SLUČAJ AZIMUT

BITKA ZA ŠIBENIK ‘Monsinjor Ivas s oltara proglašava našu urbanu scenu zlom koje dolazi sa Zapada, ali što je on žešći, to se više ljudi okreće nama’

Slučaj Azimut, zatvaranje kultnoga kluba, pokazao je da urbana scena ima snažne protivnike u Crkvi i na desnici. Reporteri Nedjeljnoga razgovarali su s ljudima koji su se suprotstavili konzervativnom udaru
 Nikša Stipaničev/CROPIX

Sredinom devedesetih Šibenik nije bio lijepo mjesto. Miris rata još je sukljao iz svake gradske pore, uništena industrija stvorila je vojske gladnih i nezaposlenih, a turisti bi došli najdalje do Grčke ili Italije, ne želeći se ni približavati granicama u krvi i plamenu razorene Jugoslavije. U tom mraku rodio se legendarni šibenski punk bend Nula, grupa koji je iznjedrila čitavu kasniju underground scenu šibenskog poraća. Tih devesetih htio je održati u svom gradu jedan od mnogih dobro posjećenih antiratnih, pacifističkih koncerata, koji su trebali smiriti nabujalu nacionalnu mržnju. Publike nije nedostajalo, problema je bilo tek s prostorom. Nitko im ga nije htio dati jer je bila korizma, a Šibenska biskupija zabranila je, neformalnim naputkom, sve koncerte u gradu u to doba.

Među revoltiranim mladim Šibenčanima počeli su tada kružiti pamfleti pisani na pisaćem stroju. Sadržaja tih pamfleta malo se tko precizno sjeća, no otprilike su glasili “Grad je otišao u k...”.

Buđenje grada

Prisjeća se toga Vedran Meniga, Šibenčan i jedan od najvažnijih aktera domaće underground scene, začetnik danas već legendarnih Sea Splash i Outlook festivala, koji je nakon toga, kao i brojni drugi mladi Šibenčani, napustio svoj grad.

- Imali smo bendove, svoj kultni klub MZ, scenu, no svi smo otišli iz Šibenika jer je zavladao poratni mentalitet primitivizma i mržnje, zakon jačega. Naš bend Nula svirao je svakog tjedna, obišli smo Hrvatsku i povezali pankersku scenu u vrijeme kad se do Zagreba putovalo petnaest sati, preko Senja i Josipdola. Iz toga je nastao Martinska punk festival. Službeno se navodi da je prvi koncert u Šibeniku nakon rata imala Doris Dragović, no to nije točno. Održala ga je Nula, ali smo bili previše underground da bi nas itko zabilježio. No, Grad je nakon rata izgubio industriju, izgubio nadu i zavladao je dvadesetogodišnji mrak. Mrak koji je tek s pojavom Terraneo festivala, dolaskom Mate Škugora i Hrvoja Jelkovića, uz klub poput Azimuta, polako počeo nestajati - govori nam Meniga, čiji je život danas vezan uz Pulu, no silno bi volio vratiti se u svoj Šibenik.

Kulturna scena

Vedran Meniga samo je jedan od predstavnika šibenske urbane kulturne scene s kojima smo proteklih dana razgovarali. Povod je, naravno, bila gungula koja se podigla oko mogućeg zatvaranja kluba Azimut te pritisaka Crkve i šibenskog biskupa msgr. Ante Ivasa na mlade šibenske alternativce i kreativce.

Azimut je s vremenom, došavši nakon Terranea, postao kultno okupljalište mladih Šibenčana i njihovih gostiju, prvi jasan znak da se grad uistinu oporavlja i turistički razvija, pa nije ni čudo da je već i sama najava mogućih problema za klub podigla mlade na noge, zbog čega su se u velikom broju okupili pred Biskupijom paleći lampione za dušu umrle šibenske urbane kulture.

Jer, Azimut je, slažu se svi naši sugovornici, u cijeloj priči najmanje bitan kao klub. Njegova je važnost simbolička, jer predstavlja sve ono za što su se šibenski aktivisti godinama borili - jezgru kulturne scene grada.

Hrvoje Jelković i Đorđe Katalinić, vlasnici kluba, nedavno su privedeni u policiju zbog omalovažavanja policijskih službenika. Prava je istina da su samo htjeli postupati u skladu sa zakonom, jer je policija od njih tražila da ugase glazbu u 3, a imaju dozvole za rad do 4 sata ujutro. Taj je trenutak, pokazat će se, bio presudan da se na noge dignu i mladi i stari, svi oni kojima je Šibenik u srcu, i da jednom zauvijek kažu odlučno NE.

Među njima je i mlada šibenska novinarka Dea Redžić, koja sve donedavno nije imala previše dodirnih točaka sa šibenskim aktivizmom, a ipak je ovih dana povela pravu malu revoluciju protiv bilo kakve hajke na Azimut.

- Morate shvatiti da mi nismo slali destruktivne poruke, kako nam prigovaraju. Mi smo samo ustali u obranu onog što osjećamo da je dobro za ovaj grad, za njegovu budućnost. U samo dvije godine Šibenik se strašno promijenio. Moji zagrebački prijatelji o mom gradu više ne govore kao o dosadnoj, učmaloj sredini, nego se čude brojnim festivalima, bogatoj ponudi, turizmu. Do prije nekoliko godina nismo imali kamo izaći, razgovarati, zaljubiti se. Imali smo zidić i pivo. Sada se stvari mijenjaju. Postajemo grad kakav smo odavno trebali biti. Grad je pozornica, dobili smo desetak ljetnih festivala, svuda se nešto događa. U isto to vrijeme s oltara šibenskog biskupa dolaze poruke o zlu, o bolesti, o grijehu. Isti taj biskup ne silazi među svoj narod, ne pita mlade imaju li posla, nego se odlazi u Čavoglave fotografirati s Thompsonom i tamo mu buka ne smeta - objašnjava svoje ogorčenje Dea. Osobito je boli kad s oltara čuje grmljavinu o mraku koji vlada Šibenikom jer za nju, koja je, kaže, proživjela šibenski mrak, to nije nimalo simpatična metafora.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 06:51