Albert Papo: Vrijeme je da mjesto ustupim nekom mlađem

Zagrebačka špica za većinu je ljudi samo sinonim za foliranciju, pokazivanje i defiliranje raznoraznih faca, promoviranje instant zvijezda i prilika za isprazne razgovore. Za dugogodišnjeg ugostitelja Alberta Papu, “stručnjaka” za špicu, koji je i “utemeljio” popularnu rutu od Tesline do Bogovićeve, špica je nepresušna tema, o kojoj govori s puno žara, dajući joj povijesnu, društvenu i socijalnu dimenziju.

Krajem 80-ih je Teslina ulica u strogom središtu Zagreba po njemu prozvana Albert Strasse. Nakon što je trokut Kavkaz - Zvečka - Blato prestao biti zanimljiv, Papo je preselio špicu u Teslinu. Otvorio je kafić Orient Express, preuredio Thaliu, podrumsku kantinu ispod ZKM-a, preuzeo napušteni kiosk i otvorio prvi sandwich bar Pingvin, a kasnije i Hard Rock Caffe. Nekoliko godina kasnije, u Bogovićevoj - Sunce i Bulldog. I postao kralj špice.

‘Nije me zanimala elita’

- Špica je živa. Ona se giba, premješta, seli. Ljudi idu za mjestima, atmosferom, štimungom, druženjem. Zato sam pazio na svoje lokale i sve ih sam uređivao. Presađivao, a ne kopirao. Radio sam lokale za ljude koji su sami, jer su ranjiviji, osjetljiviji dok sami sjede, piju kavu, puše, razmišljaju. Kad si u društvu, većini ljudi nije ni bitno gdje su, kakav je interijer. Piju, pričaju, galame - objašnjava svoj pristup Papo, pušeći cigarilos.

Mnogi će reći kako je snalažljivi i promućurni Dubrovčanin sve to radio zbog svog interesa, da ga je zanimao profit i mjesta gdje je stalna fluktuacija ljudi, i on iako ne negira i tu dimenziju, tvrdi da ipak nešto stoji ispred svega toga.

- Hit postaje hit kada publika vjeruje pjevaču. Nitko me ne može uvjeriti u suprotno. Tako je i s ugostiteljstvom. Ljudi prepoznaju kada je nešto dobro napravljeno, s nekim guštom, dobro se osjećaju na takvim mjestima. Mislim da sam u tome uspijevao. U svom poslovanju nastojao sam ostaviti prepoznatljiv trag. I ne može mi se predbaciti da sam otvarao elitna mjesta. Nije me zanimala ekskluziva. Nisam ni u jednom svom lokalu imao uski krug posjetitelja, već najrazličitije ljude, davao sam im nešto. To na kraju krajeva i jest špica, inače bi bilo neko istim interesom zaokupljeno društvance - priča Papo.

Od prodavača do ugostitelja

Nakon sada već povijesne priče, kako su Dubrovčani Vlaho Srezović i Albert Papo došli prije 40 godina u Zagreb i otvorili diskoklub Saloon , Papo se 80-ih godina prebacio u centar grada. Počeo je određivati modu i trend. U sljedećih 20 godina otvarao je niz lokala. Početkom 80-ih disko Big Ben u Bogovićevoj, potom 1987. nakon tri i pol godine radova otvorio je kafić Orient Express u Teslinoj, a zatim se zainteresirao za podrumsku kazališnu kantinu Thaliju gdje su zalazili glumci iz ZKM-a i ubrzo je pretvorio u popularni urbani kafić u koji su zalazili umjetnici.

Početkom 90-ih otišao je iz Thalije zato što su se - kako tvrdi - glumci bunili jer je njihov prostor postao pretrpani kafić, pa se nije više htio petljati. No, zbog ulaganja u Thaliju dobio je napušteni kiosk, koji, kaže, Vjesnik nije htio, pa je on u njemu odlučio prodavati sladoled.

- Ja sam s ugostiteljstvom i počeo s 18 godina prodajući u Dubrovniku sladoled. No, budući da je bio listopad 1988., nije bilo vrijeme za to, pa sam odlučio probati sa sendvičima. To je nevjerojatno krenulo, pa smo kod toga i ostali. I tako je nastao Pingvin koji do danas radi - kaže Papo.

Do tada nije bila moda sjediti na terasi, a polovinom 80-ih otvaranjem svojih kafića, te susjednog restorana Vinodol i kafića Atrij, kaže Papo, cijeli nekadašnji Omladinsko-kulturni centar (OKC) i Teslina ulica postali su špica koja se održala do polovice 90-ih. I za razliku od današnje bila je aktivna i navečer.

- Budući da sam ja roker u duši, 1992. sam otvorio Hard Rock Caffe. Prve tri godine u redu se čekalo na ulaz, ali preko ljeta nismo imali terasu, pa smo je otvorili u vrtu Arheološkog muzeja. Iako lijep prostor, slabo je radio navečer, pa sam htio postaviti binu na kojoj bi bila neka lagana muzika. I kad smo počeli kopati, doletio je tadašnji gradonačelnik Branko Mikša, koji je baš gostovao preko puta na Radiju 101. Iako smo imali sve dozvole, rekao je da tu bina ne može biti, da će stanari “poludjeti” i da mogu sudjelovati u oživljavanju Bogovićeve - prisjeća se Papo.

Obnova cijele ulice u centru

Bogovićeva ulica je tada bila potpuno mrtva, stari lokali koji gradu nisu plaćali najam, bili su glavni problem, a slijedila je, 1995., obnova te ulice u najužem gradskom središtu. Papo je dobio dva atraktivna lokala, budući Bulldog i Sunce. Na pitanje kako je njemu tako lako bilo doći do gradskih prostora kad tvrdi da nije imao političkih veza i jesu li i drugi mogli unajmiti lokale u samom središtu, odgovara:

- Ako šepate, ne možete trčati maraton. Možda zvuči okrutno, ali je to tako. Bogovićeva se budila, uređivala, htjelo se privući ljude i dali su lokale meni koji sam u tome već uspijevao. Prve stolice u Bogovićevoj stavio sam ispred Sunca.

Za kraj 1995. Papo je planirao otvaranje Bulldoga. No, otvorio ga je dva mjeseca prije i to zbog tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana.

- Sjećam se k’o danas. Bio sam u Splitu kada me 5. listopada zvao Mikša i rekao da će Tuđman 10. listopada otvoriti preuređeni Cvjetni trg i da bi u Bulldogu trebao biti domjenak gdje će se objaviti i izborna lista za Zagreb. Isti čas sam krenuo. Dan noć smo radili i nekako uspjeli srediti lokal i naručiti hranu, i to kako je predsjednik htio - zagorske i slavonske specijalitete.

Sve je bilo spremno, kušači hrane, gosti. Ali, Tuđman se vratio s Cvjetnog trga ljut jer nije bio zadovoljan novim izgledom. Namršten je sjeo i jeo kestene koje je kupio na Cvjetnom. Svi su stajali, šutjeli, nitko ništa nije pojeo. Bio sam jako uzbuđen, rukovao sam se s Predsjednikom i on je otišao, a brdo hrane je ostalo. Sve je bilo organizirano u tajnosti, tako da šetača nije bilo, a i tada je Bogovićeva još bila neatraktivna - prisjeća se Papo jedne od najupečatljivijih anegdota tog vremena.

Loših događaja iz toga vremena ne želi se prisjećati. Tako tvrdi da ga u prvoj polovici 90-ih nitko nije nikada reketario, što je tada bila prilično česta pojava, ali, on tvrdi da je to bilo na periferiji, a ne u centru grada. Papo i Srezović su 1996. otišli iz Saloona, ali se 1998. Srezović vratio, a Papo ne.

On je pak od 1996. imao problema u Hard Rock Caffeu, a 1998. je i propucan u nogu, a pucao je Šime Oštarić, koji je bio direktor poduzeća Bareca, koje je vodilo poslovanje tog kafića. Papo je tvrdio da je Oštarić pucao kad ga je optužio za kontinuirani manjak u zadnje dvije godine, a Oštarić je pak tada govorio kako ga je Papo ucjenjivao da mu prepusti svoj udio u Hard Rocku. Papo tvrdi da on s tim nema ništa i da je tada izašao iz Hard Rocka. S godinama je napuštao sve lokale i tvrdi da mu je ostao samo Bulldog.

Kerum odustao od Bulldoga

Kao što se naveliko pisalo, prošle godine je trebala biti famozna primopredaja tog popularnog kafića, kojega je Papo, pritisnut milijunskim dugovima zbog dugogodišnjeg neplaćanja poreza državi, lani trebao prodati Željku Kerumu za dva milijuna eura. To je bila gotova stvar koju su praktički potvrdili i Papo i Kerum, međutim, Papo je izjavio: “Ne, Kerum nije kupio Bulldog, odustao je zbog krize. Rastali smo se u dobrim odnosima.”

U medijima se vodila polemika oko činjenice da je Bulldog u gradskom prostoru, da Papo plaća mjesečni najam od 7600 kuna za 60 metara kvadratnih, te da prodaje kafić, ali to je tzv. siva zona, zbog koje kada se proda tvrtka, u ruke novog vlasnika prelazi i lokal, a novog natječaja nema, jer vrijedi pravilo da stari najmoprimci imaju prvenstvo.

Policija je 2003. pročešljala Papino poslovanje u kafićima Bulldog i Sunce, te pronašla nepravilnosti vezane uz lažno prikazivanje dobiti i utaju poreza. Neko vrijeme je Bulldog bio i zapečaćen. On je nastavio raditi, a Sunce je s vremenom promijenilo vlasnika.

Nakon šest godina protiv Pape i njegovog suradnika u prosincu 2009. podignuta je optužnica, te ih se tereti da su se od 1998. do 2002. nezakonito okoristili za više milijuna kuna. Albert Papo ne želi o tome pričati.

Izjavio kako odlazi iz zagrebačkog javnog života, sa špice i prepušta je mlađima.

-Mrzim patetiku, odlazim sa zadovoljstvom, a ne ogorčen - dodaje kralj špice.

Albert Papo tvrdi da su ljudi 1995. godine u vrijeme rata trošili više nego deset godina kasnije, a broj sjedećih mjesta na špici koja se s Bogovićeve protegnula na četiri okolne ulice popeo se sa 60 koliko ih je bilo 1995., na 3000 koliko ih je danas.

- Ljudi su danas prezaduženi zbog stanova, auta, toga nije bilo prije, kao ni računa za mobitele i kompjutore. Ugostiteljstvo su upropastili kartice za mobitel i kladionice. Mlađi će prije kupiti karticu nego popiti pivo, a stariji će se radije kladiti nego popiti čašu vina. Kava je postala socijalna kategorija, ljudi si jedino to mogu priuštiti.

Špica navečer ne postoji, a do 1995. je i toga bilo. Veliki problem je parking i nedostatak ljudi, pa nisam protiv gradnje u samom središtu Zagreba jer će tako barem dvjestotinjak ljudi biti više na gradskim ulicama i biti će življe - kaže Albert Papo. (S. M.)