Neki psi imaju zaista čudne navike. Među te svakako možemo ubrojiti dva psa iz osječkog azila, Bigija i Nomija, koji samo traže priliku da pobjegnu iz šetnje. Kad im to uspije, premda rijetko jer se na njih ozloglašene posebno pazi, uvijek odlaze na isto mjesto: smetlište. Tamošnji radnici već znaju sve: ako oni ne nazovu azil, zvat će ih netko od volontera i pitati jesu li psi došli kod njih. Uvijek ista priča, iako nikome nije jasno zašto.
- Jučer su nam opet pobjegli. Pustimo ih s povodaca u šetnji da se malo rastrče, razgibaju. Pa gdje ćemo ih stalno držati vezane, kao da im nije dosta u azilu biti zatvoren? Prvih desetak minuta obojica su savršeni, taman toliko da se čovjek opusti pa pomisli, vadeći mobitel iz džepa, da bi mogao iskoristiti vrijeme te šetnje za par poziva, kad su psi toliko dobri. Kad ono, uđeš u imenik, toliko vremena ti daju. Onda podigneš pogled i njih nema - pričaju volonteri.
Pošto ovo nije prvi put, nisu se uzrujali nego su odmah nazvali deponij da pitaju jesu li njihovi psi tamo. Naravno, bili su.
- Još nam radnici kažu: ‘Dali smo im i jesti, vidi se da su gladni‘. Pa sramota i bruka, uzalud ih mi odgajamo da budu fini, a oni naokolo glume da su gladni i dobivaju hranu. Ništa, mi po njih pa nazad u azil. I ljuti se čovjek na njih, ali to brzo prođe. Kakav su samo oni dan imali: zeznuli nas u šetnji, jurili do deponija, valjali se u smeću, dobili dodatnu hranu i onda smo mi došli po njih. Pa to je prava avantura - zaključuju volonteri.
