BORIS DEŽULOVIĆ o Felixu Baumgartneru: Priča o čovjeku koji nas je podsjetio da vrijeme heroja još nije prošlo

Kad smo bili klinci, još smo živjeli u stvarnom, opipljivom svijetu, sa svih strana orubljenom fizičkim granicama. Svi su čovjekovi izazovi bili u švercanju preko tih granica, smještenih u dalekim, tajanstvenim prostorima na koja ljudska noga još nije bila kročila. Bio je to popularan izraz nekad, “tamo gdje ljudska noga još nije kročila”. Ljudi su, naime, u to vrijeme još znali da takva mjesta zaista postoje.

Nije bilo interneta i Google Eartha, i ako je netko htio otploviti do Ognjene Zemlje, probiti se u neistražene zabiti Amazone, zaroniti u Pacifik ili se sanjkati na Južnom polu, valjalo je uzeti neplaćeni dopust, dovoljno suhe hrane i tople odjeće, jednu veliku naprtnjaču i jednu manju torbu: hranu i odjeću staviti u naprtnjaču, glavu u torbu, pa na put.

Kad smo bili klinci, heroji su nam bili ljudi koji su bili ondje, na mjestima gdje ljudska noga nikad nije kročila. Vraćali bi se onda u rodne gradove ovjenčani slavom, u oblaku šarenih konfeta i papirnatih traka, mašući iz povorke glavnom ulicom posutom cvijećem. A barijere koje su prelazili bile su od snijega i leda, bijelih oceanskih valova, mraka, sunca i kilometara: kilometara daljine, visine i dubine, kilometara na sat i kilometara u sekundi.

Heroji su se zvali Thor Heyedahl, čovjek koji je na splavi preplovio Tihi ocean, ili sir Edmund Hillary i Tensing Norgay, prva dvojica na Mount Everestu. Heroji su nam bili legendarni Donald Don Vesco, koji je na slanom jezeru Bonneville u američkoj državi Utah vozio motore brže od petsto kilometara na sat, i Gary Gabelich - kako se to voljelo govoriti, “naše gore list” - koji je na mitskom Bonnevilleu svojim legendarnim automobilom Blue Flame prvi probio granicu od hiljadu na sat.

Ili Chuck Yeager, američki pilot koji je nad kalifornijskom pustinjom Mojave svojim Bell X-1 prvi probio zvučni zid, dostignuvši 1,4 Macha.

A najveći od svih heroja, ljudi koji su otišli najdalje od svih, bili su J urij Gagarin i Neil Armstrong. Ne postoji klinac rođen jedne od šezdesetih godina koji nije želio jednom, kad odraste, biti astronaut, pa u bijelom skafanderu s logotipom nekog Apolla 34 skakati po Marsu i izgovarati kakvu zgodnu historijsku rečenicu.

Dupe za kompjutorom

Ovo ljeto umro je Neil Armstrong. Diana Krall otpjevala je “Fly me to the Moon”, a urna s pepelom prvog čovjeka na Mjesecu s krstarice USS Philippine Sea spuštena je u Atlantski ocean. Priču o najvećem putovanju svih vremena ponio je sa sobom u neosvojene modre dubine: nekad velika svjetska zvijezda i slavni američki heroj doživio je lijepu starost, ali i vrijeme u kojemu gotovo trećina njegovih sunarodnjaka uopće ne vjeruje da je ikad bio na Mjesecu.

Takvo je, eto, vrijeme došlo, u kojemu ljudi ne vjeruju ni u što i ni u koga. Debele lijenčine koji su dupe od kompjutora posljednji put makli preksinoć, kad je pozvonio dostavljač iz pizzerije, danas putuju svijetom držeći u lijevoj ruci komad hladne pizze, a u desnoj miša, obilazeći na Google Earthu tajanstvena, daleka mjesta na koja ljudska noga nikad nije kročila. Ondje, u momačkoj sobici u roditeljskoj kući, gledaju snimke Neila Armstronga na Mjesecu i sažaljivo, s nadmoćnim smiješkom, slušaju priče o herojima koji su nas uvjerili da su bili ondje. Živ čovjek po njima nikad nije bio ni u pizzeriji preko puta - ne bi postojali dostavljači da se onamo može - a kamoli na Mjesecu.

Takvo je, naime, vrijeme došlo da ljudi ne vjeruju kako je jedan od njih bio na Mjesecu, ali vjeruju da Marsovci u dokolici po britanskim farmama prave krugove u žitu, i da američka vlada u vojnoj bazi u Roswellu klonira izvanzemaljce.

Upravo iz te glasovite baze u Novom Meksiku, balonom punjenim helijem prošle se nedjelje prema nebu vinuo Felix Baumgartner, četrdesettrogodišnji austrijski avanturist i legendarni BASE-skakač .

Nakon više od dva sata uspinjanja, Felix je ušao u stratosferu i dosegnuo trideset devet kilometara, visinu koja se glupo, ali uobičajeno, naziva “rubom svemira”. Iznad je bio crni beskraj, a dolje okrugla plava balota. Kao na Google Earthu, ocrtavale su mu se pod nogama obale Meksičkog zaljeva. Austrijanac je onda izašao na rampu svoje “košare”, pogledao dolje i rekao: “Ponekad se morate popeti jako visoko da biste shvatili koliko smo mali”.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista