Psi vraćeni vlasnici, svinjac uređen, postavljena kućica... Je li psima zaista tamo najbolje?

U petak je odlučeno: psi iz Koprivnice, koji su privremeno oduzeti vlasnici i smješteni u azil, vraćaju se doma. Naravno, lokalne aktiviste je to jako uzrujalo: tvrde kako su se, nakon odlaska pasa, odjednom počele događati promjene. Svinjac u kojem su psi živjeli je zabetoniran, a postavljena je i jedna drvena kućica za pse. Tko je to financirao, ne znaju, ali su sigurni da to nisu vlasnici, jer oni to sebi ne mogu priuštiti. Uz to, aktivisti ne razumiju kako takvo što može biti dovoljno kako bi se psi vratili nazad.

- Prvo nam je veterinarska inspekcija rekla da će se psi trajno oduzeti i da će se prekinuti ugovor s gradom o subvencioniranju, očito su odjednom promijenili mišljenje. Iako je vlasnica rekla i nama i inspektoru, koji je to i u razgovoru potvrdio, da ona ne želi pse, to nitko nije naveo u rješenju. Sad nas zanima tko je platio boravak pasa u azil, jer to se, naravno, plaća - pitaju se lokalni aktivisti.

Iz grada tvrde da je sve po propisima. Odlučeno je da će se si vratiti, pa je to i učinjeno. Prostor kojeg su njihovi vlasnici imali u dvorištu su uredili, odnosno, iz njega su bacili stvari koje su tamo stavili kako bi psima bilo bolje - stari kauč i slično.

- Komunalni redari će i dalje izlaziti na teren i provjeravati ovu situaciju, kao i druge. No, psi, kad smo ih vratili, prišli su vlasnici. Nisu pobjegli ili se skrivali, tako da to ipak govori da su vezani za nju - kažu iz grada.

Puno je pitanja otvoreno u ovom slučaju. Premda psima nije mjesto u azilu, nego u svojoj obitelji, ne zna se kako će im biti dalje. Činjenica je da su ih udomili stari ljudi, koji uz to imaju neki starinski pristup psima. Kažu da je njihov prošli pas živio u kući, dok su ova dva mlada i neiživljena, pa "još nisu za kuću". Hoće li im se uvjeti poboljšati, ostaje za vidjeti. U ovoj su priči 2000 kuna, koliko je vlasnica dobila za njih, kao i nečije taštine nebitne - jedino što je važno je dobrobit pasa. Nadajmo se da će im biti dobro, da će se s vremenom "smiriti", da će živjeti u kući, da će ih netko dobro hraniti, onoliko koliko sebi može priuštiti i, što je najvažnije, da će ih voljeti.

Siromaštvo tijela nije sramota, no siromaštvo duha jest. Nadamo se da u ovom slučaju u tom malom dvorištu ne vlada ovo drugo. Za ono prvo psima ionako nije važno - nije njima bitna marka hrane koju jedu, nego ruka koja ih mazi. Siromaštvo duha je ono koje će ih zatvoriti u svinjac i hraniti grahom, jer su oni "samo psi", jer su "niža bića", jer "ne zaslužuju bolje". Svako biće na ovome svijetu zaslužuje da dobro živi, da bude sretno i da ne provodi dane koje ima u mraku, boli i užasu.