Ante Kotarac: Informatičar u turizmu. Ključ uspjeha inovacija

To su samo neki od opisa hostela Goli ± Bosi u staroj splitskoj jezgri, projekta prvijenca mladog poduzetnika Ante Kotarca, sina poznatog splitskog građevinara Zvonka Kotarca. Nakon diplome na FESB-u i Poslovne škole u Londonu, Ante je angažirao odličan tim suradnika i projekt završio u rekordnih sto dana. U gradu ga, kaže Ante, poistovjećuju s hostelom otvorenim 1. rujna prošle godine; još je beba, tepa mu i njegov 27-godišnji vlasnik.

- I odmah đumbus, dvije blogerice optužuju vas da ste im ukrali ime?

Bitka za ime

- Da, nesretan splet okolnosti. Svi smo jurili, nismo na vrijeme provjerili koja su imena zauzeta. Ime Golly ± Bossy smislio je poznati copywriter Nenad Vukušić. Ali, javljaju se dvije djevojke da smo ukrali ime njihova bloga. Profesionalci koji su radili na ovom projektu itekako su svjesni da im on ide u CV. Zadnje što im treba je krađa imena. Odmah sam potražio cure, kažem ‘OK, zajebali smo, idemo ispraviti stvar’. Ponudim suradnju na nekim projektima, odštetu, ali odgovaraju ‘ti si nas uništija’. Pitam ‘kako to, pa blogovanje i turizam nisu ista stvar, ali tu sam da se dogovorimo’. Rekle su mi ‘svi će stat na našu stranu jer smo mi obične cure koje je iskoristija bogati kapitalist’ i nekoliko dana kasnije preko odvjetnika poručuju da žele 200 tisuća kuna za ime po svakom (budućem) objektu. Promijenili smo ime u Goli ± Bosi i okončali tu neugodnu epizodu - priča Kotarac.

Otkud informatičar u turizmu?

Informatika te uči da uvijek moraš biti u trendu. Taj princip inovativnosti preslikao je, kaže, na dio turističkog posla iz obiteljske tvrtke. A upravo mu se hostel činio kao dobar medij za inovacije. Backpackeri su suvremeni, ležerni, odlična platforma za nove proizvode. Hostel žute boje koštao je milijun eura. Ante ga je, kaže, financirao obiteljskim novcem i kreditom. Povrat investicije očekuje kroz sedam, osam godina.

Kontra i dišpet

- Split je, nažalost, pun samo dva mjeseca. Sada nema nikoga, jer nitko nema razloga doći u Split - rezignirano će. Na hostelu su radili ponajbolji ljudi iz svoje branše: dizajner Damir Gamulin, copywriter Vukušić, umjetnik Silvio Vujičić ...

- Odmah sam angažirao znalce. Sve ostalo bila bi sujeta - jednostavno će Ante.

Rodnom gradu zamjera ‘kontru i dišpet’.

- Ljudi su inertni, šteta. Možda ih je sustav uspavao? A ne čine li ljudi sustav? To je neka nezainteresiranost, strah od neuspjeha ih je paralizirao. ‘Ajme’, kaže, ‘neće ti to uspit’. Što ima veze, odvest će te do nekog drugog projekta - smatra Kotarac.

A drugi projekt je ‘Pecha Kucha’ (na japanskom znači čavrljanje) licencna serija inspirativnih i brzih prezentacija. Taj je događaj u Dioklecijanovim podrumima privukao hrpu zanimljivih predavača: znanstvenike, kazalištarace, aktiviste, arhitekte, putopisce ... i čak 600-tinjak posjetitelja.

- Ali, splitski mediji nisu baš popratili. Ako imate ekipu aktivista koja govori kako su uspjeli maknuti azbest iz Kaštela, kako je onda važnija informacija da se još uvijek igra picigin? Ili da je li riva puna ljudi na kavi? Ispada da se cili grad bavi samo glupostima. I to je negativna spirala, ljudima svaka aktivnost postaje neprimamljiva - ljuti se mladić.

Novi projekt

- Živo je splitsko ljeto?

- A moglo bi bolje. Splitu se događaju jedino picigin i shopping centri. Svi razmišljaju ‘kako bi bilo da se na neko vrime iselim im Splita’ - opisuje Ante.

Za sebe će reći da je developer, čovjek koji razvija opće projekate.

- Ne volim nazive menadžer, biznismen, zamišljam ih kao uštogljene likove u odijelima. To mi je ajme. Svoj posao doživljavam kao stvaranje, to je puno zanimljivije od trgovanja i brze zarade. Ja u rebama volim donositi dobre projekte - kaže Ante.

Svjetska turistička on-line zajednica Virtual Tourist dala im je 2. nagradu za najbolji hostel na svijetu (iza sebe su ostavili New York, Caribe, Rio; bolji je bio jedino hostel u Marakešu). To mu je veliki kompliment i potpora.

Trenutno radi na neprofitnom projektu: bivše atomsko sklonište pretvorit će u klub i izložbeni prostor. Tim stručnjaka s hostela, i još neki dobri ljudi, kako kaže Ante, rade na tom projektu. Podrum splitske robne kuće Prima 3, postat će polivalentni urbani prostor. Možda se pokrenu stvari u Splitu, “kad svi kukaju da nema ništa, pokušat ćemo im dati nešto stvarno super”.

‘Aj ne pilaj’

- Pun si entuzijazma. Je li se onda teško stopiti s gradom?

- Znaju mi na kavi lijepo pojasniti ‘aj ne pilaj’ - nasmijao se. - Osjetim razliku u ritmu života, ali ima onih koji dijele isti entuzijazam.

No, ipak je to grad uništene privrede, koliko njegovih vršnjaka ima mogućnosti upustiti se u slične projekte teške nekoliko milijuna kuna, dotičemo priču i s te strane.

A cura?

- Ja jesam sin bogatog poduzetnika, ali nemam ‘rich man’s guilt’. Od svakoga postoji još netko siromašniji, a malograđana ima s obje strane, zapravo ih je više na ovoj strani gdje su imućniji ljudi. Svi moji prijatelji nemaju novca i nemamo s tim problema. Svi s kojima se družim i radim zreli su ljudi. Znate što ću vam reći, pitanje je bi li se itko od njih mijenjao sa mnom. Novac je jedan segment, a gdje je ostalo? Na primjer, kada sate i sate provodim na nečem nezanimljivom u obiteljskoj firmi. Ili neka druga moja situacija ..., kažu mi da to ne bi ni mrtvi radili. Nebitno. Želim reći, ako je tako jednostavno pokrenuti ovakav projekt, zašto ih onda nema stotinu? - energičan je mladi poduzetnik.

Deset njegovih radnika redovito dobiva plaću. Mlađa su ekipa, traži da budu ozbiljni, ali ne sterilni. Hostel u Zagrebu kao idući projekt, to mu je velika želja, a onda još jedan vani. Dobro zvuči Barcelona.

- Imate li curu, ženu?

Kratka stanka.

- Ante?

- Naglo smo se prišaltali, nisan se snaša - počeo se smijati. - Imam, ... it’s complicated. A da ne bude još kompliciranije, bolje da to ne stavite.