Wilco je riječ iz avijatičarskog žargona, skraćeno od “will comply”. Kada pilot dobije zapovijed iz baze, njome potvrđuje da je razumio i kreće na izvršenje zadatka. Spremnost pokoravanju zvuči nešto ironično u slučaju čikaškog benda Wilco ima li se na umu da se njihov frontmen Jeff Tweedy tijekom čitave karijere jogunasto opirao autoritetima. U jednoj prilici to ih je čak stajalo raskida ugovora s diskografskom kućom Reprise, kad se nekome menadžeru nije svidjela produkcija albuma Yankee Hotel Foxtrot te je zatražio da se pjesme ponovno snime. Diskografski menadžeri, a i menadžeri generalno, znate i sami, katkad znaju biti nepojmljivi govnari.
Ploča milenija
“Postoji li kraća verzija ove pjesme?” upitao je jednom neki white colar iz Columbia Recordsa Boba Dylana slušajući gotovo sedamnaest minuta dugačku “Highland” kojom završava Time Out Of Mind. “Ovo je kraća verzija”, odgovorio mu je Dylan mrzovoljno.
Elem, da se vratim, Wilco su 2002. popušili ugovor, otkupili snimke i otišli u Nonesuch Records, a hrabro, avangardno produciran YHF postao je njihov kreativni i komercijalni vrhunac. U Repriseu su se tukli šakama u čelo kad su shvatili što im je izmaklo, a krivac je, uzgred kazano, bio neki tupan vjerojatno naših korijena. Zvao se Mio Vukovic. I još samo nešto, sasvim usputno, Wayne Coyne iz Flaming Lipsa sjeća se da je tada u Repriseu nastupilo zlatno doba za njih, šefovi su im dali potpunu autorsku slobodu da im se ne bi ponovno dogodilo da iz nadmenosti, neznanja ili kukavičluka odbiju objaviti nešto genijalno.
Yankee je bio možda prva stvarno velika ploča novog milenija, sumorna slika jedne, šokirane, prepadnute, izmučene zemlje u kojoj se teroristi avionima zabijaju u nebodere, zemlje u kojoj je sreća ostala još samo u kratkim bljeskovima uspomena na davno izgubljenu, bezbrižnu mladost, koju opisuje neodoljivo ljupka “Heavy Metal Drummer”. Šumovi, zujanje, kakofonija udaraljki, jedva razumljivi inserti radijskog programa perfektno su opisivali tjeskobu i paranoju toga doba. Amerikancima je ploča bila, kako samo velika umjetnička djela mogu biti, i uznemirujuća i umirujuća u isto vrijeme. Netko je shvaćao užas koji su oni živjeli. Bio je to prijelomni trenutak u kojemu su Wilco i Tweedy postali zvijezde.
Stotine tisuća ploča
Da se razumijemo, kad kažem zvijezde, mislim na sjevernoamerički kontinent. Kako je znatna većina kulturnih dobara koje mi gledamo, slušamo ili čitamo američkog podrijetla, raširena je zabluda da smo izvrsno upućeni u američki ukus, ali je istina da je Amerika u koječemu osobita i drukčija od nas. Baš kao što su zaluđeni sportovima koje nitko ne razumije, Amerikanci imaju i muzičke zvijezde koje ostatku svijeta ne znače mnogo. Tom Petty, na primjer, nikada neće biti priznat i slavan kao u domovini. Dwight Yoakam i Reba McEntire, koje smo mi eventualno primijetili samo kao glumce u filmovima i sitcomima, country su muzičari koji pune velike sportske dvorane. Jednako je i s Wilcom. U nas na njihov spomen ljudi obično začuđeno podignu obrve, a riječ je o izvođačima koji su u svojoj zemlji prodaju stotine tisuća ploča. I, vjerujte, Amerikanci ne griješe. Ako mene pitate, riječ je o najboljem bendu današnjice.
Premda početak djelovanja zapravo nije obećavao. Nastupni album A. M. iz 1995. je zgodan country rock album, ali u njemu nećete naslutiti veličinu koju je Wilco kasnije postigao. I to je valjda dobro. Previše puta vidjeli smo muzičare koji su nakon krasnog debija potonuli u mediokritetsko sivilo, da je ugodna promjena kako je netko nakon krivog starta sa svakim novim korakom rastao i razvijao se, stjecao sigurnost i vještinu, smiono sebi krčio puteve predjelima kojima prije nije prolazio.
Očaravajući skladatelj
Od druge ploče Being There do danas Wilco je snimio ubitačno sjajnu kolekciju ploča i na svakoj je nečim proširio svoj izraz , posegnuo za nekakvim zvukom i utjecajem koji prije u njih nismo nalazili, od Beatlesa i Beach Boysa, preko Ornettea Colemana do Johna Calea.
Ipak, u osnovi je svega čudesan osjećaj za pop pjesmu Jeffa Tweedeya, to da on svaki broj koji je napisao može odsvirati na akustičnoj gitari, sam, u svojoj radnoj sobi, i da je on, provjerite slobodno na youtubeu, već u toj ranoj, sirovoj fazi često veličanstven.
Čovjek je jednostavno očaravajuće talentiran skladatelj, u svojim najboljim izdanjima dobar kao najbolji Paul McCartney. “Hummingbird”, meni možda najdražu pjesmu Wilca, s prelijepim, dirljivim solom na violončelu, Beatlesi bi, uvjeren sam, bez sekunde razmišljanja objavili kao singl.
I kritičari i obožavatelji, rekao sam već, osobito cijene Yankee Hotel Foxtrot, i valjda to objektivno jest njihov najbolji album, no onaj koji ja najčešće slušam ipak je njegov sljedbenik A Ghost Is Born iz 2004. , kada se ustalila današnja postava benda, a Tweedy bio, po mome sudu, u nezapamćenoj stvaralačkoj formi.