Demodikoza je upalna bolest kože kod pasa i mačaka uzrokovana grinjama iz roda Demodex koje čine normalnu floru kože većine sisavaca. Kod pasa se javljaju Demodex canis (najčešći uzročnik), Demodex gatoi i Demodex injai koji se razlikuju po svojem obliku i veličini i mjestu na kojem žive. Demodikoza kod mačaka je nešto rijeđa nego kod pasa. Uzročnik je najčešće Demodex cati ili Demodex gatoi. Demodex grinje žive u dlačnim folikulima, izvodnim kanalićima lojnih žlijezda i u samom površinskom sloju kože.
Demodikoza nije zarazna bolest i ne prelazi na druge životinje ili ljude pa nije potrebna izolacija i dekontaminacija oboljele životinje. Prenosi se neonatalnim kontaktom štenca ili mačića s majkom u prvim danima njihovog života. Neka istraživanja su pokazala da su neki rodovi sposobni infestirati druge pa je moguć i prelazak s psa na psa, ali ukoliko je životinja zdrava, nove grinje se prilagode ostaloj flori i nema pojave bolesti.
Kao i kod ostalih grinja, razvojni ciklus obuhvaća 4 stadija – jajašce, ličinka, nimfa i adult. Do pojave bolesti dolazi kada se paraziti previše razmnože. Prema istraživanjima, smatra se da do oboljenja dolazi zbog smanjene stanične imunosti i cjelokupnog imuniteta do kojeg je dovela loša prehrana i držanje životinja, stres, prisustvo crijevnih i kožnih parazita i/ili paralelno obolijevanje od nekih drugih bolesti.
Kako je demodikoza bolest mladih pasa, njena pojava kod starije životinje je uvijek povezana sa nekim drugim bolestima. Kod odraslih pasa je često vidljiva kod životinja u skloništima koje zbog načina života dolaze imunosuprimirane.
Također, dokazana je pasminska predispozicija kod labradora, zlatnih retrivera, dobermana, boksera, jazavčara, shar-peija, engleskog i francuskog buldoga, mopseva, američkih stafordskih terijera i zapadnoškotskih bijelih terijera.
Demodikoza se najčešće javlja u tri oblika – lokalni, generalizirani i, rjeđe, demodikozni pododermatitis.
Lokalizirana demodikoza se primijeti u obliku suhih, bezdlačnih mjesta na koži psa, učestalo na koži glave. Uobičajena je kod štenadi i kod gotovo 90% oboljenja prolazi spontano. Danas u praksi, korištenjem oralnih antiparazitika gotovo nestaje. Za klasifikaciju lokalizirajuće demodikoze bitno je uočiti da se bezdlačna mjesta ne javljaju na više od 2 regije tijela i da ih nema više od 4 po cijelom tijelu( dva mjesta na glavi i dva na nogama se još uvijek smatraju lokalizirajućim oblikom bolesti). Može potrajati od 1-3 mjeseca.
Otprilike 10 posto lokalizirane demodikoze će prijeći u generalizirani oblik koji je dosta neugodan i uporan te zahtjeva dugotrajan tretman. Generalizirani oblik često prate sekundarne bakterijske i gljivične infekcije koje dovode do svrbeža kože i pojave neugodnog mirisa.
Bitno je napomenuti da se ne tako davno smatralo da je ovaj oblik nemoguće izliječiti.
Cilj terapije generalizirane demodikoze je uništiti sve uzročnike na tijelu pa je ponekad potrebno i do 12 mjeseci kako bismo uspješno spriječili relaps.
Treći oblik demodikoze je rijedak, ali se sve češće sreće u praksi. Demodikozni pododermatitis je lokaliziran na šapama, gotovo uvijek u pratnji sekundarnih bakterijskih i gljivičnih infekcija i najteže se rješava. Velik broj životinja dolazi u veterinarske ambulante sa zacrvenjenjim šapama i vlasnici najčešće primjete da se pas pojačano liže po šapama. Također, tretira se upotrebom oralnih antiparazitika i kupanjem šapa u kupkama.
Kod mačaka je klinička slika nešto drugačija jer većina mačaka pretjeranim čišćenjem dlake pogorša tijek bolesti i razvije sekundarne infekcije.
Dijagnostika demodikoze se vrši na temelju anamneze, pregleda oboljele životinje i mikroskopskim pregledom kožnih strugotina i u novije vrijeme postoji mogućnost PCR dijagnostike i determinacije roda iz strugotina. Laboratorijske pretrage krvi najčešće ne daju nikakva odstupanja od fizioloških vrijednosti.
Kod mačaka je osim PCR i strugotinama kože moguć i nalazak grinja u fecesu koji tamo dospije čišćenjem i gutanjem dlake.
U liječenju je osim suzbijanja grinja važno i riješiti primarni problem zbog kojeg je došlo do pada imuniteta.
Poseban izazov u praksi predstavlja liječenje mačaka koje su imunosuprimirane virusom FiV/FelV .
Napretkom veterinarske medicine, liječenje je postalo jednostavno. Oralni antiparazitici za pse su lijek izbora (Nexgard ®, Bravecto ® i Simparica ®) davani prema protokolu i uputstvima, svaka 2-4 tjedna ovisno o napretku bolesti.
Kod mačaka najčešće koristimo topikalne antiparazitike (ampule)kao što su Advocate® ili Stroghold plus®.