Višemjesečna čekanja na specijalističke pretrage, zastarjela dijagnostička oprema, neodgovarajući broj liječnika specijalista i potpuni kaos pri naručivanju pacijenata samo su dio problema u kojima grca hrvatsko zdravstvo .
Dovoljan broj liječnika
Nacionalna lista čekanja, projekt Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi koji je trebao odgovoriti na neke od tih problema, u siječnju ove godine bilježi golema čekanja za specijalističke pretrage, a na pojedine medicinske postupke pacijenti čekaju i više od dvije godine. Zašto kada na 1000 stanovnika Hrvatska raspolaže s gotovo 2,5 liječnika, što je neznatno manje od europskog prosjeka, a znatno više od broja liječnika u manjim, nerazvijenijim i tranzicijskim zemljama?
Bio je to povod da zavirimo u hrvatske bolnice, zabilježimo broj pregleda koje liječnici specijalisti obave u jednom danu, uvjerimo se u njihovu učinkovitost i iz prve ruke čujemo iskustva pacijenata.
Jutarnji list je, prvi put u Hrvatskoj, tri tjedna proveo u najvećim zagrebačkim, atime i hrvatskim medicinskim ustanovama, pomno prateći svaki korak naših liječnika.
Provjerili smo funkcionira li Ustavom zajamčena odgovarajuća i pravodobna medicinska skrb za svakog građanina ili se radi samo o birokratskoj utopiji. Zanimalo nas je plaćaju li teški pacijenti svakog mjeseca dopunsko zdravstveno osiguranje uzalud ili ipak ostvaruju pogodnosti u zdravstvenoj zaštiti. Usporedili smo broj obavljenih pretraga sa stvarnim mogućnostima bolnica i specijalističkih ambulanti i došli do mnogih zanimljivih podataka.
Neslavni rekorderi
Pronašli smo neslavne rekordere u kojima se za pojedine zahvate čeka nevjerojatna 852 dana, ali i alternativne javne medicinske ustanove koje će isti zahvat obaviti za nepuna dva mjeseca. Sve navedeno usporedili smo i s privatnim poliklinikama u kojima je kvaliteta medicinske skrbi nerijetko nekoliko desetljeća ispred standarda u javnim institucijama. Rezultate našeg istraživanja objavljivat ćemo iz dana u dan, zajedno sa stavovima i komentarima čelnih ljudi klinika koje smo posjetili, pacijenata i nadležnih državnih službi.
Zora još nije ni svanula kada sam, zajedno s desecima Zagrepčana iste sudbine, s nestrpljenjem čekao polazak krcatog autobusa koji sa zagrebačkih Svetica vodi do Kliničkog bolničkog centra Rebro. Guram se u autobusu koji svakog jutra, svakih desetak minuta, prevozi stotine zabrinutih lica do najveće hrvatske bolnice. Početak je to putovanja, ne duljeg od kilometar i pol, kojim počinje jedan naporan i kaotičan dan ljudi koji se bore za svoje zdravlje.
Kaos, to je prava riječ, nastavlja se prolaskom kroz glavni ulaz bolnice. Deseci pacijenata guraju se na središnjem šalteru za upis bolesnika, miješajući se s pacijentima naguranima ispred dnevne bolnice koji od jutra, a iskustvo će mi pokazati - sve do kasnog poslijepodneva, čekaju da bi primili lijek.
Nalazim se ovdje, iako potpuno zdrav, da bih saznao kako to izgleda biti pacijent u hrvatskoj bolnici. Odlučio sam igrati ulogu pacijenta naručenog za magnetsku rezonanciju - jedan od trenutačno medijski najeksponiranijih specijalističkih pregleda. Kako nigdje nema uputa, odlazim do šaltera na kojem piše ‘Informacija’. Ljubazna djelatnica sve mi objašnjava.
Lutanje hodnicima
- Vidite ovaj hodnik? Krenite njime pa idite na stepenice lijevo. Popnite se na prvi kat, skrenite desno, skrenite lijevo i vidjet ćete jedan veliki hodnik. Samo ravno do MR-a. To vam je jednostavno - u dahu govori djelatnica. Zbunjeno, ali poslušno - krećem u avanturu.
Na prvi dojam, KBC Rebro nepregledna je masa hodnika i nepovezanih bolničkih odjela u kojima se teško snalaze i oni koji u njemu rade. Dojam ostaje isti i nakon tjedan dana provedenih u toj ustanovi.
Prateći upute, dolazim do velikog hodnika, no on je zatvoren zbog rekonstrukcije. Na ulazu se kočoperi jasno upozorenje o zabrani prolaska, a nekolicina radnika na ljestvama, prašinom posut pod i razorene stijenke zidova ilustriraju to upozorenje. Nekoliko pacijenata hladnokrvno ignoriraju upozorenja pa se hodnikom zapućuju u nepoznato. Ja sam se odlučio ponašati u skladu s kućnim redom.
“Mora da sam pogriješio”, razmišljam dok se vraćam prema glavnom holu u prizemlju bolnice, spreman pokušati ponovno. Ali, opet završavam na istome mjestu. Tražim pomoć jedne od medicinskih sestara u prolazu.
- Da, to vam je ovdje, samo prođite kroz gastroenterološki odjel pa bilo kojim hodnikom lijevo - ljubazno objašnjava. Zvonim na zaključana vrata odjela. Pojavljuje se sestra smrknuta lica.
- Dobar dan, trebao bih na magnetsku rezonanciju, a rekli su mi da ovdje... - pokušavam objasniti svoju situaciju
- To vam nije ovdje - odgovara nestrpljivo sestra. Haj’te vi kroz ovaj hodnik, pa tamo potražite - upućuje me sestra u isti onaj hodnik na čijem ulazu stoji zabrana prolaza.
Evo me do stepenica koje vode dolje, tavno do šaltera informacija. Došao sam na isto mjesto odakle sam krenuo! Traženi MR nalazi se, naime, samo pola kata ispod. Sjedam, konačno, pred čekaonicu Zavoda za nuklearnu medicinu, odnosno toliko željeni MR.
Lica bez osmijeha
Na pregled, među pacijentima i liječnicima kolokvijalno nazvan “magnet”, pacijenti nerijetko čekaju i do godine dana. Bezbolan je, traje između pola i dva sata, a posljednjih je godina postao nezamjenjiv dijagnostički alat jer daje jasnu, nedvosmislenu sliku organizma bez po ljudsko tijelo štetnog zračenja. Pregled “magnetom” ujedno je i veoma skup - pacijenti bez osnovnog zdravstvenog osiguranja platit će ga u KBC-u Rebro između 1200 i 1800 kuna, no svaki se trošak isplati jer skupocjeni magnet otkriva svaku promjenu na tkivu, zbog čega se često koristi i za rano otkrivanje tumora.
Na pregled magnetskom rezonancijom u KBC-u Rebro u prosjeku se čeka, saznajem, između četiri i pet mjeseci. Osam sati koje ću danas provesti ovdje prema tome se i ne čine osobito dugim.
Za to je vrijeme pored mene prodefilirao više desetaka liječnika, medicinskih sestara, tehničara i drugog osoblja (iako je zapravo teško reći tko je tko, jer ima liječnika u plavim, ali i sestara u bijelim kutama). Primjećujem, malo je pacijenata koji dolaze na MR. Kada se pojave čovjek očekuje da će ugledati ozarena lica sretnika koji su konačno dočekali željeni pregled. Ali, ništa od toga. Njihova su lica umorna i ne odaju sreću. I, nikome nije do razgovora.
Ipak, 53-godišnja Karlovčanka D. P., koja je pred ambulantu MR-a došla nekoliko minuta poslije 10 sati, nije takva. Spremno priča svoju priču. Njoj je, kaže, 2007. godine otkrivena teška i gotovo neizlječiva bolest imunološkog sustava - lupus. Bolest joj je otkrivena sasvim slučajno, kada ju je izabrani obiteljski liječnik opće prakse u Karlovcu zbog akutnih bolova u zglobovima i crvenila po rukama poslao specijalistu reumatologu, a on joj odredio tretman fizijatra. Iskusni fizijatar napisao joj je uputnicu za hitan smještaj u KBC-u Rebro.
Nakon niza pretraga otkrivena je spomenuta bolest i pacijentica je počela s terapijom. Osnovni simptomi, zbog kojih se obratila liječniku, s vremenom su nestali. No, uznapredovala opaka bolest nastavila je razarati njezin organizam. Počela je primati i lijek Marivarin za razrjeđivanje krvi, a redovne tjedne kontrole, višednevna ležanja u bolnicama i bezbrojni specijalistički pregledi postali su njezina svakodnevica.
‘Povlačenje veza’
D. P. tako je funkcionirala do kraja ljeta 2008. kada su joj se, kao posljedica otkrivene bolesti, pojavila ozbiljna oštećenja na mozgu koja su naposljetku dovela do blagoga moždanog udara i privremene oduzetosti lijeve strane tijela. Hitno je primljena u KBC Rebro. Nakon osnovnog tretmana propisana joj je rehabilitacija u Varaždinskim toplicama nakon čega bi, po naputku odjelnog liječnika s Rebra, trebala uslijediti kontrola na magnetskoj rezonanciji kako bi se vidjelo jesu li ranije otkrivena moždana oštećenja i u kojoj mjeri uznapredovala.
D. R. je bila šokirana kada su joj zakazali termin za MR snimanje - sredinom 2009. godine. Gotovo godinu dana od pretrpljenog udara. Kakve bi bile posljedice promjena na mozgu, koje su u samo godinu dana od otkrivanja bolesti uznapredovale do stadija u kojem su izazvale moždani udar, danas je teško reći. Uglavnom D. P. je, kako nam kaže, “povukla vezu”.
- Liječnik koji me liječio naručio me ‘preko veze’ u neurološku polikliniku Neuron u KBC Šalata gdje sam MR obavila za manje od mjesec dana. Da nije bilo tako, ne zna kao bi jer - privatni pregled ne može platiti.
Upravo kada sam završio razgovor s gospođom D. R. na šalteru za MR dolazi druga pacijentica. Zove se Marija Sučević. Došla je iz Slavonskog Broda i želi se naručiti za pregled. “Može, kažu joj, imamo slobodno za 29. listopada 2010.”
Scenu gledam iz pristojne udaljenosti i začuđen sam hladnokrvnošću kojom Marija prihvaća apsurdni rok.Sustižem je u hodniku i s nevjericom pitam:
- Naručili su vas tek za kraj godine?
- Da. Ma, navikla sam ja na to. Iako plaćam i obvezno i dopunsko zdravstveno osiguranje veći dio pretraga obavljam kod privatnika - odgovara mi.
- Pa o čemu je riječ? - ne popušta moja znatiželja.
- Liječnik sumnja na adenom hipofize, pa želi da učinim MR. Naravno da neću čekati, otići ću kod privatnika i platiti - objašnjava mladolika Marija. Adenom hipofize “najčešće” je dobroćudan tumor na hipofizi, žlijezdi u mozgu odgovornoj za rad svih ostalih žlijezdi u tijelu, koja kontrolira niz vitalnih procesa u ljudskom tijelu.
- Pa koliko ste novca dosad potrošili na te preglede?
- Ah, čovjek uvijek mora pozitivno gledati na stvar - ostavlja me Marija bez odgovora i odlazi kako bi uhvatila prijevoz za Slavonski Brod.
Za to vrijeme u čekaonici za magnetsku rezonanciju vlada sablasna tišina. I dalje defiliraju “ljudi u bijelom”, iako nikome od nas u čekaonici nije jasno što oni točno rade.
Čekaonica MR snimaonice najtiši je javni dio Rebra, a dijele je pacijenti s MR-a i DSA (Digitalna supstrakcijska angiografija). No, u dva dana “dežuranja” pred čekaonicom tu se zateklo tek desetak pacijenata za MR i nekolicina za DSA. Nije mi jasno zašto pacijenti moraju toliko dugo čekati na pregled, a ovdje u hodnicima vlada takva tišina.
Postavljam to pitanje prof. dr. Stjepku Pleštini, pročelniku Zavoda za onkologiju i savjetniku ravnatelja KBC-a Rebro, akademika Željka Reinera. Dok sjedimo u njegovu uredu, dr. Pleština objašnjava.
‘Ludi’ za novim strojem
- KBC Zagreb raspolaže s dva MR uređaja. Jedan se nalazi na Šalati, u privatnoj poliklinici Neuron, koji se ujutro koristi za pacijente KBC-a Zagreb, a u drugom dijelu dana za potrebe poliklinike Neuron, a drugi je smješten na Rebru. Dnevno se naručuje i obradi sedam do devet pacijenata. Velik je problem što se jedan dio pacijenata naprosto ne pojavi na pretrazi. Neki ne dođu jer su pregled već obavili negdje drugdje, neki zaborave na termin, a neki iz samo njima poznatih razloga. MR je specifična dijagnostička metoda koja traje između 30 minuta i jednog i pol sata, ovisno o regiji koju se snima. Teško je u nastalu ‘rupu’ ubaciti novog pacijenta, iako se to uvijek trudimo - objašnjava prof. Pleština.
Upravo je MR postao medijski najeksponiranija pretraga, što je dijelom dovelo do generiranja velikih lista čekanja. Prof. Pleština kaže kako se nerijetko bilježe slučajevi u kojima pacijent bolnicu prijavljuje nadležnim inspekcijama ako ga specijalist odbije poslati na MR.
- Pacijenti smatraju da na to imaju pravo, a liječnici često znaju da nema apsolutno nikakvih indikacija koje bi zahtijevale pregled MR-om. Imamo mnogo slučajeva gdje pacijenti završe na CT-u, a još ni ultrazvučno snimanje nisu obavili. Zapravo, kada se zbroje nalazi koji nikad nisu podignuti s brojem nalaza koji su b.o., dakle pretragom ništa nije otkriveno, govorimo o oko 50 posto svih učinjenih pretraga. Grubo bi bilo reći da su sve te pretrage bile nepotrebne, nekada su doista opravdane, ali ih je velik dio uistinu besmislen - objašnjava dalje prof. Pleština. I prije pojave uređaja za magnetsku rezonanciju “sasvim se lijepo živjelo i dijagnosticiralo”, kaže on.
Ali, nije valjda fascinacija pacijenata sofisticiranom tehnologijom i želja da se pregledaju “magnetom” jedini razlog tako dugom čekanju. Čekanju koje u nekim slučajevima može biti i kobno.
Kada dolazi liječnik?
Kao jedan od većih problema KBC-a Zagreb, ali i čitavog hrvatskog zdravstva, prof. Pleština ističe nedostatak stručnog kadra. Klinički zavod za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju samo je prošle godine obavio više od 120 tisuća pretraga. Pleština ističe da su sve te nalaze interpretirala, obradila, analizirala i dijagnoze ispisala samo 22 radiologa, koliko ih je zaposleno na Rebru. Statistički, jedan liječnik godišnje obradi nešto manje od deset tisuća pacijenata. Trenutačno za MR čeka 1180 pacijenata, a mjesečno ih na listu pristiže još oko četiri stotine. Prosječno se na pregled čeka između četiri i pet mjeseci, no ima i pacijenata, poput Marije iz Slavonskog Broda, koji čekaju dulje. Dosta informacija za danas, sutra je novi dan.
“U redu, možda je ipak riječ o vrlo eksponiranoj pretrazi. A što je s ultrazvukom srca koji se, pobogu, obavlja već desetljećima”, razmišljam dok me stepenice vode prema Klinici za bolesti srca i krvnih žila. Bilo je jedva osam ujutro kada sam došao čekanice za UZV srca. Pacijenata nije bilo, a bolnica se polako budila. Ambulante za UZV srca na Rebru nalaze se na samom kraju dugačkog bolničkog odjela, pa se pacijenti naručeni za UZV miješaju s odjelnim pacijentima, a tehničko osoblje zaobilazi ih prilikom dostave obroka odjelnim pacijentima.
Prvi pacijent tog dana bila je sredovječna gospođa smještena na kardiološkom odjelu, koja je stigla tek u 8.26 sati. Odmah je primljena u ultrazvuk ambulantu 1, od tri raspoložive u klinici.
No, UZV snimanje nije obavio liječnik kardiolog nego viša medicinska sestra jer liječnik još nije stigao. Nekoliko minuta kasnije počeli su pristizati pacijenti. Jedna od njih, starija žena, pokušala je saznati informaciju o dolasku liječnika, no uspjela je tek saznati da ni odjelne medicinske sestre ne znaju kada će se on pojaviti. Neizvjesnost je prekinuo liječnik sedam minuta kasnije, a sestra ga je odmah informirala o dvoje pacijenata koji čekaju na UZV. Jedna od njih, starija, u 8.42 sati primljena je u UZV ambulantu 3, a iz “jedinice” netom je izašla ranije spomenuta odjelna pacijentica nad kojom je pretragu obavila viša med. sestra.
U nastavku dana ultrazvučno je snimljeno dvadesetak srca. Unatoč postojećem kapacitetu od tri UZV ambulante, one su “punom parom” radile tek u kratkom razdoblju između 10.30 i 11.30 sati. Većinu ostalog vremena radile su dvije ili čak samo jedna ambulanta. Analize radi, prosječno UZV snimanje traje između 15 i 20 minuta s konzultacijama, što jednostavnom računicom dovodi do tri snimanja u sat vremena po ambulanti.
U osmosatnom radnom danu Klinika za bolesti srca i krvnih žila mogla bi tako, u tri ambulante, obaviti čak 72 snimanja. Tijekom našeg “dežurstva” obavila ih je maksimalno 25. U redu, i liječnici imaju pravo na odmor i možda im postavljam previsoke kriterije, ali čini se da bi pedesetak pregleda bio minimum koji bi se dnevno trebao obaviti. Zanima me koliko se u KBC-9u Rebro čeka na ovaj pregled. Kažu mi: “Ne više od četiri mjeseca”.
Alternativa je, naravno, snimanje u nekoj od privatnih klinika. Cijena - oko tisuću kuna.
Neiskorištenost opreme u KBC-u Zagreb ponovno opravdavaju nedostatkom kadrova. Činjenicu da više medicinske sestre rade UZV snimanja srca ne smatraju spornom, ali ističu da sestre nikako ne interpretiraju snimljeno nego je to i dalje dužnost kardiologa. Ponovno odlazim do prof. Pleštine tražeći odgovore na pitanja.
- Dakle, UZV snimka ostaje u uređaju, a liječnik je potom interpretira i piše nalaz. Problem je što mi u Klinici za bolesti srca i krvnih žila nemamo specijaliste kardiologe koji se bave isključivo ultrazvučnim snimanjem, nego su to liječnici koji su u jednom trenutku na ultrazvuku, trenutak kasnije na odjelu, a potom rade, primjerice, koronarografiju. Sve ovisi o potrebama. Odjelne pacijente odnosno bolesnike čije je stanje toliko ozbiljno da zahtijeva hospitalizaciju, dakako, snimamo odmah, preko reda - objašnjava prof. Pleština.
Manjak specijalista
No, kadrovski problemi ipak ne mogu objasniti niz apsurdnih situacija koje se događaju u bolnici. Dok petnaestak minuta nakon razgovora sjedim u čekaonici za UZV srca, medicinska sestra s jednog od kardioloških odjela dovezla je i pred UZV ambulantom bez riječi ostavila pacijenticu u invalidskim kolicima. Snimanja su se neometano nastavila, a starija pacijentica strpljivo je čekala gotovo dva i pol sata. Tek oko podneva priupitala je medicinsku sestru kada će biti primljena.
- A tko ste vi? - pitala ju je med. sestra.
- Ja sam ..., s III. odjela, dovezli su me radi ultrazvuka srca - odgovorila je pacijentica.
- Ne znam, nitko mi ništa nije rekao. Trebali su najaviti vaš dolazak. Čekajte ovdje - uzvratila je sestra. Apsurdan dijalog naposljetku je, desetak minuta kasnije, urodio plodom pa je žena obavila snimanje koje je, kao odjelna pacijentica, imala pravo obaviti bez čekanja. Potom je neko vrijeme čekala da netko dođe po nju, a kad joj je i to dozlogrdilo, sama se, iako nevična kolicima, odgurala do odjela. Druga odjelna pacijentica, također nevična invalidskim kolicama u kojima ju je sestra dogurala do ambulante, ostavljena je nasred hodnika. Kako nije htjela biti smetnja, žena se neko vrijeme pokušala “preparkirati” uza zid hodnika, no to joj nije pošlo za rukom. Potom se bojažljivo ustala iz kolica, osvrnula oko sebe da vidi promatra li je tko od medicinskog osoblja, pomaknula kolica i zadovoljno ponovno u njih sjela. Samo nekoliko minuta kasnije iz UZV ambulante izašla je sestra i pozvala je na UZV riječima: “Hajde, ustanite iz tih kolica, pa možete vi hodati”, i vratila se u ambulantu.
Zabrinuti, uglavnom šutljivi pacijenti i “prezaposlene” medicinske sestre nisu osobito ugodno društvo. Srećom, ponio sam knjigu, dosta debelu knjigu, kojom sam kratio vrijeme u bolničkoj čekaonici. I dok sam tako satima čitao, nitko me ništa nije pitao. Zapravo, čitavih tjedan dana koliko sam proveo u KBC-u Rebro osjećao sam se vrlo opušteno, do te mjere da se čovjek zapita je li uopće živ ili tek avet što bespomoćno lunja bolničkim hodnicima. Smilovala mi se samo jedna medicinska sestra pred UZV srca.
Mjesto za beskućnike
- Pa onaj dečko tamo čeka od jutra, trebali bismo ga primiti - rekla je kolegici, no ništa se nije dogodilo. Teoretski, zagrebački beskućnici mogli bi se besplatno ugrijati u hrvatskim bolnicama jer ih tamo, za razliku od lokacija poput čekaonica na Glavnom kolodvoru, nitko ne bi ometao provjerama i policijskim racijama.
Malo bi teže svoj mir pronašli na Kliničkom zavodu za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju čijim hodnicima dnevno prodefilira više od stotinu pacijenata. Unatoč velikoj gužvi, tijekom novinarskog “dežurstva” funkcioniralo je samo sedam od petnaestak snimaonica, čija su vrata bila oblijepljena kojekakvim zanimljivim pamfletima. Doznajem tako da se neuroradiološke pretrage obavljaju samo utorkom i četvrtkom od 10 do dvanaest sati, a opća angioradiologija ponedjeljkom i srijedom od 14 do 15 sati. Tu je izvješen i cjenik dijagnostičkih usluga za one bez zdravstvenog osiguranja, na kojem doznajemo da CT mozga u KBC-u Rebro stoji 480 kuna. Ipak, jeftinije je nego CT u privatnim poliklinikama koje isti pregled naplaćuju između 700 i tisuću kuna.
CT uređaj na Rebru smješten je uz Zavod za onkologiju i ambulantu za kemoterapiju. Sada već navikao na duge, apokaliptične podzemne hodnike hrabro koračam preko centralne bolničke kuhinje, dizalom se penjem na etažu -1 pa hodničkim labirintom preko Zavoda za dijalizu. Mogao sam, kažu mi, i kraćim putem, ali on mi se činio još kompliciranijim.
Najljubazniji odjel
Prosječan CT pregled ovdje traje između deset i petnaest minuta, a zorno pokazuje promjene na tkivu, kostima i na mozgu. No, unatoč brzom obavljanju pregleda, na nalaze pacijenti KBC-a Rebro čekaju desetak dana, odnosno oni im u tom roku dolaze na kućnu adresu poštom. Provodeći dan pred ambulantom za CT snimanje, nismo uočili nepravilnosti u radu niti nemar osoblja. Dapače, može se reći da je osoblje CT ambulante među ljubaznijim djelatnicima KBC-a Rebro čije sam postupanje s pacijentima imao prilike vidjeti. Dnevno obrade i po 40-ak pacijenata. Radi se uglavnom o CT snimanjima glave te abdomena koja se, dakako, obavljaju od 8 do 16 sati.
Prof. Pleština ističe kako su aktualne rasprave o višesmjenskom radu dijagnostičkih ambulanti.
- Mi više nemamo problema s nedostatkom opreme nego isključivo s nedostatkom kadrova. Problem je i u tome što bi pacijenti vjerojatno s gnušanjem dočekali ideju da na CT ili UZV dođu u, primjerice, 3 sata u noći. A višesmjenski rad drastično bi povećao i naše kadrovske potrebe. Uvjeravam vas da situacija više nije kao što je bila nekada - više nemamo nikoga u takozvanoj kadrovskoj rezervi. Odnosno, nema člana medicinskog osoblja koji nema što raditi, nego svi rade maksimalno koliko je to moguće. Tu je i problem zakonskih ograničenja, jer osoblje s radioloških odjela mora raditi po skraćenome radnom vremenu, a zakon im ne dopušta prekovremeni rad.
Recentne priče o zabrani istovremenog rada u javnim i privatnim zdravstvenim ustanovama tako opet ne bi riješile problem, nego bi ključno bilo zapošljavanje dodatnog broja liječnika. To je u ovom trenutku vrlo teško, a dijelom i zato što je u Hrvatskoj sve manje kandidata za specijalizaciju - zaključuje Pleština.
Sljedeći tjedan idem u KB Dubrava. Ovaj put nosim sendviče s pohanom piletinom, ne želim umrijeti od gladi i žeđi u bolničkom hodniku.
- Tko se nije barem jednom zaputio s uputnicom u neku bolnicu, ne zna što je to hrvatsko zdravstvo - riječi su Marija Drlje, predsjednika Udruge hrvatskih pacijenata.