PORAZNE STATISTIKE

BITI DIJETE U HRVATSKOJ Trećina djece živi u riziku od siromaštva, najmanje u Europi ide u vrtić, a zbog toga su lošiji đaci

Što o našim predškolcima govori dramatična i do sada najdetaljnija studija ‘Rani odgoj i obrazovanje u Europi’ koju su početkom mjeseca objavili Eurostat i Eyrydice
 Emica Elveđi/CROPIX

Petogodišnji Vito Kolar iz Varaždina nedavno je ispisan iz vrtića. Volio ga je pohađati, imao je dobru tetu i mnoštvo prijatelja. I njegovi roditelji bili su iznimno zadovoljni napretkom svojeg djeteta, razinom socijalizacije, novim vještinama koje je savladavao. Međutim, upali su u financijske teškoće i više nisu mogli plaćati vrtić, koji ih je mjesečno koštao 700 kuna.

- Financijski loše stojimo, a to nam je rata kredita. Baka nam živi blizu i, iako smo svjesni koliko je vrtić važan, nismo imali druge nego iskoristiti ‘baka servis’ - kaže Vitina mama, 33-godišnja Martina Kolar, zaposlena u jednoj tvrtki za distribuciju robe široke potrošnje. Njezin suprug Duško radi na benzinskoj crpki. Prihodi im jednostavno nisu dopuštali taj trošak.

- A o vrtiću mogu reći samo najbolje. U susjedstvu imamo dijete Vitinih godina koje nikad nije išlo u vrtić. Razlika je ogromna - u načinu izražavanja, razmišljanja, samokontrole, ponašanja u grupi, slijeđenju zadataka. Naprosto je očito koliko je Vito u tome vještiji. Teško nam je što više ne ide u vrtić, sigurno ni baki nije lako čuvati živahnog petogodišnjaka cijeli dan, ali nismo mogli drugačije - kaže mama, nadajući se da će im se do jeseni financijske prilike poboljšati te da će dijete u rujnu ipak ponovno krenuti u vrtić.

Hrvatska je unutar Europske unije država s uvjerljivo najmanjim udjelom djece koja pohađaju vrtić: u grupaciji djece starije od četiri godine njih samo 70 posto pohađa neki oblik predškolskog odgoja i obrazovanja. Europski je prosjek 93 posto. U Rumunjskoj u vrtić ide 82 posto djece, u Sloveniji njih 90 posto, a u 17 europskih zemalja obuhvat djece veći je od 95 posto.

Tako niski obuhvat dijelom se objašnjava tradicionalnošću hrvatskog društva u kojem je - osobito u manjim sredinama - uobičajeno da malu djecu čuvaju bake i djedovi. Međutim, glavni razlog zbog kojeg roditelji ne šalju djecu u vrtić njihova je skupoća i nedostupnost: cijene vrtića za roditelja kreću se i do 1000 kuna, a što je mjesto manje i siromašnije, vrtić je skuplji, u 65 gradova i općina uopće ih nema, a broj mjesta u vrtiću najčešće je bitno manji od potreba roditelja.

- Doma im ništa ne fali, imaju sve što im treba, ima ih tko čuvati, igraju se na dvorištu, dobro im je. O vrtiću nismo ni razmišljali. Ali kad bi bio blizu i besplatan, vjerojatno bi i naša djeca išla par sati dnevno tamo, da se poigraju i budu s drugom djecom - kaže Josip Mühl (25) iz Ivanovca pokraj Osijeka. U njegovu domaćinstvu žive tri generacije Mühlovih: majka Snježana (51) i djed Petar (52), Josip sa suprugom Kristinom (23) i kćerkicom Lanom (4) te njegov brat Ivan (30) sa suprugom Kristinom (27) i njihovo dvoje djece - osmogodišnjim Davidom i dvogodišnjim Noom.

Ni jedno dijete nije išlo u vrtić. Vrtić u Osijeku košta 640 kuna, a popust na drugo dijete iznosi samo 10 posto. Da su djecu slali u vrtić, obitelj Mühl to bi mjesečno stajalo nešto više od 1850 kuna. Mnogo za jedno domaćinstvo.

- A imaju mene! Ja sam njima sve i oni su meni sve. Moje je vrijeme samo za njih - smije se djed Petar, hrvatski ratni vojni invalid u mirovini. Dok mu supruga i sinovi rade, on čuva djecu. Snahe, obje trgovkinje po struci, trenutno su bez posla. No, kaže djed, one imaju svojih obaveza, a djed je uvijek na raspolaganju unucima. Čak trećina djece u dobi do 6 godina u Hrvatskoj živi u višegeneracijskim kućanstvima. To je, prema podacima iz publikacije “Rani odgoj i obrazovanje u Europi”, koju su početkom mjeseca objavili Eurostat i Eyrydice, gotovo najveći postotak u EU: samo Rumunjska ima veći udio predškolske djece koja odrastaju u kućanstvima s bakom i djedom - čak 40 posto.

Mlade obitelji u pravilu se vole osamostaliti te, kad se mladi vjenčaju i, osobito, kad dobiju djecu, nastoje imati svoj stan. Međutim, sve lošije financijske prilike te običaj (osobito u manjim mjestima) da roditelji grade kuće na više etaža kako bi djeca mogla ostati s njima, onemogućavaju mlade obitelji da odu.

- Kad bi bilo više novaca, naravno da bi živjeli pod svojim krovom. Ali mogućnosti nisu takve. Srećom se svi skupa dobro slažemo, a i oko djece je lakše kad su nam roditelji tu - kaže Josip.

Odrastanje djece u širim obiteljim, s većim brojem bliskih osoba, svakako ima svoje prednosti, no sve veći broj roditelja želio bi da im djeca, unatoč osiguranom čuvanju djece, ide u vrtić. Uviđaju da je vrtić mnogo više od pukog paženja na djecu.

Istraživanja su još prije nekoliko desetljeća pokazala da je sudjelovanje u predškolskom odgoju i obrazovanju ključna obrazovna karika u daljnjem uspjehu djece, osobito kod djece iz obitelji nižeg imovinskog stanja i niže razine obrazovanja roditelja. Djeca u takvim obiteljima i prije kretanja u obaveznu osnovnu školu stječu mnogo manje znanja i vještina od djece fakultetski obrazovanih roditelja te već na samom početku školovanja imaju lošije startne pozicije. I one se protežu tijekom cijelog školovanja.

Izmjereno je da djeca koja su išla u vrtić postižu u pravilu 10-ak posto bolje rezultate na PISA testiranju od onih koji nisu bili uključeni u programe predškolskog odgoja.

- Kad se kod nas razgovaralo o rezultatima PISA-e, upiralo se u osnovnoškolski sustav, a istraživanja pokazuju da se društvene nejednakosti reproduciraju u najranijoj dobi, prije početka osnovne škole, i da je problem u činjenici da nam jako mali udio djece pohađa predškolske programe ili pak u njih kasno kreću. Švedska, koja je na PISA testiranju zauzela poziciju na sredini ljestvice, prvo je krenula propitivati kurikulum u predškolskom sustavu - upozorava dr. Ivana Dobrotić sa Studijskog centra socijalnog rada zagrebačkog Pravnog fakulteta.

Učiteljice razredne nastave svjedoče kako im iz socijalno rizičnih obitelji u prvi razred dolaze djeca koja jedva raspoznaju boje, nemaju pojam broja, iznimno su skromnog vokabulara i nisu u mogućnosti pratiti nastavu. To nije vezano uz njihove intelektualne mogućnosti i potencijale, već uz činjenicu da u najranijoj i najvažnijoj dobi nisu bili dovoljno stimulirani: dijete u prvom razredu nije u stanju riješiti jednostavan zadatak “zaokruži zelene jabuke pored stabla” ne zato što mu to mogućnosti ne dopuštaju, već zato što naprosto ne razumije pojmove “zaokruži” i “pored”, a nije potpuno sigurno ni u prepoznavanju zelene boje. Taj deficit s početka školovanje kod većine se djece vuče do kraja školovanja jer ga nikad ne uspiju nadoknaditi.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

( Surađivali: Nikola Patković i Luka Špac)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 07:53