Kod Vere je nekad bio ‘glavni dnevni boravak Zagreba‘: ‘Tu su na kavu dolazili i inženjeri i vodoinstalateri‘

Ulazim u zgradu na adresi Ilica 110 iza čijeg se haustora krije mala dvorišna oaza obrasla zelenilom, smokvama i palmama, kako to inače biva u skrivenim zagrebačkim haustorima. U dvorištu nasuprot malom vrtu dočekala me skromna zgrada na čijim vratima piše “Živi atelje DK” i uputa da pokucam. U toj zgradi se, kako kaže Saša Kralj, nekada nalazila pekara, a unazad 60-ak godina u tom istom prostoru je, u najboljem smislu riječi, kreativni nered konstantno stanje.

“Vera je prodala stan u Kumičićevoj da bi renovirala ovo tu. Ideja je bila da ona tu i spava pošto je tada bila neudana. Gore je bio stambeni prostor, a tu dolje je bio atelje,” ispričao mi je Saša Kralj, sin Vere Dajht-Kralj dok smo sjedili u Verinom ateljeu i pili kineski čaj.

Oko nas Verini reljefi na zidovima, police pune Verinih knjiga i keramičkih uradaka, keramičko kolo i postaja za oblikovanje i puhanje stakla. Kao akademska kiparica od grada Zagreba je 1956. godine dobila atelje koji joj je postao drugi dom, a često se pretvorio i u glavni dnevni boravak grada Zagreba.

“Tako da ti je Vera znala često raditi skulpture, tu bi netko sjedio, pričao, pio kavu, rakiju, nije bitno što. Neki put je ona sjela s njima, neki put im samo napravila kavu i radila dalje.”

Podijelio je Saša dio nekadašnje atmosfere koja je vrvjela ovim prostorom. Naglašava kako je subotom prostor znao biti krcat. Ljudi bi obavili nabavku na tržnici Britanac i nakon toga svratili kod Vere na kavu - “I to se skupljala svakakva ekipa, od povjesničara umjetnosti, slikara, kemičara, inženjera do vodoinstalatera.”

Vera (Deucht) Dajht-Kralj rođena je 11. prosinca 1928. godine. Prabaka, s majčine strane rodila se u slavnoj židovskoj obitelji Schwartz iz koje potječu brojni zagrebački uglednici poput skladatelja, dirigenta i dugogodišnjeg profesora Hrvatskog glazbenog zavoda Antuna Schwartza. Djed, s očeve strane obitelji, Dajht-Kralj je bio trgovac, kao i njezin otac.

Nezadovoljan što kajkavci njegovo izvorno prezime Deucht nikako nisu uspijevali točno izgovoriti, otac je odlučio fonetizirati prezime i otad se cijela obitelj počela potpisivati Dajht. Zbog mudrosti njezina oca, tijekom Drugog svjetskog rata i Holokausta, Dajht-Kralj se s obitelji 1941. godine uspjela iz Zagreba prebaciti u talijansku okupacijsku zonu u Crikvenici. Cijela obitelj Dajht je ipak bila prebačena u logor Kraljevica.

”Vera je završila u logoru u Kraljevici i tamo je također bio i poznati slikar u to vrijeme, Ivan Rein koji je tada bio međunarodno priznati slikar”, Ispričao mi je Saša kako su u Kraljevici osnovali školu kako bi djeca mogla učiti, a Ivan Rein je tada 13-godišnju Veru prvi učio slikati i crtati. To su bili Verini prvi koraci, a nakon kapitulacije Italije, Vera i njezina obitelj su se vratili u Zagreb. Upisavši akademiju i poslijediplomski studij u Francuskoj, Saša kaže kako je “Vera najednom imala mogućnost da se izrazi, studira i da postane konstruktivni dio zajednice što je onda formiralo njezinu snagu jer upravo zbog svega što je proživjela u ratu, ta ljubav i snaga izašla je iz te proživljene katarze koja je tragična, a imala je mogućnost za pozitivnu transformaciju.”

Dok smo razgovarali, na šalicu čaja i čašicu razgovora su nam se pridružile restauratorica Sonja Pavin i povjesničarke umjetnosti Ivana Završki i Ana Kršinić Lozica i činilo mi se da se u ateljeu kojeg čini radni prostor i galerija obložena drvenim letvama do koje vode male stepenice, stvorila atmosfera s početka priče, a za stolom nam je samo nedostajala i sama Vera koja je 2014. godine preminula.

Verin odlazak je upravo bio povod da se ovi ljudi skupe oko istog stola. 2015. godine na adresi Ilica 110 osnovana je organizacija “Živi Atelje DK” s ciljem zaštite duha samog ateljea, a čija je posljedica ujedno bila i sama zaštita Verine zbirke i ostavštine.

“Legitimitet koji je ona ostavila za svog života, proces života umjetnika i umjetnica i umjetničkog rada je ono što smo mi na neki način odlučili sačuvati,” ispričao je Saša koji je ujedno i jedan od četiri osnivača “Živog ateljea DK” koji danas ima oko 30-ak aktivnih članica i članova, a Sonja, Ivana i Ana su jedne od njih. Sonja je glavna za restauraciju i očuvanje Verinih skulptura, Ana je izradila Verinu monografiju “Izvan Vidljivog” u kojoj je naglasak na arhitekturu i javnu plastiku Verinih radova, a Ivana trenutno proučava Verine kiparske crteže i razvoje Verinih ideja.

“Cijelo vrijeme se Veru doživljava kao kiparicu jer je to bio njezin primaran mediji ali crtež je isto tako jako bitan jer u tom bilježenju na papiru se vidi razvoj ideja čak i onih koje kasnije nisu izvedene u skulpturi,” objasnila je Ivana koja trenutno na temelju Verini kiparski crteža radi magistarski rad za studij Povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Neki od crteža datiraju iz vremena kojeg je Vera provela u logoru, što Ivani daje uvid u samu kronologiju razvoja Verinih ideja i samog utjecaja određenog vremena u kojem je Vera stvarala, a za sada zaključuje kako se Vera “zapravo nikada nije uklapala u neku modu i trendove koji su tada bili prisutni.”

Vera Dajht-Kralj je široj javnosti Zagreba najpoznatija po skulpturi “Prozor” koja se od 1991. godine nalazi skrivena iza tendi i terasa kafića na Tkalčićevoj ulici.

Skulpturu je u manjem formatu otkupio Grad Zagreb oko kraja 80-ih, a istu je malo kasnije primijetio i arhitekt Branko Silađin na izložbi gradskih godišnjih otkupa umjetnina na zagrebačkom Velesajmu. Silađin je već surađivao s gradom Zagrebom oko postava javnih skulptura te im je sugerirao svoju ideju. “Naime priča počinje u veljači 1944., tih dana Zagreb je doživio jedno od većih bombardiranja u Drugom svjetskom ratu, bombardiran je sam centar grada, Tkalčićeva ulica i Opatovina...” dio je teksta kojeg je Silađin napisao 2018. godine povodom izložbe Verinih radova.

Dan nakon je prolaskom kroz ruševine na prozoru kuće koja se nalazila na mjestu gdje danas djevojka Vere Dajht-Kralj gleda kroz prozor je svjedočio prizoru mlađe žene umotane u veliki vuneni šal kako kroz prozor muškarcu dodaje dijelove namještaja. Ta slika je Silađinu uvijek ostala u sjećanju.

“U trenutku kada sam ugledao “Djevojku s prozora” bljesnulo mi je sjećanje na Tkalčićevu i odmah sam rekao ….to! …i znam gdje!”, bila je Silađinova reakcija kada je prvi put ugledao Verin rad i pojurio prema Verinom ateljeu gdje ju je prvi puta i upoznao. “Kada sam došao kod nje i sve joj ispričao, pitao sam ju kako je nastala skulptura i radi čega. Ona mi je rekla da je od sada nastala radi toga što sam joj upravo ispričao,” ispričao je sjetno.

Danas su tumačenja skulpture “Prozor” znatno drugačija, moguće zato što je zbog koncentracije kafića na Tkalčićevoj ulici, skulptura pala u pozadinski plan. “Izgleda da postoje i neki turistički vodiči koji predstavljaju skulpturu kao simbol prostitutke,” ispričala mi je Ana Kršinić Lozica. Komunikacija s promatračem jedna je od velikih odlika Verinih radova i sama Ana kaže kako u značenje skulpture svatko ima pravo učitati svoj doživljaj ali u principu skulptura nije nastala s tom namjerom. “Čitava ideja komunikacije između prošlosti i sadašnjosti, prostora i ulice je nestala iza tih suncobrana,” komentirala je Ana te naglasila kako je glavna ideja iza skulpture bilo formirati prošireno polje skulpture kojem se metaforički preklapaju figura snažne žene, praznina oko nje, pamćeje kuće razorene u ratu i pogledi promatrača.

Prostor ateljea se od 2015. organski mijenjao i mijenjat će se u budućnosti. “Verin radni prostor je bilo ovo sve,” kaže Saša dok rukom široko pokazuje prostor ispod galerije obasjan svjetlom koja dopiru kroz četiri krovna prozora iznad nas “i onda je vremenom kako smo mi digitalizirali radove puno toga odlazilo u kutije. Ali dojam prostora je isti, isto je bilo ovako zatrpano i okolo su bile skulpture.” Nasmijao se.

Ono što se najviše promijenilo u prostoru nakon Verina odlaska jest galerija na kojoj se prije nalazila kada u koje je Vera perfekcionirala tehniku galvanizacije pri izradi svojih skulptura. Ova industrijska tehnika primjene istosmjerne električne struje stalne jakosti s vremenom je postala Verin potpis upravo zato što je bila jedina u regiji koja se njome koristila u umjetničke svrhe. “To je bio cijeli trenutak otkrivanja novih materijala ali i stvar financija jer platiti nekoga da napravi odljeve inzistira jednu svotu novaca, onda je ona uzela stvari u svoje ruke i samostalno naučila proces kako bi mogla raditi, a da ne ovisi o novcima,” objasnila je Sonja koja je za sada restaurirala tri Verine skulpture.

Zbirka koju je Vera ostavila iza sebe trenutno ima status preventivnog zaštićenog dobra Republike Hrvatske, a čine ju skulpture u svim mogućim tehnikama i od svih mogućih materijala, a tu su crteži, skice i unikatni nakit koji je za života prodavala i od čega je živjela. Na žalost u Zagrebu ne postoje adekvatni prostori za čuvanje ovakvih zbirki. “Mi to čuvamo sve u skladištu u kutijama koje definitivno nije adekvatno, definitivno nije u uvjetima u kojima bi trebalo biti,” kaže Saša dok mi pokazuje malu prostoriju unutar ateljea punu kutija od poda do stropa.

Ovaj skromni prostor, Vera je za svog života pretvorila u atelje otvorenih vrata čime se odmicala od ekskluzivne akademske zajednice i fokus stavljala na onu lokalnu, a “Živi Atelje DK” danas zaista živi. “Naša galerija je jedno vrijeme bila poznata po tome što smo studentima akademije davali prostor za diplomske izložbe. Neki su tu imali prvu izložbu, a sada ih vidim kako se probijaju,” prokomentirao je Saša ponosno. Ovo je jedan od rijetkih otvorenih ateljea u Hrvatskoj čiji su programi kroz radionice, izložbe i rezidencije direktno vezani za Verin život ali i zajednicu.

“Ovdje ljudi dođu, na primjer zbog izložbe, a zatim vide Verine radove. Dođu zbog Verinih radova pa upoznaju čajnu keramiku,” opisao je Saša interakciju i duh ateljea koji danas njime vlada. “Znam da bi Vera bila potpuno histerična na način na koji smo mi mumificirali stvari ovdje,” rekao je Saša kroz smijeh, “ali mislim da bi bila zadovoljna s ovime što danas radimo.”