Kako izvući zemlju iz duboke ekonomske krize kojoj se ne vidi kraj, bilo je pitanje na koje su prošloga tjedna u Opatiji na svom godišnjem savjetovanju pokušavali naći odgovor najistaknutiji hrvatski ekonomisti. Iz aktualne Vlade na opatijska savjetovanja nitko ne dolazi, pa je tako jedini sudionik rasprave “iz vlasti” bio Boris Cota, profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu i ekonomski savjetnik predsjednika Ive Josipovića. No, Cotino izlaganje bilo je vjerojatno i najintrigantnije u Opatiji: predavač ekonomske politike priznao je da je osobno prošao preobraćenje od pobornika politike štednje do zagovaratelja politike aktivnog poticanja promjene strukture izvoza. I tu je odmah lagano zaiskrilo između njega i Ljube Jurčića, predsjednika Hrvatskog društva ekonomista, koji je u svom izlaganju bio skloniji poticanju domaće potrošnje.
Vi kažete da Hrvatska ne može temeljiti gospodarski oporavak na domaćoj nego na inozemnoj potražnji. Neki drugi ekonomisti u Opatiji (Jurčić) stavili su ipak naglasak na povećanje domaće potrošnje...
- Hrvatska je malo gospodarstvo s iznimno velikom nezaposlenosti (treća u EU poslije Španjolske i Grčke) i s velikim vanjskim dugom, gotovo na razini BDP-a. U pretkriznom razdoblju priljev inozemnog kapitala odlazio je u potrošnju i investicije uglavnom u uslužni sektor, BDP je rastao praćen rastom inozemnog duga. Prestanak priljeva takvog dužničkog kapitala zbog financijske krize djelovao je na smanjenje uvoza, a time i potrošnje. Investicijska aktivnost gotovo je stala. Sektori stanovništva, poduzeća i države prolaze mukotrpan proces razduživanja. U takvim uvjetima nije moguće očekivati povećanje domaće potrošnje. Čak i pod pretpostavkom da se domaća potrošnja poveća, što bi pozitivno djelovalo na BDP, porasla bi i potrošnja inozemnih proizvoda, što bi povećalo uvoz i značajno ublažilo pozitivan doprinos rastu BDP-a. I vanjski dug bi porastao. Naime, Hrvatska mnoge proizvode uvozi jer ih sama ne proizvodi. Male, relativno otvorene zemlje svoj gospodarski prosperitet temelje na specijalizaciji u određenim tipovima proizvoda (i usluga poput turizma). To nije ništa drugo nego orijentacija na izvoz, odnosno orijentacija na inozemnu potražnju. Zato samo takva orijentacija Hrvatske može dovesti do gospodarskog oporavka i prosperiteta. U sadašnjoj situaciji recesije, kada nema drugih pokretača rasta poput privatnih investicija ili značajnijeg rasta izvoza, doprinos rastu bi mogao doći iz kapitalnih državnih projekata. Ali, pitanje je kako ih financirati s obzirom na ograničenja budžetskog deficita i javnog duga.
Seljenje kapitala
Veliki rast nezaposlenosti na periferiji EU pripisujete pasivnom ponašanju centra Europe. Možete li to pojasniti? Je li to ‘europaradoks’ koji spominjete?
- ‘Europaradoks’ se odnosi na povećanje vanjskih neravnoteža zemalja eurozone od uvođenja eura 1999. do pojave financijske krize. Uvođenje eura trebalo je pomoći smanjivanju vanjskih neravnoteža među zemljama članicama eurozone, inače trgovačkim partnerima. Iz zemalja središta Europe kapital je odlazio u zemlje periferije i korišten je za potrošnju i investicije uglavnom u sektor međunarodno nerazmjenjivih dobara. Zemlje periferije (Španjolska, Portugal, Grčka, Hrvatska) imale su značajan rast cijena i troškova i slab rast produktivnosti rada, što je smanjilo njihovu izvoznu konkurentnost, značajno su povećale uvoz i ostvarile velike deficite tekućeg računa. Zemlje središta Europe (poput Njemačke i Austrije), kao kreditori zemalja periferije, imale su rast cijena i troškova u skladu s produktivnošću rada i ostvarile značajne suficite tekućeg računa. Prestanak priljeva kapitala u zemlje periferije prouzročio je ogromnu nezaposlenost. U takvoj situaciji zemlje središta Europe trebale bi povećati svoju domaću potrošnju, što bi povoljno djelovalo na izvoz zemalja periferije i kod njih povećalo zaposlenost.
Euriziranost Hrvatske uzimate kao pretpostavku za formuliranje ekonomske politike, no može li se eurizacija napustiti i odbaciti? Je li primjerena analogija eurizacije sa zlatnim standardom iz 1920-ih? Zašto kažete da nije poželjno devalvirati valutu niti koristiti monetarnu politiku ili trgovinsku politiku?
- Kada je stupanj euriziranosti hrvatskog gospodarstva nešto iznad 80 posto, a središnja banka vodi politiku stabilnog tečaja hrvatske kune prema euru, i takvom politikom želi na kraju uvesti euro, nije realno očekivati proces deeurizacije. Zapravo, Hrvatsku se već sada može uvjetno promatrati kao dio eurozone. No, s obzirom na posljedice krize u zemljama periferije Europe koje su uvele euro, koje se prvenstveno manifestiraju kroz ogroman rast nezaposlenosti i pad životnog standarda, uvođenje eura ne mora biti i dobro rješenje. Naime, kada se eventualno opet pojavi financijska kriza, a zemlja je u međuvremenu uvela euro, bez vlastite monetarne politike ublažavanje krize značajno ovisi o mjerama Europske središnje banke. Velike se nade polažu u projekt bankarske unije i proces fiskalne federalizacije. Može se donekle povući analogija između euriziranosti, stabilnog tečaja (fiksnog tečaja, u percepciji javnosti) i zlatnog standarda. Jedino su povijesne prilike drugačije, a EU čini napore da se euro sačuva. Na nedavnom skupu izvoznika predstavljeni su rezultati ankete provedene među izvoznicima o tome što bi im moglo pomoći u njihovim izvoznim rezultatima. Devalvacija kune značajno bi im pomogla. Međutim, dugovi stanovništva, poduzeća i države u najvećoj su mjeri eurski, pa bi devalvacija dovela do povećanja njihovih dugova i taj negativan bilančni učinak na ukupno gospodarstvo mogao bi biti veći nego pozitivan učinak na ukupno gospodarstvo putem povećanja izvoza.
Navodite neto međunarodnu investicijsku poziciju (NIIP) Hrvatske kao neprihvatljivu makroekonomsku neravnotežu, i Europski semestar traži od zemalja koje imaju velik negativni NIIP da ga izbalansiraju, no je li to u stvarnosti moguće? Riječ je o desecima milijardi eura debalansa...
- Najbolji pokazatelj u kojem se smjeru razvijalo hrvatsko gospodarstvo je neto međunarodna investicijska pozicija zemlje, koja pokazuje razliku između njene inozemne financijske imovine i obveza. Negativni NIIP je dosegnuo razinu od gotovo 90 posto BDP-a, 2000. godine je bio samo oko 23 posto BDP-a. Sličnu dinamiku rasta NIIP-a prošla je i Španjolska. Suprotno od Hrvatske i Španjolske, Njemačka je prošla dinamiku rasta pozitivnog NIIP-a. Postavlja se pitanje kako povećati vrijednost financijske inozemne imovine domaćih rezidenata kako bi se smanjio negativni NIIP. Odgovor je jednostavan: prvenstveno povećanjem izvoza.
(...)