Iz Šibenika si ako znaš kraljice Male lože: Brigitte i Ulrike, odmilja zvanu Uli. Ili, ako poznaješ Milu s "Trga četiri štekata", a znaš onda i da mu se brat, jer zbog sličnosti mnoge misle da su u najbližem srodstvu, najviše "mota" na početku Ulice Božidara Petranovića i Starog pazara.
Ako si iz Šibenika nije ti ni Krešo nepoznat. Uostalom, prije koju godinu bio je zaštitni znak klizališta na Poljani, no njegov teren je trg ispred Hrvatskog narodnog kazališta, a u posljednje vrijeme još mu je miliji obližnji Trg Julija Skjavetića.
Naravno, Šibenčanke i Šibenčani dobro znaju da je riječ o gradskim mačkama, onima koje nemaju sreću da imaju svog čovjeka i svu sigurnost i udobnost kućnog života! Ipak, iako su lutalice, ili kako se to danas voli reći slobodnoživuće su, ove mačke nisu prepuštene ulici, gladi, bolestima...
Da ne budu gladne i žedne, da ih se odvede na vrijeme kod veterinara ako imaju kakvih zdravstvenih problema, da budu cijepljene i sve drugo što treba brinu se tako stanovnici šibenske gradske jezgre, vlasnici kafića i restorana, obrtnici ali i zaposlenici javnih ustanova ispred koji se nalaze i kućice za mačke.
Lijepe, drvene s imenima njihovih stanara. Baš poput Krešine kućice postavljene u blizini kazališta, ispred ulaza u nekadašnju Jadranku banku gdje su od prije dvije godine premještene neke službe šibenske Porezne uprave dok traju radovi na obnovi njihove zgrade na rivi. U isto vrijeme kako su se porezni službenici doselili u novi prostor i Krešo im se pridružio.
U početku je spavao u kartonskoj kutiji, a onda je uz pomoć Šibenskih šapa, udruge za zaštitu životinja, dobio lijepu drvenu kućicu. Prava je vila u odnosu na kartonsku kutiju, ali Kreši baš i nije prirasla srcu, kazuju nam djelatnici Porezne. No, zato svoje zdjelice, jednu za vodu i drugu za hranu, redovito obilazi. Ujutro, već u 7 sati, prije početka radnog vremena, Krešo čeka svoju marendu, piše Šibenski.
- Krešo je pravi ginger mačak i kastriran je. Ima i prijateljicu, crno-bijelu macu. Zove se Cvita i njih dvoje su stalno u kompi. Dobar je i pristojan i svi ga vole. Pravi je gospodin, ali nedavno u ga iz Šibenskih šapa uzeli i nosili na liječenje, jer ima autoimunu bolest, imao je rane na trbuhu. Stanje mu se popravilo, ali sada opet vidim jednu ranicu. Uglavnom, on ujutro dođe, čeka nas ispred vrata i ja ga nahranim – govori nam djelatnica Porezne i otkriva kako Krešo baš i nije ljubitelj zdrave prehrane. Ne jede, naime, svoju mačju hranu, ni suhu ni mokru, a ne "zarezuje" ni slastice za mačke. Ali će zato smazati – parizer! Ali ne bilo kakav. Ne priznaje nikakve trgovačke akcije i robne marke: na meniju mu može biti samo Pikov parizer!
Krešo, kao i svaki mudri stvor, zna da nikada ne valja igrati na jednu kartu. Zato nakon Porezne ujutro odmah odjuri do obližnje pizzerije na Trgu Julija Skjavetića i opet marenda!
-Svako nas jutro dočeka tu, pojede i leži na ulazu u pizzeriju tu bude cili dan. Pitom je, voli se maziti, a gosti ga slikaju. I djeca se vole igrati s njim – govori nam pizza-majstor Živko.
Posebno raskošnu kućicu ima pak crno-bijeli mačak Mile. Smještena je na štekatu kafića, vlasnica kojeg je zapravo Milina zaštitnica. Govori nam kako Mile, očito za razliku od Kreše, u svojoj kućici rado spava. Uglavnom preko noći, jer po danu, umjesto buke štekata i znatiželjne djece koja ponekad budu i gruba prema njemu, preferira mir u samom kafiću, gdje ima rezervnu kućicu, piše Šibenski.
-Mile je s nama eto dvije godine, a bilo mi je čudno kako je k nama samo došao i odmah se počeo maziti, budući da je bio pravi ulični šerif. Kad sam ga odvela kod veterinara rekli su mi da je friško kastriran. To su napravile naše Šibenske šape. Rekli su i da ima oko pet godina. Očito se želio udomiti, a kako sam ja uvijek imala tu hranu i vodu za druge mace, to ga je privuklo – kaže Ivana Svirčić, vlasnica Hendrick‘s bara u kojem Mile bude najveći dio dana, a kad se bar zatvori mora se preseliti na štekat u kućicu.
Kojih 30-ak metara od Miline rezidencije, na pragu zgrade s kućnim brojem 1, obitava još jedan crno-bijeli mačak. Tu su i njegove zdjelice, a on poput psa čuvara uglavnom drijema na pragu i tu dočekuje svoj doručak, ruča i večeru. Neki stanari zovu ga Micko, iako zapravo nema ime. Ali imaju kraljice Male lože. Žuto-bijela mama Brigitte i njezina trikolorka Uli, možda su i najstarije šibenske "uličarke". Mama ima blizu deset godina, a Uli možda godinu manje. Visoka dob za nekog tko živi na ulici! Ali da im ništa ne nedostaje brine se Sandra Petković i još nekoliko okolnih stanara.
Brigitte i Uli imaju pansion i na početku Gorice kod cvjećara Luke. Svi oni spremno daju novac za hranu i lijekove kada zatreba. Sandrina briga je i da ih hrani tri puta na dan i pazi da budu zdrave. Kada je zima ili nevrijeme, neki ih primaju u svoje trgovine ili u dogovoru sa stanarima spavaju u portunima okolnih zgrada i apartmana, kazuje Sandra koja iz svog stana s prozora redovito prati kretanje ovih mačjih seniorki, uvijek spremna da ih spasi ako ih netko počne gnjaviti ili maltretirati!
Mažen i pažen je i crno-bijeli mačak na rivi koji se na smještaj i hranu "uvalio" restoranu Terra mare. I on na ulazu u restoran ima svoje zdjelice. U našem reporterskom điru restoran zatičemo zatvorenim, ali je zdjelica za hranu bila puna, a kako je štekat bio prazan veliki mačak lijeno se protezao na stolu i samo gledao tko će proći pokraj njega da mu ponudi svoju glavu na maženje. Tako je šarmirao i par poljskih turista koji, očekivano, nisu mogli a da ga ne fotografiraju. Barem 10 puta!
Naravno, ovi primjeri ne govore kako je Šibenik raj za mačke. Tek okoćeni mačići još uvijek bacaju se u kontejnere, mačke tuku i napuštaju. No, istina je i to da prizori i briga za ulične mace u gradskoj jezgri kakvu, eto, danas susrećemo, nije bila zamisliva prije 20-ak godina. Na sreću, vremena i ljudi ponekad se mijenjaju na bolje! Taj trend posve podržava i direktor šibenskog TZ-a Dino Karađole. Je li Šibenik "cat friendly" grad?
-Meni je drag ovaj pomak, jer mislim da smo se odmakli od vremena kada su se mačke gađale kamenjem, a pas držao na lancu. Idemo prema onim sredinama i društvima gdje beskućnih životinja praktički nema. Sve su one zbrinute na neki način i imaju jake udruge za zaštitu životinja, kao i mi u Šibeniku i TZ ih pomaže i pomagat će koliko god bude može. I mi imamo neke mačke oko ureda TZ Šibenik, to su mater i kećer, Brigitte i Uli, a pridružile su se i neke nove koje redovito hranimo. I pojedini ugostitelji i kafići udomili su mačke, napravili im kućice tako da su one postale atrakcija za turiste i građane. Svi ih slikaju, pa možemo reći da su naše mačke na neki način i dio naše turističke ponude – sa smijehom je rekao Karađole za Šibenski.