Zagreb je bio prvi grad u našoj zemlji koji je poštovao zakon i sam osnovao gradsko sklonište za napuštene životinje. Prošlo je punih 25 godina, a obljetnica je ovih dana proslavljena, otkako su se u Dumovec doselili napušteni psi. Puno su toga prošli u ovih četvrt stoljeća, otkako se nalaze na toj adresi, a o vremenu koje je prošlo i promjenama koje su se dogodile razgovarali smo s voditeljicom Tatjanom Zajec.
U Sklonište ste došli na njegovu samom početku. Kako je ono tada izgledalo?
- Otvoreno je na mjestu stare farme goveda, a prve životinje koje smo primili bili su psi iz udruge Noina arka s Bukovačke ceste. Tada ovdje nije postojao vodovod ni kanalizacija. Vodu smo dobivali u velikim plastičnim spremnicima koje su dovozili kamioni. Bilo je mnogo manje boksova, a u njima je bilo mnogo više životinja nego što je danas. Zajednički smještaj bio je jedini način da ih se sve smjesti. Tada je i na ulicama bilo mnogo više napuštenih pasa, a sustav njihova zbrinjavanja nije postojao. Sklonište je s radom počelo 2001. godine, a ja sam ovamo došla godinu dana kasnije. Odmah smo pokrenuli akcije kako bi se sklonište mijenjalo prema potrebama životinja, našeg posla i građana.
Koliko se Sklonište od tada promijenilo?
- Uh, prilično. Na početku je to bila jedna stara zgrada u kojoj smo svi bili zajedno. Tu su bili smještaji za pse, ambulanta, kirurgija, mjesto za kupanje pasa i prostorija za boravak radnika Skloništa. Čak smo znali zaprimati i mačke. Često smo ih sterilizirali, pa smo onda morali i njih negdje smjestiti. Polako su nastajale nove zgrade. Dio djelatnika se naknadno preselio u upravnu zgradu. Za mačke smo na katu prve zgrade napravili dvije prostorije za mačke, a tavan smo iskoristili za skladište i treninge pasa. Početci su bili jako skromni, ali smo posvećeno radili na tome da dođemo do ovoga što imamo danas.
S mnogim ste idejama bili ispred svojeg vremena. Koje su se od njih ostvarile?
- Definitivno smo bili ispred svojeg vremena. Odmah sam, na početku 2002. godine, shvatila da u drugim zemljama u Europi postoje skloništa za životinje te da ta kultura zbrinjavanja životinja seže jako daleko u povijest, otprilike od kraljice Viktorije u Britaniji. Tako sam se vrlo brzo povezala s RSPCA. Ta me organizacija podučila vođenju skloništa (eng. shelter management), a s vremenom smo u Hrvatsku donijeli i medicinu skloništa (eng. shelter medicine). Shvatili smo koliko je različita briga za kućne ljubimce i životinje u skloništu. S mikročipiranjem pasa i mačaka krenuli smo u trenutku kada u Hrvatskoj to još nije postojalo. Nabavljali smo čipove te sudjelovali u stvaranju novog zakonodavstva o tome. Radili smo na Zakonu o zaštiti životinja te Pravilniku o uvjetima kojima moraju zadovoljavati skloništa, pa je Hrvatska tako postala “no kill” zemlja. Počeli smo raditi i sve ostale stvari koje bi jedno sklonište trebalo raditi. Napravili smo različite sektore: edukaciju, infocentar, marketing, veterinarsku te terensku službu. Uz skrb o psima i mačkama Sklonište je izuzetno angažirano i oko divljih životinja.
Mijenja li se odnos Zagrepčana prema njima?
- Briga prema divljim životinjama nešto je što smo od prvog dana radili kako bi se počeo mijenjati odnos naših građana prema njima. Na početku smo najviše imali pozive za lisice u gradu. Svi su se bojali lisica, još od Drugog svjetskog rata kada se plaćalo za ubijanje lisica jer su prenosile bjesnoću. Hrvatska je u međuvremenu postala zemlja slobodna od bjesnoće, ali i prije nego što se to dogodilo, radili smo mnogobrojne kampanje gdje smo svi zajedno učili kako izgleda kad u jednom velikom gradu žive i ljudi i životinje. Mnogo smo spominjali lisice i govorili o tome da je potpuno normalno da lisice žive u gradu kao i sve druge vrste životinja, koje traže hranu za svoju mladunčad. Tako smo polako naučili ljude da je to što susrećemo lisice dobra stvar jer one imaju važnu ulogu u okolišu te da smo mi u Skloništu ovdje da tim životinjama pomognemo kad su ozlijeđene i bolesne - da ih uhvatimo, izliječimo i pustimo natrag u prirodu tamo gdje su i pronađene. Ljudi su prihvatili činjenicu da životinje žive među nama. Danas najviše poziva imamo za vrane, ali i to se polako mijenja jer svi sada znamo kakvo grmlje trebamo saditi i da se trebamo više posvetiti pticama pjevicama. Učimo i kako se trebamo ponašati tijekom sezone poletaraca. Sve više čuvamo bogatu urbanu faunu. U skloništima su iznimno važni ljudi. Briga o životinjama traži više od znanja i vještina.
U povijesti Skloništa bilo je i teških trenutaka. Koji su vam bili najgori?
- Postoje grozni ljudi. Mnoge užasne situacije povezane su s njima. Pamtim kada su nas komunalni redari pozvali na livadu kraj nekog šumarka pokraj Sesveta. Tražili su da hitno dođemo jer su pronašli pse korištene za borbe, zatočene u boksovima. Komunalni redari su otišli na policiju, no netko je to dojavio organizatorima borbi pasa te kad smo došli na lokaciju, nismo pronašli nijednog odraslog psa, nego samo jedno štene. To štene smo smjestili u Sklonište i te nam je noći u Sklonište provaljeno. Dotad nismo ni razmišljali o tome da bi netko na silu ulazio u Sklonište i htio odvesti pse iz skloništa, ali nakon toga zaposlili smo noćnog čuvara i postavili kamere u Skloništu. Jednom smo prilikom u jednom stanu našli nekoliko pasa koji su bili korišteni za borbe. Od njih mi je posebno u sjećanju ostala jedna žuta kujica koja se koristila za stvaranje novih štenaca za borbe. Bila je u vrlo lošem zdravstvenom stanju te smo mislili da neće preživjeti, no na kraju smo joj uspjeli pomoći. Ozdravila je i sretno smo je udomili. Najgore su situacije kad ljudi oko nas zanemaruju i zlostavljaju životinje. Ti prizori i priče toliko su teški da ih ne možemo izbrisati iz sjećanja.
Na što ste danas najponosniji?
- Najponosniji smo što smo tolikom broju životinja uspjeli pomoći te im pronaći dom. Uspjeli smo udomiti više od 17 tisuća pasa i mačaka, a zbrinuli smo i 16 tisuća divljih životinja. Svakoj toj životinji to znači boljitak za zdravlje i kvalitetu života, a nekima i spašavanje života. Naravno, nismo uspjeli pomoći svima, ali kad se sve ukupno pogleda, napravili smo zaista veliku stvar. Zahvalni smo i građanima koji su u tome sudjelovali!
Gdje vidite prostor za dodatni napredak?
- Radimo jako puno na razvoju Skloništa. Iduće godine otvaramo sklonište za mačke. Mnogo smo razgovarali o tome kako sklonište treba izgledati te smo zaključili da će imati pet izolacijskih prostora u koje ćemo stavljati mačke s različitim bolestima. Dakle, nećemo miješati jednu bolest s drugom. Također, imat ćemo posebnu prostoriju u kojoj ćemo moći držati majke mačke s njihovom mladunčadi kako bi mogle imati potreban mir. U zajedničkim prostorijama bit će više mačaka jer su one društvena bića, no nigdje ih neće smjeti biti više od predodređenog broja. Morat ćemo napraviti i još nešto za pse i morat ćemo poboljšati stare boksove. Razvoj skloništa nikad ne staje. Ove smo godine napravili nove poligone za agility te radimo na tome da ih bude još i više. To je sve ono što može pomoći životinjama da lakše prebrode razdoblje između dolaska u sklonište i udomljenja. Riječ je o razdoblju koje treba biti što kraće i od što veće koristi za pse.
Je li i vas osobno rad ovdje promijenio? Koliko se vaši osobni izbori poklapaju s onime što Sklonište promiče?
- Sve nas je posao u skloništu jako promijenio. Mi smo svi druge osobe. Smatram i da sam najstroža prema sebi, ali mislim da me veterina najviše i promijenila. Još sam na fakultetu počela shvaćati koliko mnogo iskorištavamo životinje, a sada sam već potpuno odana svom putu. Veganka sam i ne iskorištavam životinje. U Hrvatskoj sam među rijetkima posve podređenima dobrobiti životinja. To je nešto što se, nažalost, u veterini još dosta zapostavlja. Na sreću, nove generacije studenata veterine su divne. Postoje mnogobrojni studenti koji su jako empatični i razumiju životinje. Smatram da veterina i Sklonište jako mijenjaju način razmišljanja te način života.
Djeluje kao da ćete Skloništu podariti čitav svoj radni vijek. Kako mislite da će ovaj sustav izgledati za 15 godina?
- Čak i meni pomalo zastrašujuće djeluje to da ću cijeli životni vijek provesti u Skloništu. Međutim, ja sam i na fakultetu znala da želim raditi u skloništu i teško mi se prebaciti na neku drugu granu veterine. Mislim da ovako svojim znanjem mogu najviše pridonijeti dobrobiti životinja i razvoju Skloništa. Vjerujem da će doći i novi dobri ljudi. Naša veterinarka Kristina je već krenula u Sjedinjenim Američkim Državama na edukacije iz medicine skloništa. Znam da dolaze nove generacije koje dobro razmišljaju i koje žele pomoći životinjama. Sigurno će napraviti veliku razliku. Već je velika razlika napravljena u ovih prvih dvadeset i pet godina Skloništa pa sam sigurna da će za idućih petnaest godina biti vidljiv dodatan napredak u pravom smjeru. Uvjerena sam da će sve krenuti na bolje te da ćemo postati društvo odgovornije prema životinjama. Vjerujem i da ćemo svi shvatiti da divlje životinje nisu tu da nam u gradu rade probleme, nego da žive skladno s nama na istom području. Također, nadam se da ćemo imati dovoljno resursa, novca, vremena i znanja kako bismo mogli pomoći svim životinjama u potrebi te kako će Sklonište u nekom trenutku ostati prazno. Tada bi ovo primarno postalo mjesto za edukaciju djece o odgovornoj brizi prema ljubimcima i drugim živim bićima oko nas.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....