600.000 hektara državnog zemljišta dati u zakup i otvoriti 50.000 novih radnih mjesta

Vjerujem, dragi čitaoci, da ste svi vi, kao i ja, željni dobrih vijesti o mogućem oporavku iz ekonomske krize u kojoj se trenutno nalazimo. Ovim vas člankom želim upoznati da sam posljednjih dana naslutio jednu takvu dobru vijest, vrlo značajnu, koja govori da nam se ipak ponegdje pojavljuje i nešto bližega svjetla na kraju tunela.

Republika Hrvatska raspolaže s ukupno 2,695.037 hektara poljoprivrednog zemljišta (26.950 km2), dakle sasvim blizu polovici ukupnog teritorija (koji iznosi 56.542 km2). Jedna trećina tog poljoprivrednog zemljišta, 890.214 hektara, u državnom je vlasništvu (oko 33%), a 1,804.823 hektara u privatnom je vlasništvu (oko 67%). Kad se oduzmu površine koje su iz raznih razloga nepodesne za obradu, može se reći da Hrvatska raspolaže s približno 2 milijuna hektara obradivog poljoprivrednog zemljišta, a od toga tek je oko 1 milijun obrađeno, dakle u funkciji, a oko 1 milijun je neobrađeno, dakle izvan funkcije. Taj 1 milijun zapuštene i neobrađene zemlje najdohvatljiviji je MRTVI KAPITAL naše države, koji pred nama leži kao na dlanu, čeka našu ruku, a mi je sve dosad nismo znali ni ispružiti.

Opširno sam razgovarao s našim vodećim poduzetnicima Ivicom Todorićem i Emilom Tedeschijem, s velikim izraelskim poduzetnikom Shayom Livnatom, s ekonomskim komentatorom Milanom Gavrovićem i s nekoliko ljudi koji su neposredno angažirani u agrarnoj proizvodnji i trgovini.

Kad sam premijeru Milanoviću 12. srpnja iznio neke ideje iz tih razgovora, rekao mi je da upravo na tome rade u Ministarstvu poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja i već pripremaju temeljni zakon. Od ministra Tihomira Jakovine i njegove pomoćnice prof. dr. Vesne Gantner o tome sam saznao bitne pojedinosti i sada u ruci držim već gotovo dovršeni Prijedlog zakona o poljoprivrednom zemljištu, zajedno s prezentacijom tog Prijedloga na 14 vrlo pregledno obrađenih stranica, s datumom od 16. 7. 2012. Upravo taj Prijedlog i njegovu prezentaciju smatram dobrom viješću, koju sam najavio na početku ovoga teksta.

U obrazloženju Prijedloga stoji da su ciljevi tog Zakona staviti u funkciju 600.000 hektara neobrađenog poljoprivrednog zemljišta u državnom vlasništvu i time godišnji prinos poljoprivrede podići za vrijednost od oko 7 milijardi kuna, što ujedno znači otvoriti oko 50.000 novih radnih mjesta.

Ministar Jakovina drži da će taj zakonski Prijedlog biti na raspravi na prvim sjednicama Sabora poslije ljetne stanke, dakle oko 15. rujna, da će Zakon biti usvojen do 15. listopada, a primjena počinje već sljedeći dan. Ministar drži i da će do 15. svibnja 2013. državni zemljišni mrtvi kapital biti aktiviran, tj. da će biti potpisani svi ugovori o zakupu za oko 600.000 hektara raspoloživog zemljišta. Taj rok je posebno važan, jer do 15. svibnja 2013. Hrvatska mora predati Europskoj Uniji svoje zahtjeve za potporu agrara, a s time su vezani i rokovi za potpore i poticaje individualnim proizvođačima.

Kad pripremani Zakon o poljoprivrednom zemljištu ostvari svoje prioritetne ciljeve, naša će poljoprivreda u velikoj mjeri postati samodostatna.

Naravno, modernizacija znači i automatizaciju, kompjutorsko praćenje i podrška proizvodnji, sa stalnim ulaganjima u novitete. Izostajanje samo jedne od komponenata modernizaciju čini nepotpunom i može joj paralizirati daljnji razvoj. Navest ću vrlo indikativni primjer Agrokora.

S približno 25.000 hektara u svom vlasništvu Agrokor je postao najjači poljoprivredni proizvođač u Hrvatskoj, u nekim segmentima i najjači u regiji. Zahvaljujući konstantnim ulaganjima u modernizaciju, Agrokor je u dobrom dijelu svojih pogona dostigao europski nivo kompjutorizirane automatizacije u proizvodnji, uskladištenju i distribuciji. Pa ipak, njegovi se proizvodi uspješno prodaju kod kuće i u regiji, a tek je manji dio konkurentan i na tržištima razvijenih zemalja Europe. Zašto? Po riječima predsjednika Agrokora Ivice Todorića , glavna je prepreka u pomanjkanju sistematskog navodnjavanja. On spominje primjer Istre, gdje njegov kombinat ima dvije jake otkupne stanice. Istarska polja su žedna. Kad bi se oranice navodnile, urod bi nekih kultura po hektaru bio tri puta veći od sadašnjeg. To bi bilo sasvim dovoljno da se postigne konkurentnost i u europskim razmjerima.

Vjerujem da će nam već 2013. i 2014. europski fondovi mnogo pomoći, ali nema sumnje da najviše ipak ovisi o nama samima. Imamo dva velika bogatstva: na jugu more, na sjeveru i istoku plodnu zemlju. Bogatstvo sjevera i istoka kao da nam je skriveno, kao da ga još ne prepoznajemo.

Hoće li dovoljno mladih ljudi shvatiti da u modernom svijetu selo nije manje dobra prilika za bogat i kulturan život negoli grad? Mislim da o tome u velikoj mjeri ovisi kakva će nam biti naša hrvatska budućnost.