‘Gluma je laganje, nema umjetnosti, samo novac i novac’

Tijekom života Marlon Brando klonio se medija, ali ih nije u potpunosti izbjegavao. Nije davao intervjue u povodu svojih novih filmova, niste od njega mogli dobiti kratke komentare ni o čemu, tabloidi su mu se osvećivali objavljujući njegove kompromitirajuće fotografije - poput one kada ga prva supruga Anna Kashfi pokušava udariti nakon brakorazvodne parnice ili kada se u zreloj dobi neumjereno udebljao - međutim, za ozbiljne sugovornike glumac je uvijek imao vremena. Legendarni američki novinar Edward R. Murrow ugostio ga je u svojoj emisiji “Osoba osobi” 1955., neposredno nakon što je dobio prvog Oscara za film “Na dokovima New Yorka”, a pred kamerama se pojavio i njegov otac Marlon Brando stariji. Dvije godine kasnije nova književna zvijezda Truman Capote napravio je prvorazredan primjerak novog žurnalizma kada je posjetio Branda u Japanu, gdje je snimao film “Sayonara”: podulji članak u The New Yorkeru opisivao je sve, od Capoteova lutanja po hotelu u kojem je glumac odsjeo, do opuštenog druženja u njegovu apartmanu. Novinar Lawrence Grobel, specijaliziran za celebrityje, napravio je s njim 1990. knjigu razgovora, 1994. objavljena je autobiografija “Brando: Pjesme koje me učila majka” (napisana u suradnji s Robertom Lindseyjem), 1999. dao je veliki intervju magazinu Playboy, a u svojoj emisiji ugostio ga je i Larry King. Pribroji li se tome i poneki odličan biografski dokumentarac - kakav je “Marlon Brando: Divljak” kanala American Movie Classic - činilo se da o slavnom glumcu znamo gotovo sve.

Brandov glas

Ili ipak ne? Ovog se vikenda u američkim kinima počeo prikazivati dokumentarac “Slušaj me, Marlone” i postigao najveći prosječni prihod po jednoj dvorani. Intrigantan je stoga što nije tipičan primjer te filmske vrste u kojem kolege i znanci govore o osobi kojoj je film posvećen nego u njemu gotovo isključivo odjekuje Brandov glas, a još ga zanimljivijim čine ulomci iz nikad viđenih “kućnih filmova”. O čemu je riječ?

Iako se u raznim razdobljima karijere borio s financijskim nedaćama - zato je pristao na fiksnih 100 tisuća dolara za ulogu don Vita Corleonea u filmu “Kum” i otklonio ponudu da radi na postotak: poslije su izračunali da je zbog toga izgubio 11 milijuna dolara - Brando je nakon smrti 2004., tada mu je bilo 80 godina, ostavio nešto više od 20 milijuna dolara. Imao je poveliku obitelj (šesnaestero djece i popriličan broj unučadi), ali od dijela tog novca osnovana je i zaklada Brando Enterprises, koju je vodila njegova bivša asistentica i bliska prijateljica Avra Douglas. U zakladi su pohranjeni njegovi spisi, kao i hrpa audiokazeta. Brando je - sjeća se Avra - bio pravi manijak za sve novotarije, prvi od njezinih znanaca kupio je Mac, govorio joj je o internetu dok još ona pojma nije imala što je to, te gomilao raznorazne aparate za bilježenje glasa, od klasičnih audiouređaja do diktafona s mini-kazetama i digitalnih snimača. Tijekom nekoliko desetljeća pohranjivao je na njih svoja razmišljanja o bliskim osobama, glumačkoj profesiji, slavi i politici. Kada se pristupilo sređivanju te arhive, ispostavilo se da ukupno ima više od 300 sati snimljenog materijala.

Hrpa papira

Odlučeno je da se većina toga iskoristi za dokumentarni film koji bi Branda približio mlađim generacijama koje su eventualno gledale “Kuma”, ali gotovo ništa drugo. Kako se Avri jako dopao Oscarom nagrađeni dokumentarac “U potrazi za Sugar Manom”, potražila je njegova producenta Johna Battseka, Britanca koji u filmografiji ima i hvaljena ostvarenja “Restrepo” (nominacija za Oscara), “Zeleni princ” (pobjednik Sundance festivala) i “Uljez” (dobitnik nagrade Britanske akademije za film i televiziju za najbolji dokumentarac), a on je za redatelja preporučio Stevana Rileyja (pročuo se polusatnim dokumentarcem “Rave against Machine” o mladićima koji u okupiranom Sarajevu vode radiostanicu, pa čak i organiziraju koncerte). Sve snimke koje je Brando Enterprises isporučio producentu i redatelju (neke od najdelikatnijih su ipak sačuvane za neku drugu prigodu) prepisane su, a hrpa papira u radnim prostorijama filmske ekipe sezala je do plafona.

Riley se odlučio za fragmentarnu dramaturgiju i započeo film 1990., poznatim slučajem kada je Christian Brando, sin iz glumčeva braka s Annom Kashfi, ustrijelio Daga Drolleta, dečka svoje polusestre Cheyenne, koja je poslije izvršila samoubojstvo. Marlon je bio potresen, nije krio da mu je to jedan od najtraumatičnijih događaja u životu, a svoja razmišljanja povjerio je i kazetofonu. Spoj žurnala, novinskih izrezaka i glumčeva glasa doima se potresno i predstavlja vrlo efektan uvod u dokumentarac: “Bijeda je ušla u moju kuću. Bila je to teška borba sačuvati zdrav razum i osjećaj realnosti koji su ti oduzeti uspjehom”.

Nije izostavljeno ni njegovo djetinjstvo. “Živjeli smo u malom gradu, a moja je majka bila gradska pijanica. Kada bi nestala, nismo znali gdje da je tražimo. Često bih je morao izbavljati iz zatvora. Sjećanja na to čak me i sada ispunjaju sramom i gnjevom.”

Brandova majka Dodie (rođena Pennebaker) uistinu je više preferirala barove nego obiteljski dom, jednom se čak i razvela od Marlonova oca, ali su opet odlučili živjeti zajedno. Majka mu je stalno nedostajala, ni dadilja mu nije posvećivala dovoljno pažnje, a s ocem je bilo još gore: imao je dojam da sve što radi za njega nije bilo dovoljno dobro, da nikad neće ispuniti njegova očekivanja. Unatoč tome stalno su bili u vezi, Brando mu je čak davao i važne funkcije u poduzećima koje je osnivao, ali osjećaj nezadovoljstva između njih dvojice stalno je tinjao: “Ako te nikad nisu voljeli, ne znaš što je to. Moj se otac nikad neće približiti mom djetetu zbog onoga što je meni napravio”, čujemo ga kako govori.

Iluzija uspjeha

Mladi Brando bavio se svim i svačim, u školi je u jednoj utakmici američkog nogometa povrijedio koljeno, pa se nije mogao prijaviti u vojsku. Starija sestra Jocelyn odlučila se baviti glumom, nastupala je na Broadwayu i kasnije igrala u poznatom filmu Fritza Langa “Velika frka” suprugu Glenna Forda, pa se i njezin brat zagrijao za tu profesiju. Smatrali su ga talentiranim, čuo je da Tennessee Williams ima novu dramu “Tramvaj zvan čežnja” i otišao mu na razgovor: pisac je tu ulogu namijenio starijem glumcu, ali je shvatio da bi ovaj mladić puno bolje interpretirao taj lik. Brando je već tada upoznao pedagoginju Stellu Adler koja mu je približila Stanislavskog, a Stanleyja Kowalskog, junaka Williamsove drame, modelirao je po boksaču Rockyju Grazianu. Nije mislio ništa dobra o liku koji ga je proslavio: “U meni nema ničega od Kowalskog. Mrzim tu vrstu ljudi. Apsolutno mrzim tog tipa i ne mogu se poistovjetiti s njim. Brutalan, mračan karakter kakve su samo zvijeri i životinje”. Već krajem četrdesetih postao je najveća brodvejska senzacija, a 1950. snimio je svoj prvi film, dramu o ratnim invalidima “Ljudi” u režiji renomiranog Freda Zinnemanna. Proveo je tri tjedna u rehabilitacijskom centru s ljudima sličnima liku koji je tumačio, držeći se pravila da se u svaku ulogu mora unijeti kako zna i umije, ali poznavati i sredinu iz koje njegov junak potječe. Godinu kasnije nastupio je u filmskoj verziji komada “Tramvaj zvan čežnja”, nominiran je za Oscara i proglašen najpoželjnijim mladim holivudskim glumcem. Čak i filmovi kojima nije zadovoljan, poput “Divljaka”, stekli su kultni status, a plakati s njegovim likom na motociklu, u kožnoj kapi i jakni, s tamnim naočalama i danas ukrašavaju sobe mnogih tinejdžera.

U trenu se prometnuo u najutjecajnijega holivudskog glumca (status su mu učvrstili “Viva Zapata!”, “Julije Cezar” i spomenuti “Na dokovima New Yorka”) koji se odjednom morao nositi s fenomenom slave: “Većina glumaca želi da im se ime pojavi u novinama. Svi vole tu pažnju. Često sam pogođen tom iluzijom uspjeha. Ponekad je teško kad srećeš ljude, jer vidiš da te procjenjuju unaprijed na osnovi vlastitih pretpostavki. Ne tretiraju te normalno. Zure u tebe kao da si životinja u zoološkom vrtu. To te potpuno udaljuje od stvarnosti”.

Tirade o blagosti

Slava je Brandu očito bila teret, ali nije baš sigurno da bi je se potpuno odrekao. Krizno razdoblje za njega je bio početak 60-ih, kada je najprije režirao vestern “Jednooki Jack” (nakon što je Stanley Kubrick odustao), film je premašio budžet i nije vratio uložene prihode (danas ga iznimno cijene), no nova verzija “Pobune na brodu Bounty” pretvorila se u pravi debakl: kompanija Paramount krivila ga je za sve, za promjenu redatelja ( Lewis Milestone uskočio je umjesto Carola Reeda), za neumjereno povećanje troškova snimanja, za stalne tenzije u filmskoj ekipi. Brando to sve odriče, a jedino je sigurno da je tada uistinu zavolio Pacifik, najprije Havaje, a zatim i Francusku Polineziju. Snimke glumca na tim lokacijama doimaju se fascinantno, kao i njegove tirade o blagosti ljudi koji tamo žive.

Šezdesetih je došao na glas kao glumac koji stvara samo probleme (malo se tko bavio činjenicom da je bio vrlo aktivan u borbi za građanska prava Afroamerikanaca i da je izdašno potpomagao taj pokret), opet su ga prihvatili nakon “Kuma”, ali se on narugao javnosti kada je na svečanosti dodjele Oscara njegov pozlaćeni kipić (drugi po redu) preuzela Indijanka Sacheen Littlefeather i pročitala Brandov govor podrške pravim američkim domorodcima koje je država zatočila u rezervatima. Uslijedio je “Posljednji tango u Parizu”, za mnoge je to bila njegova najbolja interpretacija, ali glumac je zamjerio redatelju Bernardu Bertolucciju što ga je na prevaru ponukao da suviše posegne u vlastitu intimu.

Brando je od sedamdesetih živio na glasovitom Mulholland Driveu, u razmjerno jednostavnoj kući koja se nije doimala poput poznatih holivudskih vila, a prvi susjed i najbolji prijatelj bio mu je Jack Nicholson, s kojim je nastupio u filmu “Dvoboj na Missouriju” Arthura Penna: “Imao sam ja u životu homoseksualnih veza, probao sam to, ali gadno se varate ako mislite da to veže Jacka i mene”. Njegova kuća danas više ne postoji, a Battsek i Riley su je rekonstruirali za potrebe svog dokumentarca.

Zašto se film zove “Poslušaj me, Marlone”? Zato što u jednom dijelu filma glumac pokušava hipnotizirati sam sebe. “Slušaj me, Marlone. To jedan dio mene govori onom drugom dijelu. Slušaj zvuk moga glasa i vjeruj mi. Znaš da na srcu imam samo svoje interese.”

Suze u predvorju

Najfascinantniji su dijelovi u kojima hologramski Brandov lik recitira ulomak iz “Macbetha”. Njegov prijatelj Scott Billups, majstor specijalnih efekata, dao mu je osamdesetih godina skenirati lice, to jest njegove razne izraze, u nadi da će ih sačuvati za vječnost. To mu je i uspjelo, jer je iz tog materijala napravljena 3-D projekcija. Prolaze vas trnci dok slušate kako Brando recitira Shakespearea i ne samo zbog toga spremni ste povjerovati da je to bio najbolji filmski glumac na svijetu. Od kazališta je odustao rano, još 1953., filmu je ostao vjeran do kraja, ali je zadržao distancu. U jednom ga trenutku čujete da govori: “Htio sam promijeniti film da bude nešto bliže istini”, a u drugom: “Gluma je laganje da bi se živjelo, nema umjetnosti, nema umjetnika, samo novac, novac, novac. Ako mislite da je gluma o nečem drugom, gadno će te povrijediti”. Također: “Da nisam postao glumac, bio bih odličan prevarant. Uvjeravao bih ljude u stvari koje ne postoje i na tome bih dobro zarađivao.”

Film je premijerno prikazan početkom godine na prestižnom Sundance film festivalu, a projekciji je prisustvovala i Brandova kći Rebecca. Izdržala je samo neko vrijeme u dvorani, a poslije ju je Battsek zatekao u predvorju u suzama. Najbolji dokaz da je svojim filmom pogodio emocionalnu žicu, i to ne samo Brandovih najbližih nego i znatno šireg kruga publike.