BITI JEHOVIN SVJEDOK U HRVATSKOJ Fotografkinja provela osam mjeseci s ljudima u odijelima koji vam kucaju na vrata

Sve je započelo posve slučajno, jednog toplog jesenjeg popodneva prošle godine. - Sjedila sam na kavi s prijateljima ispred Doma sportova. Pokraj nas je prolazila poveća skupina ljudi. Svi su nosili neke značke, žene su imale duže suknje, a muškarci košulje i kravate. Cijeli mi je prizor u jednom trenutku počeo nalikovati na fotografije Martina Paara iz osamdesetih godina. Rekli su mi da je riječ o Jehovinim svjedocima. Shvatila sam da, ne samo što znam malo o ovoj zajednici, već i imam određene predrasude prema njima, što me zapravo zasmetalo jer se smatram liberalnom osobom. Kontaktirala sam njihova glasnogovornika Joška Liovića i objasnila mu da želim pružiti objektivnu sliku o Jehovinim svjedocima. Čekala sam mjesec dana, nakon čega sam dobila dozvolu za fotografiranje, što mi je mnogo značilo jer tu slobodu da se kreće među Jehovima i fotografira ih bez nazdora prije mene u Hrvatskoj imao je malo tko - kaže Marina Paulenka.

Kucanje na vrata

Marina, kao i većina nas, nije pokazivala nikakav interes za tu manjinsku, izdvojenu skupinu. Zapravo, sve što je znala o njima stalo bi u nekoliko rečenica: neobični ljudi koji nam kucaju na vrata govoreći o nečemu o čemu ne želimo slušati; ljudi koji se svi odjevaju slično (sasvim demode); ljudi koji odbijaju transfuziju krvi jer drže da je to povreda božjeg zakona.

Mladoj fotografkinji Marini Paulenko ta se slika učinila isuviše jednostavnom. Zanimao ju je stvarni život zajednice kojoj u Hrvatskoj pripada 5600 ljudi. Tako je nastao njezin fotografski ciklus “Svjedoci”. Dio tog ciklusa može se vidjeti u galeriji SC-a, gdje izlaže s dvoje svojih generacijskih kolega, Igorom Ilićem i Tjašom Kalkan. Uz fotografije, tiskana je i knjiga, s njezinim kratkim uvodom, tekstom o zajednici.

Marina Paulenka diplomirala je na Fakultetu za grafički dizajn, a sada je studentica četvrte godine Fotografije na Akademiji dramskih umjetnosti, u klasi Sandre Vitaljić. Osam je mjeseci provela s Jehovinim svjedocima.

- U početku fotografije nisu ispadale baš najbolje, svi bi se ukočili kad sam ih počela snimati jer se ne vole prezentirati. No, malo pomalo, kako sam često s njima boravila i sudjelovala i na sastancima, zadobila sam njihovo povjerenje, uspjeli su se opustiti pred fotoaparatom i prepustiti svojoj svakodnevici. Prvo sam fotografirala portrete pojedinih članova, a zatim uobičajene prizore iz njihova života. U tih osam mjeseci najmanje tri puta tjedno odlazila sam u Betel, gdje sam znala boraviti i čitav dan.

Najdublja točka

Temu “Svjedoci” je, kaže, odabrala, među ostalim i zato jer smatra da u Hrvatskoj ne postoji dovoljno dokumentarne fotografije.

- Jednom mi je netko rekao da je dokumentarna fotografija sposobnost da dođeš do najdublje točke u kontaktu s ljudima i smatram da je to precizna definicija - kaže.

Dok mi priča o Jehovinim svjedocima, vidljivo nastoji naglasiti onaj pozitivan dio slike o ovim ljudima. Jasno se vidi kod ove mlade djevojke da niti u jednom trenutku ne želi da se itko s njezinih fotografija osjeća iskorištenim.

Život u Betelu

Prije nego što je počela snimati Jehovine svjedoke, proučila je sve o njima: - Otkrila sam, primjerice, da su njihovi časopisi “Stražarska kula” i “Probudite se” tiskaju u oko 45 milijuna primjeraka i da je riječ o najtiražnijim časopisma na svijetu. Njihove se knjige i brošure prevode na preko 600 jezika - kaže.

Od 5600 Jehovinih svjedoka u Hrvatskoj, neki žive u svojim domovima, neki, pak, u Betelu, što je velika kuća s oko 30 stanova, smještena na Jankomiru. Svaki stanovnik Betela ima na raspolaganju 40-tak kvadrata stambenog prostora. U tim stanovima žive samci ili bračni parovi. Bračnih parova s djecom u Betelu nema. Ne zato, objašnjava Marina, jer bi imali nešto protiv djece, već zato jer bi im bilo nemoguće držati se točno zadanog rasporeda:

- Život u ovoj kući je poput onog u pažljivo uređenom mravinjaku, točno se zna tko što radi i kada. Postoje pojedinici koji su zaduženi za peglanje, za pranje, za kuhanje (paze na zdravlje i zdravo jedu), no onda obavljaju taj posao kuhanja ili čišćenja za sve druge. Sve je na volonterskoj bazi, i sve se odvija točno na sekundu, od buđenja, preko doručka, do molitve. Radno vrijeme u Betelu završava u 17 sati. Nakon toga slijede slobodne aktivnosti, jedni se rekreiraju, drugi čitaju ili slušaju glazbu, treći proučavaju biblijsku literaturu, svi redovito odlaze na tjedne sastanke.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista