‘Prije deset godina doživio sam najstrašnije trenutke u karijeri: kolege arhitekti digli su pobunu protiv mene, nemilosrdno su me vrijeđali zbog ovog projekta. Sad sve više njih govori da je ipak dobro ispalo’

S crvenom bojom na zagrebačkom Trgu maršala Tita arhitekt Milan Šosterič očito nije imao sreće. Prvo je kugla ispred zgrade Muzičke akademije trebala biti crvena, pa se gradskim ocima, prije svega Bandiću, digla kosa na glavi od straha da će se zapjenjeni prosvjednici, koji s vremena na vrijeme banu na Trg i traže micanje Titova imena, još više ražestiti. Na kraju je kugla ispala narančasta, boja kultnog Mini Coopera iz obližnjeg izloga na Roosveltovu trgu.

Onda je arhitekt Šosterič želio da dugine boje na krovu nove zgrade počnu crvenom, ali je to izazvalo zgražanje obližnje Škole za primjenjenu umjetnost, u čije bi se učionice reflektirala ta omražena boja. Da bi izbjegao još jedan u nizu napada koji su pratili gradnju Muzičke akademije, arhitekt se dosjetio da ”okrene” dugine boje, a za crvenu se nije našlo mjesto ni prema Deželićevoj ulici, koja je nekad bila Prilaz JNA. ”Nema tu ideologije, vjerujte”, kaže nam pomirljivo arhitekt o kojem trenutačno priča ‘sav Zagreb’ dok razgovaramo u obližnjem kafiću ”kraj gradilišta”, kako zove zgradu Muzičke akademije koja je svečano otvorena, ali će trebati još najmanje pola godine da i koncertna dvorana bude gotova.

Zagrepčani su, kao uvijek, podijeljeni oko nečeg novog, pa i oko nove zgrade Muzičke akademije, čija je realizacija trajala gotovo deset godina. Dok su jedni ogorčeni kritičari ”novog u starom” i nastavljaju sa zgražanjem koje je pratilo i zgradu bivšeg Ferimporta na istome mjestu, rad arhitekta Stanka Fabrisa, drugi sa simpatijama gledaju na Šosteričevo životno djelo, koje je izazvalo kontroverze i u vrijeme kada ga je žiri prihvatio, doduše, ne jednoglasno. ”Mislim da nitko nije doživio od prvonagrađenih autora ono što sam ja doživio prije deset i pol godina u Društvu arhitekata. Mogu reći da je to bila pobuna, uz uvrede, ali u tom korpusu bilo je i onih koji su me cijelo vrijeme podržavali”, kaže Šosterič i nabraja neka od imena, Marijana Hržića, Slavka Dakića, Milana Carevića. Uz dodatak da taj ”front otpora” prema Kući, kako najčešće kaže za zgradu Muzičke akademije, ipak popušta jer se javlja sve više kolega koji kažu da nije loše ispalo iako to nisu očekivali.

Sukob s Kožarićem

Ali, kada je riječ o novinarima, tu arhitekt Šosterič ne štedi kritike. Sve ono što je posljednjih tjedana uzburkalo medije, prije svega oko ”Kožarićeve kugle”, arhitekt stavlja na dušu novinama koje ”nanjuše krv”.

“Kada je Kuća iznikla zajedno s trgom, sa skulpturalnim elementima koji čine zajedničku sliku, mediji su se dohvatili i prenaglasili sukob između mene i gospodina Kožarića, iako ja to nikada nisam smatrao sukobom.”

A sve je počelo još davno, kada je slavni umjetnik odbio da njegovo ”Prizemljeno sunce” bude dio projekta nove Muzičke akademije, što je Šosterič predlagao.

“Kožarić je rekao da to ne dolazi u obzir, a ja sam išao dalje s kuglom, jer mi je trebala. Sada se to u medijima naziva plagijatom, kopijom, spominje se neki sud, iako je elementarno geometrijsko tijelo kao što je kugla dio geometrije i matematike, a u našem zakonu koji regulira autorska prava jasno stoji da matematički pojmovi ne mogu biti predmet autorskog prava.”

Šosterič kaže da je kod njega kugla bitno drukčija od Kožarićeve, veća je, od aluminija je, dok je Kožarićeva od bronce, sa zlatnim listićima. ”Kod mene je automobilska boja, vulkanik oranž Mini Coopera, obrađena u termolakirnici. Značenje boje zlata je sunce i moć, a kod mene je ispalo da je narančasta boja simbol ravnoteže između duha i libida. Dakle, sasvim nešto drugo.”

Kako mnogi u igli vide neki erotski naboj, onda je kugla s tom ravnotežom duha i libida više nego dobrodošla. ”Ta igla svojom simbolikom poremećuje atmosferu u ljudima koji se nalaze oko kugle i imaju prema njoj emotivni pristup, grle je, prislanjaju obraz, vole se slikati i družiti s njom. Očigledno ta kombinacija draži nekim poticajem. To nisam htio, dogodilo se naknadno, a želio sam samo da igla simbolizira muški princip, a kugla ženu”, objašnjava Šosterič.

Kožarić je, navodno, bio sve vrijeme neraspoložen za svaku suradnju jer ga arhitekt za vrijeme natječaja nije o tome ništa pitao.

“Bio sam nepristojan iako sam deklarirao da je to njegovo. Nakon toga sam želio da kugla bude bitno drukčija od Kožarićeve, da bude i crvena, ali nije bilo raspoloženja u gradu za to.”

Je li to zbog druga Tita, da trgom ne bi dominirali ‘crveni’?

“Pa, ne znam, ne bih u to ulazio. Nitko nije dao obrazloženje. Možda bih najbolje rekao da je ocijenjeno da ne bi bilo korisno da kugla bude crvena. I tako je postala narančasta, kao kontrast toj srebrnastoj, čeličnoj igli.”

Pitam Šosteriča kako je reagirao na intervenciju Otta Barića, koji je na društvenim mrežama objavio fotografiju koja pokazuje vrlo sličnu kombinaciju igle i kugle, realiziranu prije ove zagrebačke, uz jasnu poruku da se radi o plagijatu. Objašnjava da se ideje često mogu poklopiti, kada autori i ne znaju za to. Tako je bilo i oko nekih razmišljanja u vezi Fabrisove zgrade Ferimporta, kada je otkrio da je Ivan Picelj razmišljao kao i on.

”Međutim, nisam imao inspiraciju u Picelju, ali to što smo slično razmišljali bio mi je dokaz da radim pravu stvar. Jer, ako to istodobno pripada Picelju, razdoblju afirmacije elementarnih geometrijskih tijela, to je onda pravi put.” Kaže da nije znao za skulpturu na koju je upozorio Barić, ali da je i znao da ne bi odustao od svoje ideje, koja se pojavila u snu.

“Nikako ne bih odustao, jer mi je igla bila potrebna za arhitektonski koncept, kao ravnoteža nekim asimetrijama. A kada je tu igla, trebala mi je i kugla. Dakle, dogodilo se da je netko 1996. razmišljao na isti način, ali u nekom drugom prostoru. Da sam znao za to, bez problema bih spomenuo, kao što sam spomenuo i Picelja.”

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg