‘Obećali su nam najveći solarni park na svijetu, a sad će nam uzeti 160 mil. eura’

Najavljeno je kao posao stoljeća: dvije milijarde eura vrijedna investicija, tvrtka iz Luksemburga, najveći solarni park na svijetu , i to baš u Srbiji. I to ne bilo gdje, nego na jugu Srbije, u nevjerojatno siromašnom dijelu zemlje gdje je prosječna plaća jedva nešto viša od 100 eura, a broj korisnika socijalne pomoći nadmašuje broj nesretnika koji se računaju kao da rade, a u stvari samo odlaze na posao u neku od propalih tvornica koju država zadnjim snagama još održava na životu.

Na jugu Srbije mnogo je više potrošača struje nego kupaca, stalno se žale Elektroprivredi Srbije jer je malo onih koji potrošenu struju uopće plaćaju. Kad su odlučili zamijeniti stara brojila i postaviti ih izvan kuća i stanova, kako bi pokušali stati na kraj krađi, mještani su izišli na ulice i organizirali prosvjede, naučeni da ništa ne plaćaju. Baš tamo, uz granicu s Kosovom, gdje država i njezine institucije jedva da postoje, a ljudi preživljavaju u siromaštvu sličnije svojim pradjedovima nego suvremenicima u Beogradu i Novom Sadu, e baš tamo je trebala biti smještena ultrasofisticirana solarna elektrana.

Sporna zemljišta

Alessio Colosi, predstavnik investitora, tvrtke Securum Equity Partners Europe, objašnjavao je da su izabrali baš Srbiju zbog spremnosti Vlade da prihvati projekt, zbog idealnih klimatskih uvjeta i geografskog položaja te zbog visokoobrazovanog kadra. Nevjernim Tomama su stručnjaci za solarnu energiju objasnili da stvar doduše zvuči čudno, ali da je jug Srbije povoljniji za gradnju solarnih elektrana od Njemačke, koja je uložila golem novac u razvoj korištenja sunčeve energije.

Srbija bi time postala dvostruko jača od Amerike, ali ni to nikome u Beogradu nije bilo čudno. Dosad najveća elektrana na sunčevu energiju na svijetu smještena je u pustinji Mojave u Kaliforniji. Ta američka ima manje od 500 megavata, a ova u Srbiji trebala je biti dvostruko jača, instalirane snage od čak 1000 megavata. Za usporedbu, nuklearka u Krškom ima snagu 700 megavata.

No Srbija je zemlja čuda pa se nitko nije javno zapitao kako je to moguće da danas nemate niti jednu solarnu elektranu, a sutra ste odmah prvi na svijetu, jači i od Amerike i od Njemačke ili Kine, zemalja koje ulažu milijarde u razvoj alternativnih izvora energije. Barack Obama je obećao Amerikancima kako će s dvije milijarde dolara američka vlada kreditirati gradnju novih solarnih elektrana. E pa srpski planovi su bili jači i od toga: ne bi dobili kredit, nego bi to bila čista investicija, i to u 50 posto većem iznosu od američke! Dok bi Amerikanci ulagali 2 milijarde dolara, u Srbiju su trebale biti uložene dvije milijarde eura, ili oko tri milijarde dolara. Fantastičan uspjeh!

Bio je to uspješan projekt sve dok neki dan iz beogradskog ureda tvrtke Securum Equity Partners Europe nije objavljeno da su raskinuli ugovor s Vladom Srbije. I da će preko međunarodne arbitraže tražiti odštetu od 160 milijuna eura.

Kako sad to? Šok i nevjerica.

Iz Securum Equity Partnersa su poručili da raskidaju ugovor zato što Srbija nije ispunila obveze iz sporazuma prema kojem su dužni osigurati lokaciju od 3000 hektara za gradnju buduće solarne elektrane. Spor za naknadu štete, u visini od 160 milijuna eura, pokrenut će pred međunarodnim arbitražnim sudom u Londonu, hladno su poručili u priopćenju koje je uzdrmalo srpsku javnost.

Potpuno nepoznati

Poruka je bila šokantna: 160 milijuna eura! Kako, zbog čega?! Kako se to moglo dogoditi, tko je kriv? Odjednom se ispostavilo da za tvrtku Securum Equity Partners Europe nitko nije čuo. Jutarnji je u veljači 2012., osam mjeseci prije svečanog potpisivanja ugovora između srpske vlade i fantomskih investitora, pisao kako je jedina vijest na njihovoj tek nedavno pokrenutoj web stranici sporazum s Vladom Srbije, a ni Google o njima ne otkriva ništa. Sad, kad se ispostavilo da bi ih lijepi san mogao koštati nevjerojatnih 160 milijuna eura, to je odjednom postalo sumnjivo i u Srbiji!

Ispostavilo se da nisu ni iz Luksemburga, nego je tvrtka registrirana na Kajmanskim otocima i na Malti. Već je to trebalo biti alarm vlastima da ozbiljnije provjere tvrtku koja im obećava milijarde, piše beogradski Blic. Tiražni list konzultirao je investicijske savjetnike koji su im rekli da bi bilo sasvim uobičajeno provjeriti partnera u tako velikom poslu. Ni off-shore teritorij, ni to što nemaju iskustva u poslovima ove vrste, ni web stranica na kojoj nema nikakvih informacija o tvrtki, zaposlenima i povijesti poslovanja, sve to, piše Blic, nije bilo dovoljno odgovornima u Vladi Srbije da shvate da nešto nije u redu. Poslije, kad je već bilo kasno za kajanje, antikorupcijski tim Ministarstva energetike malo je ispitao stvar i saznao da je ista ekipa sličnu priču pokušala prodati u još nekim državama, ali bez uspjeha. Pomoćnik ministra energetike Dejan Trifunović sada kaže da je riječ o tvrtki s jako lošom reputacijom i sumnjivim aranžmanima u nekim članicama EU. Navodno su pokušali slično i u Italiji i Sloveniji, no tamo nisu bili iste sreće kao u Beogradu.

Slobodan Ružić, suvlasnik Energy Saving Groupa, kaže da ga čudi što je Vlada Srbije uopće potpisala nešto takvo. “To je nerealna investicija i nitko ozbiljan nije smio pomisliti da će ikada biti ostvarena jer zahtijeva goleme iznose koje mogu osigurati samo golemi investicijski fondovi. Drugo, takav projekt je neisplativ bez vrlo velikih državnih poticaja, a naša država to ne nudi. Tu nema dvojbi, to nije projekt koji bi se isplatio”, rekao je iskusni Ružić za Blic.

Međutim, politika ima svoju logiku. Jer ono što Srbija najviše voli, to su velike investicije i inozemni investitori čija je imena teško izgovoriti, a kamoli zapamtiti. Gotovo da ne prođe tjedan da središnji Dnevnik ne ugosti nekog investitora iz Abu Dabija, Kazahstana ili daleke Kine, koji uspješno investira u Srbiju: oni osiguraju kredit, dovedu radnike iz Kine koje obave posao, Srbija samo plaća. Svaki viđeniji političar u Srbiji mora imati svoje dvije-tri veće investicije da bi ostao u igri, pa se tako po svaku cijenu moraju privući inozemni investitori, kojima daju i po 10.000 eura subvencija po svakom radnom mjestu. Tako se svako malo otvara neki novi strani pogon sa 200-300 radnika, u kojem “za početak”, radi njih 85.

Ali nikome ne plaćaju milijunske odštete. Ne pada nam napamet išta plaćati, odlučno su poručili iz srpske Vlade.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg