Svaka udruga ima tog nekog psa čija priča nikada ne stigne u javnost. Obično ga pronađu u lošem stanju i dok se liječi, netko od volontera odluči da ostaje kod njih. Uvijek namjeravaju podijeliti tu priču sa svima, ali nekako padne u drugi plan – neke druge su puno hitnije, pa ova ostane zaboravljena.
Takva je priča iz vinkovačke udruge Rocco, koju su oni ipak ovih dana objavili. Priča je to koja se odvila 2010. godine. Njihova volonterka vidjela je kujicu u Bršadinu, gdje je hodala uz cestu. Imala je ozlijeđenu nogu i oko. Pokušala joj je naći smještaj, ali nije uspjela. Sutradan je morala otputovati i nije je bilo mjesec dana.
U tom vremenu sjetila bih se je svaki dan i pitala se je li živa. Kad sam se vratila, tražila sam je, ali je nigdje nije bilo. Silno sam je htjela naći i spasiti, bila je u ugrozi i bila je jadni crni invalidni neugledni pas. Nije imala šanse na cesti. Pronašla sam je nakon čak dva mjeseca jer sam uprla i propitkivala ljude o njoj. Pojavila mi se krhka, s okom koje je nepovratno uništeno i deformiranom prednjom nogom od stare frakture – prisjeća se volonterka.
Rekli su joj da je kujicu prije nekoliko mjeseci udario auto i ona je u strašnim bolovima ostala na cesti, slomljene noge i prolabiranog oka. Nitko joj nije pomogao.
– Ja sam došla kasno, ali sam je spasila daljnjeg jada i sigurne smrti. Od tad je prošlo skoro 16 godina, a ona je tad po procjeni imala oko dvije. Sad je u osamnaestoj. Dala sam joj ime Charlie. Gluha je i slijepa, ima deformiranu nogu i nema lijevo oko, a na drugo je slijepa. Dogodio joj se i moždani udar, ali ona i dalje prkosi svemiru i ponosno (nahero) stoji u svom zimskom astronaut-odijelu – dodaje volonterka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....