AGONIJA, PROPAST I NOVI ŽIVOT DALMACIJAVINA Kako se posrnuli ponos Dalmacije podigao iz pepela i ponovno pokrenuo proizvodnju

Dobar stečaj, ili “stečaj s ružom”, tako za bankrot Dalmacijavina, kultnog simbola dalmatinske poljoprivrede, vinogradarstva i vinarstva, kaže predsjednik njegova sindikata Lukica Bucat. “Ajme, što je lijepo u stečaju, tako mi kažu radnici Dalmacijavina ”, priča stečajni upravitelj tog poduzeća Perica Mitrović. “A ja im kažem, nije lijepo u stečaju, samo je sve normalno!” A zašto “stečaj s ružom”? Zanimljiva priča.

Bio je točno 8. ožujka, Dan žena 2012. godine, kada se u Ministarstvu gospodarstva, kod zamjenice ministra Tamare Obradović, održavao zadnji sastanak u nizu istih takvih na kojima se pokušavala naći formula spasa za tvrtku koja već tri godine nije radila, deset godina nije plaćala poreze i doprinose, i akumulirala je gubitke od milijardu i dvjesta milijuna kuna. Usred sastanka u prostoriju se ušetao i ministar Radimir Čačić, prvi potpredsjednik Vlade, i pitao o čemu je riječ.

Čestitka za 8. mart

Saznavši da je tema Dalmacijavino, Čačić je održao čelnicima tvrtke i njezinim sindikalistima ljutitu tiradu da “dolje radi 500 neradnika, parazita”, i rekao: “Idete u stečaj!” “Dobro, ali kakav stečaj?” zanimalo je sindikaliste. Ministar Čačić nije ništa odgovorio. Samo je dvjema ženama u sobi za sastanke, Tamari Obradović i jednoj članici sindikalne delegacije Dalmacijavina, čestitao 8. mart i dao dvije crvene ruže.

Od tada u sindikatu Dalmacijavina svoju kalvariju nazivaju “stečaj s ružom”. No, ta se gorka šala pokazala kao neki oblik vidovitosti: stečaj Dalmacijavina doista se pretvorio u lijepu priču, u fenomen rijetko viđen u Hrvatskoj, u kojem se jedno beznadno propalo poduzeće diže iz pepela, u kojem se pokreće proizvodnja, isplaćuju plaće, odjednom se stvara dobra kolegijalna atmosfera, a do tada borbeni sindikat svog stečajnog - hvali na sav glas!

To je možda i najveći paradoks. Omiljen u kolektivu postao je čovjek kojemu je zapravo zadaća i dužnost da Dalmacijavino, za koje su se nekad zanimali i Todorić, i Kerum, i proizvođač Traubisode Samuel Berkovicz, koja je nekoć punila i Coca-Colu, Schweps i Coctu, pa čak i proizvodila viski, danas proda bilo kome, makar i “nekim Kinezima”.

Tko najviše potražuje

Naime, nešto više od godine dana nakon otvaranja stečaja u svibnju prošle godine stečajni sudac na Trgovačkom sudu u Splitu donio je rješenje da Dalmacijavino d.d. u stečaju mora prodati svu svoju imovinu i iz dobivena novca isplatiti vjerovnike. Najviše potražuju ministar Slavko Linić i njemu pridružene državne uprave, fondovi i agencije, oko milijardu i 40 milijuna kuna. Zatim su tu radnici s otprilike 75 milijuna kuna za neisplaćene otpremnine i plaće, a onda i ostali dobavljači.

Već za koji dan, točnije 7. kolovoza, točno u podne održat će se “prva usmena javna dražba radi prodaje imovine stečajnog dužnika”. Na njoj će moći sudjelovati kupci koji će položiti deset milijuna kuna jamčevine i biti spremni izbrojati najmanje 281 milijun i 312.243 kune i 68 lipa. Prodaja se odvija po načelu “viđeno - kupljeno”, koje isključuje sve naknadne prigovore kupca. A što to potencijalni kupci mogu vidjeti pa kupiti? Bez prigovora…

Zasluga Perice M.

Dalmacijavino je, osim po svojim proizvodima i brendovima, javnosti najpoznatije po velikoj kameno-staklenoj zgradi u splitskoj trajektnoj luci. Ali, ta zgrada već dulje vrijeme ne pripada poduzeću, država ju je dala na raspolaganje Lučkoj upravi Splita. Dalmacijavino je na to moralo pristati jer je to bio uvjet za 4. pokušaj privatizacije, jer je zgrada na pomorskom dobru pa je opterećivala kapital tvrtke. Vinski podrumi, proizvodnja i punionica vina, kao i rukovodstvo tvrtke, preseljeni su danas u golemi industrijski kompleks nedaleko od splitske Sjeverne luke, a zgrada u trajektnoj luci ograđena je, napuštena i prepuštena propadanju. No, kompleks u Sjevernoj luci odjednom je opet prepun šušura strojeva.

Na prvi pogled okoliš djeluje pomalo sablasno. Golemi okrugli rezervoari, u koje je nekad alkohol u desecima milijuna litara na godinu dopreman tankerima, danas stoje zapušteni na vrućem srpanjskom suncu. Pored tvorničkog kruga velikog gotovo 70.000 četvornih metara zjapi neka rupetina, kava iz koje se iskopavalo bog zna što, s vremenom pretvorena u smetište.

Ali, iz nakupine niskih hala koji arhitekturom pripadaju socijalističkoj industrijskoj povijesti, i posve su amortizirane barem deset puta, danas ponovo izlaze šleperi nakrcani paletama bezalkoholnih pića, vina i rakija, ponosno noseći brand Dalmacijavina na svojim ceradama. To je zasluga stečanog upravitelja Perice Mitrovića koji je u Split došao iz Osijeka.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista