojeg je vodio ing. Josip Uhlik. Poslije sam ja, pet godina, vodio detaljni urbanistički plan centra grada.

Čini se, od lijepog sljednika Beča, napravili smo urbanistički - konfliktan grad.

- Možda jesmo. Zagreb doživljava sve težu prometnu situaciju, tu je najugroženiji. Promet je neriješen i ne rješava se.

To je rješiv problem...

- Apsolutno jest. Zagreb je grad od 40 kilometara dužine, a samo 5 kilometara širine. To je idealna shema jednoga grada. S jedne strane Zagreb ima “pluća”, brdo Medvednicu koja ga čini zdravim gradom. S druge strane, ima rijeku Savu. Unutar tog prostora samo treba postaviti “mreže” koje će funkcionirati. Gradove sa 800.000 stanovnika nije problem organizirati. Zagreb je takav grad. Ali, mi sporo ili nikako reagiramo. Na primjer: mi imamo Ulicu grada Vukovara koja završi negdje na Trešnjevki i tam se - izgubi. Vukovarska ne funkcionira u punoj dužini grada. Na istočnom dijelu je slično. Imamo samo tu jednu longitudinalu koja ide od obilaznog autoputa do obilaznog autoputa. To je Slavonska avenija, Ljubljanska - Slavonska, taj naš bivši “autoput”. Kad bi Zagreb imal dve ili tri takve longitudinale, velik dio prometnih teškoća bio bi rješen.

Longitudinale, razumijem. A transverzale? Imamo brdo i rijeku... sjever i jug...

- Jasno, potrebne su i transverzale. Zagrebu je važno da se poveže s planinom s desetak ulica poput Medveščaka. A, imamo samo taj Medveščak. Nikad nije napravljena barem još jedna ulica prema Medvednici, prema sjeveru. Na jugu grad je prešao rijeku, možda prerano, ali prešao ju je. Potreban je sustav mostova za tih 100.000 ljudi koji tamo žive, s druge strane Save. Mostovi moraju biti u tim transverzalama pa da se u poprečnom smislu organizira Zagreb. Grad je organiziran tek kad se “umreži” i “premreži” prometnim sustavima. To svi urbanisti znaju. Naša slavna i vrlo pametna akademkinja Vera Horvat Pintarić je napisala kratku, ali fantastičnu, poučnu rečenicu: “Prostor je sudbina”.

To je istina.

- To je prokleto točno i precizno. Ljudi obitavaju u tom “svom” prostoru. To je zaista sudbina. Mi imamo jednu strahovitu genetsku grešku: neodlučni smo. Cmrok, recimo. Zagreb bi mogao imati još deset takvih livada, jer ima takvu konfiguraciju. Ali - nema ih. Zagreb je napravil jedan Cmrok, šiša ga, njeguje, osvjetlio ga je... A, nikom nije palo na pamet da i na Šalati napravi takvu krasnu livadu. Tamo ima mjesta. Ne treba gra diti skupe parkove sa sadnjom i odvodnjom nego samo - urediti livade. Zagrebačko Pribrežje i obronke brda treba samo pokositi i pretvoriti u mjesta gdje će se ljudi sastajati, odmarati se i uživati, a djeca se igrati. To nije uopće skupo...

Stanovnici Zagreba, kakvi su?

- U redu su. Znate li da Zagreb ima 50 ili 60 zavičajnih klubova. Po tome se vidi jedno veliko bogatstvo različitosti. Svi ti ljudi žive u gradu, meni se čini, dosta složno. Zagreb nije konfliktan grad. Sretan sam što živim u Zagrebu.

Rijeka Sava je dar gradu?

- Je. Divna je to, velika, rijeka.

Zašto onda ne živimo na Savi? Kupalište je bilo, ranije. Restorani, život na Savi? Zar se bojimo Save?

- Sava je neiskorištena. Savu treba prvo - umiriti. Ona je u Zagrebu još uvijek prebrza. Život na rijeci može se organizirati tek kad se ta rijeka pokori i umiri. Treba napravit neku vrstu hidrocentrala koje bi smirile brzi riječni tok i dale Zagrebu sigurnost od poplava. Tu oscilira voda u ogromnim amplitudama. Od nekoliko stotina kubika u sekundi do pet tisuća kubika u sekundi. Zato je potreban odteretni kanal. Sada se radi na tom projektu. Već je napravljen 31 kilometar, a treba napraviti još 27 kilometara, do Save prije Siska. Voda će tim kanalom bila vođena mimo Zagreba. Tako smirena Sava koja bi tekla Zagrebom dala bi sjajne mogućnosti arhitektima, urbanistima, planerima da se zaista napravi - grad na vodi. Sad imamo sve više i više nasipe i grad iza nasipa... S tim kanalom od 58 kilometara sve bismo riješili. Poplave ne bi bile više moguće, a Sava bi postala atrakcija, zagrebačko more. HEP sad ostvaruje taj projekt koji me oduševljava. Ja sam savjetnik u projektu.

(...)

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista