Zatekne vas koliko Splićani mogu raditi. Zvuči kao vic, ali nije. Mjesecima već sezona traje i primjetnije ne jenjava, ulice su prekrcane narodom, i premda me koji put zna naljutiti komunalni krš koji to izaziva, zapravo sam zadivljen marljivošću tisuća onih koji svakodnevno procesuiraju međunarodno mnoštvo iz autobusa, aviona i kruzera, koji mijenjaju posteljinu, prazne kante s otpacima i brišu zahodske školjke u apartmanima, koji strancima poslužuju hranu i piće, vode ih po Palači, na ronjenje, veslanje i planinarenje, prodaju im maslinovo ulje i svježe iscijeđene sokove.
Ne pamti se, još od propasti škvera, Jugoplastike i Jugovinila, da se u Splitu ovako radilo, teško, udarnički, herojski, neštedimice, bez stajanja.
Upravo mi je očaravajuća ta ljudska košnica s bezbroj malenih radilica, taj zahuktali i znojni turistički pogon spreman na nevjerojatne podvige, poput onoga kad se u jednom vikendu uspješno dočekalo i ispratilo šezdeset tisuća djevojaka i mladića koji su došli na techno festival.
Kad to vidite, morate se nasmijati slušajući gradonačelnika Ivu Baldasara koji tvrdi kako nasušno treba napraviti gradsku turističku agenciju.
Čemu to poduzeće? Što to Baldasar misli da može učiniti, a da Splićani već nisu, u nevolji i siromaštvu, slijedeći tek vlastite instinkte za preživljavanje, bez ičije pomoći, sami od sebe učinili?
Smisao je gradske turističke agencije, kako ja shvaćam, možda samo da Baldasar zaposli stanovit broj esdepeovskih neradnika. To je zvijezda po kojoj on plovi, sjajni orijentir u mraku njegovih sumnji i nedoumica, njegova misao vodilja, namjestiti negdje u upravi nekoga našega, dobar je mali.
Prije nekoliko tjedana bila je tako sjednica Gradskog vijeća gdje su se žučljivo posvađali oko osnivanja nove službe u Banovini i zapošljavanja dvoje kojima je obećano da će ih zaposliti, a da se nitko nije pravo potrudio objasniti, ma ni lažljivo smuljati, što će Splitu, kraj toliko službi i službenika kojima ne znamo razlog ni svrhu, još jedan odjel, soba tri sa tri, i dvoje stranačkih pouzdanika koji nešto fotokopiraju.
Napajanje birokratskih svita
Objašnjenja nisu potrebna. Njih dvoje blagoslovljenih iskaznicom gradonačelnikove partije previše su nam valjda dragocjeni da bi dočekivali goste, posluživali im doručke, mijenjali lancune, cijedili agrume ili brisali kade i umivaonike. I tu se morate začuditi, stvarno vam dođe da se upitate, za koji se krasni klinac truditi, kao što se ovoga ljeta naporno trudilo tisuće Splićana? Zašto se svi oni ne bi naprosto upisali u SDP i čekali da ih Ivo Baldasar zaposli u Banovini?
Možemo ovo i šire postaviti. Slavko Linić i njegovi inspektori ljetos su napravili izvanredan posao u financijskom discipliniranju nacije. Zatvarali su lokale, pečatili blagajne, pokazivali indijansku vatru neposlušnima i naposljetku izbili i zadnju poreznu lipu od pokvarenjaka koji nisu prijavljivali čitav promet. Država se lijepo omrsila od ove široke akcije, uzela novac za koji možda nije ni znala da ga ima. I to je, naravno, odlično. Super. Senzacionalno. Čudesno. Prejebeno, što bi danas mladi rekli.
Ali, kakva je zapravo korist od toga novca, ako će ga naposljetku pohlepno progutati državne i javne službe u kojima se, vidjeli smo, i dandanas neodgovorno zapošljavaju stranački kadrovi, ako će nam sva zarada izgorjeti u plamenom ždrijelu zmaja administracije?
Upoznajte Hrvatsku!
Nema zaista toliko apartmana, toliko fišpiknika, čistih plahti i maslinova ulja u salatama, ne možemo iscijediti dovoljno limuna ni ispeći dovoljno odrezaka da bi se nahranile i napojile sve birokratske svite koje krotko kaskaju za izbornim pobjednicima i došaptavaju se tko će gdje sjediti.
Ministarstvo financija je, istina, napravilo svoju domaću zadaću, ali Ministarstvo uprave nije. Dok je ministar Linić progonio porezne varalice, ministar Bauk je, nemam pojma, valjda ležao i grijao jaja. Premijer Milanović razmaženo se zainatio oko pizdarije kao što je “lex Perković” i zastrašujuće mnogo radnih dana bori se za nešto u naravi sramotno i štetno, a od najavljene se reforme lokalne uprave i samouprave, vitalno najvažnije mjere za Hrvatsku, eto, odustalo. Za to, kao, nema političke volje. Jednog jedinog općinskog, gradskog ili županijskog ćatu oni nisu otpustili, nego, dapače, odnekud stalno dovlače nove da im broje kemijske i slažu registratore po bojama.
Ponašanje stranačkih elita tako je neodgovorno da koji put pomislim da oni ovdje uopće nisu doma. Djeluju bezbrižno kao turisti, neupućeniji od japanskih i nizozemskih gostiju. Možda bi im trebalo dati nekakvog vodiča, da ih provede ulicama. Malo im pokaže Hrvatsku.